Objavljeno u Nacionalu br. 532, 2006-01-23

Nacionalovi reporteri prisustvovali su ovog vikenda trima racijama u narodnjačkim klubovima Fontana, Pasha i Ludnica, koje je zagrebačka policija provela nakon što je u samo 15 dana ukupno devet ljudi ranjeno u tri odvojena obračuna pred tim lokalima. Nakon onog posljednjeg, kad se u noći 14. siječnja pucalo ispred Ludnice, jedini službeni vlasnik tog lokala Goran Obradović Pišta završio je u pritvoru. Nakon toga policija je u njegovu stanu pronašla i skladište odjeće sumnjiva podrijetla. Iako je Obradovićev sudski dosje čist, prijavljivan je zbog osam kažnjivih djela, među kojima su utaja, krađa i prijetnja, što mu nikad nije dokazano. Njegova umiješanost u oružani sukob ispred kluba kojemu je vlasnik potaknula je priče da su i vlasnici klubova ljudi s pogrešne strane zakona, poput dijela gostiju s debelim dosjeima koji su neizbježan dekor zagrebačkih “cajki”.

Iako policija redovito ta mjesta etiketira kao okupljališta sumnjivih ljudi, ni u jednoj raciji nisu uspjeli pronaći nelegalno oružje ili drogu kod gostiju. Ipak, doznajemo da im primarni cilj nije bila publika unutar klubova, nego njihovi automobili u kojima su za nedavnih incidenata sudionici držali oružje. Kako neslužbeno doznajemo iz policijskih izvora, već dugo unutar klubova postoji čvrsto osiguranje, koje ne dopušta unošenje oružja pa su prava meta policije bili automobili gostiju parkirani pred klubovima.

Racije su provedene i na mnogim drugim poznatim okupljalištima gdje trešti “narodna” muzika, a Nacionalove novinare te su noći na cesti čak četiri puta zaustavljale policijske patrole radi rutinske kontrole.
Vlasnici lokala su, s druge strane, odreda rekli Nacionalovim novinarima da su te policijske akcije očekivane zbog učestalih incidenata te da ih podržavaju. Svi su isticali da u njihovim klubovima ni prije u takvim racijama nisu pronalazili ništa. Tvrde da ništa od toga nije istina te da je njihova loša reputacija, zasnovana na nedokazanim policijskim prijavama, potpuno neopravdana. Ekskluzivno za Nacional vlasnici nekoliko najpoznatijih zagrebačkih narodnjačkih klubova prvi put otkrivaju svoju prošlost, kako su počeli posao, i široj javnosti dosad nepoznate pojedinosti iz narodnjačke supkulture.

Prvi popularni narodnjački klub u Zagrebu nakon 1991. bio je noćni Klub M, koji posjetitelji zovu Kod Mome. Trošna kuća u kojoj se “Momo“ nalazi u novozagrebačkom je naselju Sloboština, a proslavili su ga posjeti nogometaša Dinama i drugih hrvatskih nogometaša. Kod Mome stane pedesetak ljudi, ali nerijetko ih se nagura i do sedamdeset. Vlasnici su Sonja i Momčilo Jović, koji su 18 godina u braku a žive i rade zajedno već 23 godine. Imaju dvoje djece, sina od 17 i kćer od 15 godina. Lokal su kupili prije 21 godinu. “Najprije smo htjeli napraviti diskoteku, ali prostor je bio premalen. Onda smo stavili cigansku muziku nekoliko dana, ali ni to ljudima nije bilo zanimljivo“, kaže Sonja Jović, koja vodi lokal.

“Nedugo nakon tog pokušaja s ciganskom muzikom moj šogor je slavio rođendan, bilo je to 1985. Angažirala sam dečke koji su svirali u vojnom orkestru. Svirali su bez razglasa, uživo, a posao je krenuo bolje nego ikad.“ Kaže da je u to doba klijentela bila drukčija od današnje. “Narodna muzika nije bila ni popularna ni ‘in’ u to doba, mladi su išli po diskotekama a ne na narodnjake.“

Ni Jovići nisu bili ljubitelji te vrste glazbe. “Momo je tada radio kao redar u diskotekama, nikakve veze s narodnjacima nije imao. Meni su tada narodnjaci bili odbojni, ali se ispostavilo da od toga ima posla. Mislila sam, pustit ćemo ih da sviraju i začepiti uši. Ali s vremenom ih zavoliš. Ima prekrasnih narodnih pjesama, ali budimo iskreni, ima i onih koje su pravi užas.“
Kad je počeo rat, Klub M je prekinuo s narodnom muzikom i radio je bez ikakva programa. “Morali smo se vratiti narodnoj muzici jer je lokal bio etiketiran kao narodnjački.“ Kad nisu mogli naći pjevačicu, pjevala je vlasnica. “Ja sam počela pjevati prije nekih pet, šest godina kad cijela dva mjeseca nismo mogli pronaći pjevačicu.“ Klub M ima stalni bend, koji, zanimljivo, uopće nema ime.

“Nikad nismo razmišljali o tome, dečki sviraju već desetak godina kod nas, jedino povremeno promijenimo pjevačicu.“ Rade svaki dan do 4 ujutro, ali samo je vikendom veća posjećenost. I tada se gosti skupljaju tek oko 2 ujutro, kad se zatvore svi kafići. Klijentela je starija u odnosu na pomodnije narodne klubove, ali i “Momu“ posjećuju mlađi gosti, posebice vikendom. “Kod nas mogu plesati na stolovima i stolicama, ali otkad smo prije tri godine promijenili inventar, rijetki se odvaže popeti jer su ovi novi stolovi malo klimavi.“ Ovaj lokal proslavio se sredinom 90-ih kao omiljeno odredište nogometaša Dinama, koje su predvodili Goran Jurić i Edin Mujčin, a narodnjačku glazbu uskoro su prihvatile i mlađe zvijezde, Silvio Marić i Mark Viduka. “Nogometaši su znali nakon večere s Tuđmanom doći ravno k nama. Jednom je Tuđman pitao Silvija Marića gdje će proslaviti pobjedu, a on mu je kao iz topa ispalio – kod Mome. Kad mu je objasnio da je to narodnjački klub, Tuđman mu je rekao, ‘samo pametno’ i promijenio temu.“

Lokal nema službeno osiguranje, a Sonja Jović objašnjava kako njezin muž rješava situacije s problematičnim gostima: “Jednostavno, uhvati ih na priču. Kaže im, ‘prijatelju, vidim da si jak, imam tu jednu teretanu pa mi pokaži koliko si jak’. Oni odu tamo, dižu utege, lupaju u vreće. Znate, pijan čovjek brzo se umori pa mu damo da tamo odspava do fajronta.“
Momčilo je postao poznat nakon incidenta u kojem su prostrijeljeni on i Miljenko Kolobarić, navodno čovjek s podebljim policijskim dosjeom povezan s nekim tadašnjim visokim HDZ-ovim dužnosnicima. “Ne sjećam se je li to bilo prije šest, sedam ili osam godina. Ni danas mi nije jasno zašto je taj čovjek izvadio pištolj na mog muža, nikad se prije nisu vidjeli.“ Kaže da ga je Jović uspio uhvatiti, ali je pritom ranjen u ruku, a da je Kolobarić prošao još gore, jer mu je u navlačenju oko pištolja metak završio u trbuhu. “Nakon toga ni čaša se ovdje nije razbila namjerno“, kaže Sonja Jović i dodaje: “Čim je alkohol u pitanju, s ljudima treba polako.“

Osim Mome, među prvim popularnim noćnim klubovima s narodnom muzikom bila je Fontana u novozagrebačkom naselju Trnsko. Smještena je u neuglednom naselju iza gusto izgrađenih zgrada za radničku klasu. Na ulazu su zaštitari s oznakama tvrtke “Bilić – Erić“. Navodno je vlasnik te tvrtke Vinko Žuljević Klica kojeg je Vrhovni sud oslobodio optužbe za ubojstvo policijskog agenta Veselina Marinova, kojem je u glavu ispalio pet metaka. Žuljević je u tvrtki zaposlen kao savjetnik. Redari nam ne dopuštaju snimanje i napeto gledaju na parkiralište s kojeg gosti ulaze u klub, dok jedan od njih pomno pregledava dokumente posjetitelja koji su mu se učinili premladi. Od jednog od njih doznajemo da su još potreseni zbog napada u kojem su na Staru godinu ranjeni trojica pripadnika osiguranja, Husein Dedić, Filip Mravak i Silvije Knežević.

Njih je ustrijelio Rajko Pavić iz Banje Luke, koji je iz kluba izišao pijan a oni mu nisu dopustili da ponovno uđe. Tek kasnije doznalo se da je teški kriminalac koji je već osuđivan za ubojstva. Priča se da je Pavić u strahu od osvete redara pobjegao u Banju Luku, gdje se predao policiji, ali tek nakon što je ponovno izazvao pucnjavu. Pavića Hrvatska policija sumnjiči i za sudjelovanje u krvavoj pljački Fine u Zagrebu, kad su ubijeni dvojica zaštitara. Vlasnik Fontane Ante Radoš, visok i krupan Hercegovac, dočekao nas je na ulazu: “Pozivam vas da budete moji gosti večeras, ali odmah vam kažem da za novine ne želim pričati ili se slikati jer s tim imam loša iskustva.“

Iako Radoš ne želi pričati, doznajemo da je lokal prije 30-ak godina osnovao njegov otac. Kroz godine je mijenjao nazive i klijentelu, ali su u njemu najčešće svirali narodnjaci. Iznimka je bilo ratno vrijeme, ali je 1996. ponovno uvedena živa glazba. Loša Radoševa iskustva s medijima vjerojatno potječu iz vremena kad se na mjestu Fontane nalazio lokal Aloha, navodno prva zagrebačka javna kuća. U to je vrijeme Radoša policija evidentirala zbog prostitucije, pokušaja silovanja i krivotvorenja. Fontana ima oko 200 mjesta za sjedenje, ali često se okupi tristotinjak gostiju. Za razliku od ostalih narodnjačkih klubova, u Fontani redari ne toleriraju penjanje na stolove.

Jedan od najpoznatijih narodnjačkih klubova u Zagrebu je Ludnica, u Ilici 433, nedaleko od policijske stanice i poznate psihijatrijske ustanove u Vrapču. Nedavna pucnjava i racije koje je ovog vikenda provodila policija očito previše ne zabrinjavaju goste. Pola sata nakon racije klub je bio dupkom pun, a konobari odjeveni poput osoblja u pravoj ludnici jedva stižu pohvatati sve narudžbe. U klub stane između 200 i 250 ljudi. Među gostima Ludnice najmanje je dvije trećine žena, nekada ih bude i tri na jednog muškarca koji tamo sjede. I muškarci i žene različite su dobi, ima ih od studenata ljudi na pragu mirovine, u 50-im i 60-im godinama. Konobari kažu da među gostima ima dosta ljudi koji kod kuće nemaju ni jedan narodnjački CD, ali ipak redovito dolaze.

“U ožujku ćemo proslaviti četiri godine rada“, kaže Ivica Šišara, kojeg u medijima zajedno s Davorom Plečkom nerijetko proglašavaju neformalnim suvlasnikom kluba, čiji je vlasnik službeno samo Goran Obradović Pišta. Šišara je rođen u Šibeniku, ali se još kao dijete doselio u Zagreb. Kad je s Obradovićem i Plečkom prije četiri godine razmišljalo o otvaranju ugostiteljskog objekta, kaže, uzor su im bili uspješni klubova s narodnom muzikom koji su bili financijski najisplativiji. “Goran prije toga nije bio ugostitelj, kao ni ja i Davor. Čak nismo ni slušali narodnu muziku. Odrasli smo u Zagrebu, slušali smo rock. Ali mislim da je svakome jasno da financijski nije usporedivo imati rock klub i klub s narodnom muzikom. Zar je pametno držati rockerski lokal za deset gostiju? Pogledajmo istini u oči, demografska slika Zagreba se promijenila, doselili su se ljudi koji vole drukčiju glazbu“, kaže Šišara i dodaje da i danas sluša razne vrste glazbe, rock, latino i klasičnu glazbu, ali, naravno, i narodnu.

“U lokal se ni u kakvim okolnostima ne može ući s oružjem“, kaže Šišara. U to smo se uvjerili i sami kad su nas na vratima dočekale djevojke koje svakoga pregledavaju detektorom i ručno. “Iznimka su, naravno, policajci na zadatku, ali one koji nisu na dužnosti također zamolimo da ostave oružje izvan lokala. Osim njih, u pravilu nam nitko i ne pokušava doći naoružan.“

“Nedavna pucnjava 14. siječnja, na pravoslavnu Novu godinu, u kojoj su na ulazu u klub ranjeni gosti Borislav Čakić i Hamdija Karić Hampy, samo je nesretna iznimka“, tvrdi Ivica Šišara. “Ja sam u to vrijeme bio u lokalu, tako da ne znam detalje. Mogu reći samo da je pogrešno za takve situacije kriviti vlasnike lokala ili policiju. Očito je da su posljednje incidente izazivali gosti, i to izvan klubova. Sve je to posljedica velikog broja nelegalnog oružja kojim su naoružani ljudi u Hrvatskoj.“ Šišara kaže da Ludnica nema formalno osiguranje: “Ne treba nam formalno osiguranje jer gazda Pišta je korpulentan momak, a uvijek unutra bude i naših prijatelja tako da se ne bojimo nereda. Ljudi koji prvi put dođu u Ludnicu ostanu iznenađeni kako se gosti drže reda.“ Objašnjava da je kodeks ponašanja gostiju Ludnice prilično liberalan: “Tko dođe u Ludnicu, može raditi sve osim dvije stvari – razbijati čaše i uznemiravati ostale goste.“ Ako netko počne razbijati, upozore ga da to ne smije raditi, a ako to ponovi, udalje ga iz kluba. “Reako bih da mi zapravo i nemamo problematične goste, to su uglavnom studenti i zaposleni dečki i djevojke.

Ako procijenimo da je netko problematičan, ne puštamo ga unutra. Kad se netko napije, jednostavno ga zamolimo da ode iz lokala. Gledamo da ne zovemo policiju samo zato što se netko napio.“
Možda najgoru reputaciju imali su lokali na čijem je mjestu danas klub Pasha, otvoren u rujnu 2005. Prvi vlasnik lokala, koji se originalno zvao Dallas, bio je Stipe Jurić Kivi, koji danas služi kaznu od 25 godina zatvora jer je 1999. u svađi ubio svoja dva nećaka Marka i Mirka Batkovića. Nakon toga ime lokala se mijenja u Oluja, zatim u Kolumbija, te Od sumraka do zore, kad mu je vlasnik bio Josip Antić Zefo, kojeg policija povezuje s kamatarenjem. U klubu Od sumraka do zore policija je u jednoj raciji kod gostiju u lokalu pronašla čak pet pištolja. Na koncu su već ozloglašeni lokal preuzela braća Predrag i Stevica Bojić i preimenovali ga u Pasha. Predrag Bojić, s kojim smo razgovarali, ne dopušta da ga slikamo. Kaže da se to protivi njegovu obiteljskom dogovoru da se nitko iz obitelji neće pojavljivati na televiziji i u medijima. “Bez obzira na ovaj nedavni incident koji se zbio nedaleko od kluba i za koji nismo krivi, mislim da smo danas osoblje i ja uspjeli napraviti mjesto koje ne podsjeća na stvari koje su bile u prošlosti. Iz najgoreg lokala na najlošijem glasu napravili vrhunski klub“, kaže Bojić čija obitelj drži lokale s narodnom glazbom u Zagrebu od 1968. Pashu vodi zajedno s bratom Stevicom i mamom Šteficom te poslovođom Vladom Gržanićem. “Otkad znam za sebe, okružen sam narodnom muzikom“, objašnjava Bojić i dodaje da mu je majka bila konobarica na autobusnom kolodvoru u gostionici “Kod veselog Bosanca“, a otac mu je ondje radio kao izbacivač. “Kad sam se ja rodio, otvorili su svoj lokal pa me mama nosila na posao. Bio je ni 500 metara udaljen od Pashe, poznat pod nazivom Kod Pere.” Srušen je 1989. jer je grad uzeo zemlju, a kako je došao rat, nisu ponovno otvarali narodnjački lokal do nedavno.

Bojić kaže da mu nimalo ne smeta pritisak policije. “Naravno da će raditi racije nakon ovakvih događaja, ali radili su korektno i brzo. Mi smo se ni krivi ni dužni našli na tapetu iako je pucnjava ispred Pashe posljedica ljubomore i sukoba oko djevojke koja nije počela ovdje, ali je nažalost kulminirala na našem parkiralištu.“ Svi sudionici obračuna su iz Dubrave, a ranjeni su braća Mario i Josip Topalović, Josip Brkić i Zlatko Glasnović. Najteže ozlijeđeni Josip Brkić jedini je dosad poznat policiji, a sumnjiče ga da je nezakonito uvozio automobile.

Pasha ima oko 250 mjesta za sjedenje, ali ponekad se tamo natiska i više od 600 ljudi. Radi svaki dan u tjednu, ali narodnjačku muziku puštaju od četvrtka do nedjelje. Vlado Gržanić, 36-godišnji otac dvoje djece, voditelj je poslovanja u Pashi. “Bez obzira na to, ni danas ne slušam narodnjake“, kaže Gržanić, hrvatski reprezentativac u ragbiju, rekorder po broju poena. Ponosno ističe da je upravo on postigao prvi pogodak u povijesti za reprezentaciju Hrvatske. Kaže da je posao u narodnjačkom klubu kao i svaki drugi, ali ne namjerava početi slušati narodnjake i kod kuće. “Ovo je velik grad u koji su ljudi došli sa svojim navikama, zbog toga su se profilirali ovakvi klubovi. Možemo pričati što god hoćemo, ali samo su narodnjački lokali u Zagrebu puni. Ljudi ponekad misle da na narodnu muziku idu nepoznati ljudi, ali sve one koje vidite u trendovskim lokalima Kali, Hemingwayu i u Lake Cityju nakon jedan sat vidjet ćete u Ludnici, Fontani i Pashi.“
Goste na ulazu u Pashu dvojica zaštitara pregledavaju ručnim detektorom. I oni su iz tvrtke “Bilić-Erić“, ali su znatno opušteniji od kolega u Fontani. Nakon ručnog pregleda gosti prolaze kroz rendgenska vrata.

“Bile su nam i prije racije, nisu našli nikakvo oružje ni drogu i drago mi je zbog toga“, kaže Predrag Bojić. “Što se tiče oružja, sigurno ćemo spriječiti da ga netko unese, ali ne mogu spriječiti nekoga od 600 gostiju da unese drogu i pošmrče je u zahodu. Ali jamčim da ovdje nitko neće kupiti ni prodati drogu“, kaže Bojić i komentira što se promijenilo u Zagrebu otkad su njegovi roditelji imali narodnjački klub: “Na prvi pogled vidi se da se potpuno promijenila klijentela. Nekoć, kad sam se ja tek rodio, prije 38 godina, sve do rata na narodnu muziku dolazili su terenski radnici iz Hidroelektre, Industrogradnje i ostali radnici koji su u Zapruđu živjeli u barakama. Sjećam se kako su često dolazili vojnici, oficiri i policajci. Sve su to bili sredovječni muškarci koji su imali obitelj. Danas su mi gosti uglavnom klinci od dvadesetak, a stariji od tridesetak godina već su prava rijetkost“, zaključio je Bojić.

Prvi cilj policije bila je Fontana, u kojoj je gost na Staru godinu zapucao na zaštitare i trojicu ranio. Policajci su pred klub dojurili u 2 sata i 15 minuta, u noći s petka na subotu, kad je u Fontani najviše ljudi. Dvadesetak uniformiranih interventnih i temeljnih policajaca predvođenih inspektorima u civilu istrčalo je iz dva kombija, Land rovera, Fiata Punta s policijskim oznakama te nekoliko neobilježenih automobila i organizirano zauzelo položaje u lokalu. Kad su ušli u klub, ugasili su glazbu, upalili svjetla a jedan od policajaca, vođa akcije, rekao je: “Ovo je racija, molim vas da ostanete sjediti na svojim mjestima i izvadite osobne iskaznice.“ Inspektori u civilu počeli su pregledavati dokumente svih gostiju, a zatim su prešli i na automobile na parkiralištu ispred kluba. Otvarali su poklopce motora, prtljažnike, detaljno pretraživali sve pretince i sjedala. Cijelu akciju provodili su inspektori u civilu, dok su na dobro raspoložene vlasnike automobila koji su stajali uz automobile pri tome pazili interventni policajci. Pretraga je trajala samo tridesetak minuta a onda je jedan policajac uljudno zahvalio gostima na strpljenju i odveo svoje ljude.
Slična stvar ponovila se dan kasnije u Ludnici i Pashi, lokalima ispred kojih su se proteklih dana također događali oružani incidenti.

Postojanje narodnjačkih klubova nije izazivalo pažnju Zagrepčana dok u jednom od njih nije ubijen “kralj kocke“ Zlatko Bagarić. Bilo je to 15. srpnja 1997. kad je Bagarić s društvom došao u opskurni lokal NK Dubrava i počeo maltretirati vlasniku lokala Lazara Rodića i osoblje. Rodić se razbjesnio i dohvatio automatsku pušku te ustrijelio Bagarića. Još krvaviji događaj zbio se u ožujku 2000. Tada je u lokalu Maki u Dubravi nesretno zaljubljeni gost Veka Glasnović ubio bugarsku pjevačicu Efgeniju Nikolovu, koja na njega nije obraćala pažnju. Nakon toga je aktivirao ručnu bombu i ozlijedio deset gostiju.

Slični događaji izazvali su velik animozitet građana prema mjestima na kojima sviraju srpski narodnjaci, iako su se slični obračuni događali i na drugim mjestima u Zagrebu. Ipak, narodnjačke klubove i danas prosječni građanin percipira kao leglo kriminala u kojem se okupljaju samo sumnjivi ljudi. “Narodnjački klubovi zapravo nisu problematični, nego je posljednji slijed događaja zapravo splet okolnosti“, rekao je prošlog tjedna Davor Tor iz Policijske uprave zagrebačke i dodao da je najveći problem to što sudionici sukoba imaju ilegalno vatreno oružje.