Objavljeno u Nacionalu br. 632, 2007-12-20

Velike proizvodne tvrtke optužile su zagrebačku vlast da ih vara na naplati pročišćavanja otpadnih voda te da tako financira kapitalne objekte

Nakon što se o tome mjesecima samo potiho govorilo, ovog tjedna postalo je jasno da su odnosi zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i skupine od desetak velikih hrvatskih kompanija vrlo loši i čak gotovo neprijateljski. Kulminacija dugog sukoba dogodila se u srijedu, 19. prosinca kad je tvrtka Dioki, veliki proizvođač petrokemikalija i plastičnih masa, u nekoliko dnevnih novina objavila plaćeni oglas s naslovom “Hoćemo čiste račune za pročistač”. Ostatak oglasa sačinjen je po uzoru na oglas koji je upravo Milan Bandić prije dvije godine objavio u novinama kad ga se optuživalo za sumnjivu prodaju zemljišta Zagrepčanke: u Diokijevu oglasu tako je navedeno desetak tvrdnji koje započinju Bandićevom frazom “Istina je…”. A sadržaj oglasa, kao i konferencija za medije koju su članovi Diokijeve uprave isti dan održali u Zagrebu otkrio je da su vodeći hrvatski industrijalci o svom sukobu sa zagrebačkim gradonačelnikom odlučili obavijestiti cijelu hrvatsku javnost.

Iako se naoko čini da je riječ o javno nezanimljivoj temi, jer se, osim zagriženim ekolozima, na sam spomen pročišćavanja otpadnih voda mnogima zadrijema, čelnici Diokija uz javnu ili tihu potporu desetak drugih tvrtki te Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca zapravo su prije nekoliko dana izvršili snažan udar na Milana Bandića i poglavarstvo Zagreba. Naime, u svom oglasu i istupima na konferenciji za medije nezadovoljni industrijalci Bandiću su otvorili čak tri neugodne teme: prva je sam pročistač otpadnih voda, odnosno njegova cijena koja se već godinama vrtoglavo povećava, a konačnu bi cijenu trebali kroz razna davanja platiti upravo – građani Zagreba i gospodarski subjekti. Riječ je o najvećem ekološkom projektu u Hrvatskoj, koji se već godinama gradi na zagrebačkom Žitnjaku a trebao bi spriječiti veliko zagađivanje rijeke Save otpadom koji se iz glavnog grada slijeva u tu rijeku. Čitav kompleks od 130 hektara sastoji se od mehaničkog i biološkog dijela koji bi trebao godišnje izdvojiti više od 100 tisuća tona otpada koji bi se inače slijevao u Savu.

Drugi problem je tvrdnja da već dvije godine naknadu za rad pročistača plaćaju i građani u četvrtima Zagreba koje uopće nisu ni priključene na nj, iz čega bi proizlazilo da zagrebačko poglavarstvo ubire novac od naivnih građana koji ni ne znaju da plaćaju za nešto što uopće ne koriste. Treći problem najviše se tiče sukoba Bandića s velikim industrijskim tvrtkama, koje planiraju i ustavnim tužbama pokazati da poslovanje Grada i pravilnici koje Bandić i njegovi suradnici donose nemaju zakonskih uporišta, odnosno da svjesno uvode sumnjive nove naknade koje ubiru od građana. Jedna od mogućnosti, koju su industrijalci posve ozbiljno istaknuli na konferenciji u srijedu bila je i najava da bi svoje pogone, tvrtke mogle preseliti iz Zagreba. Tako je član uprave Diokija Leo Dolezil kazao: “I naši sindikati svjesni su u kakvoj smo teškoj situaciji, jer nam Grad Zagreb uzima 30 posto od naših plaća. Ako nam stoga Zagreb ne iziđe u susret, onda možemo svoja postrojenja preseliti recimo u Kutinu ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj, ako će to značiti uštedu od 30 posto.”

Gospodarstvenike dodatno smetaju dosadašnje Bandićeve izjave poput one da je “život u Zagrebu skup, pa tko želi u njemu živjeti mora to i platiti” ili da “Zagrebu ne treba industrija koja ne može plaćati svoje obveze” i slično. Kako ističu industrijalci, 27. studenoga u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca održan je sastanak na kojem je Bandić promijenio svoje izjave i ustvrdio da “Grad treba industriju” i potom ih zamolio da se postigne dogovor bez uključivanja medija ili organiziranja “štrajkova”, no očito je da su ih isprovocirale najnovije najave o poskupljenjima koja bi trebala stupiti na snagu već za desetak dana, odnosno 1. siječnja 2008. godine.

Predstavnici Diokija prvo su se dotaknuli teme pročistača otpadnih voda čiji su troškovi od početne cijene od 179 milijuna eura, koju je Bandić potpisao 2000., do proljeća 2007. ona je narasla na više od 220 milijuna eura, a početkom prosinca na sjednici Gradskog poglavarstva pročelnik za gospodarstvo Ladislav Prežigalo spomenuo je da bi pročistač u konačnici mogao stajati više od 253 milijuna eura.

Osim famoznog pročistača, oko kojeg se već godinama vode prijepori zbog njegove upitne svrhishodnosti ali i golemih troškova potrebnih za njegov rad, na konferenciji u srijedu čelni ljudi Diokija javno su progovorili i o tome da pročistač još uopće nije završen i da ne radi punim kapacitetom, te da određeni dijelovi Zagreba još uopće nisu priključeni na Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba, a svejedno im se ubire novac za tu uslugu. Kako je istaknuo predsjednik uprave Diokija Zdenko Belošević, “problem naplate usluga pročišćavanja otpadnih voda na zagrebačkom pročistaču koje nisu obavljene nije samo problem gospodarskih subjekata u Zagrebu, nego je ujedno i veliki problem i građana Zagreba, jer se ista usluga naplaćuje građanima u podsljemenskoj zoni, u Novom Zagrebu, Dubravi i Sesvetama, iako ti dijelovi grada nisu spojeni na Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba.”

Sporna su i česta povećanja iznosa koji se naplaćuje od industrijskih tvrtki, a u Diokiju tvrde da ta poskupljenja nemaju veze s uslugom pročišćavanja, nego da je riječ o načinu da se od tvrtki uzme novac kojim se potom plaćaju kapitalni projekti poput Domovinskog mosta ili Čulinečke ceste.

Problem s nezakonitom naplatom na svojoj je koži dosad najjače osjetio upravo Dioki, jer je zbog različitog mjerenja iznosa za vodne naknade njihov sukob s Gradom Zagrebom završio i na sudu, a Grad je nedavno protiv Diokija pokrenuo dvije ovrhe u iznosu većem od 30 milijuna kuna. Osnova sukoba je zaključak Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 23. travnja 2004., u kojem stoji da članica Zagrebačkog holdinga Vodoopskrba i odvodnja uime Zagrebačkih otpadnih voda tvrtkama fakturira uslugu pročišćavanja otpadnih voda, ali se obračun vrši tako da se tvrtki naplaćuje količina vode koja u proizvodnom procesu uđe u tvrtku, a ne koliko iziđe, odnosno kolika je stvarna količina vode koju bi trebalo pročistiti, jer dio vode u industrijskom procesu jednostavno ode iz sustava, što su već nekoliko puta objašnjavali stručnjaci: “U mnogim sustavima voda služi za rashlađivanje strojeva, što znači da velik postotak vode preuzete iz vodovoda jednostavno ispari, za što je najbolji primjer Dioki.

U njihovu slučaju gotovo trećina preuzete vode prelazi u paru, pa od primjerice 150 milijuna kubika vode koju mjesečno preuzmu iz vodovoda, u odvod ode stotinjak milijuna kubika, no oni moraju platiti pročišćavanje i onih 50-ak milijuna kubika koji realno ispare u zrak.” Sličan je slučaj i s proizvođačima pića, recimo Coca-Cole ili Zagrebačke pivovare, koje preuzetu vodu ugrađuju u proizvod, a potom ih se prisiljava da plate pročišćavanje i za tu vodu koja se zapravo uopće ne ispušta iz tvornice. Na isti način “pogođene” su i sve druge prehrambene kompanije, ali i tvrtke koje vodu koriste za rashlađivanje, poput HEP-a, toplana ili HŽ-a. Problemi koje je uprava Diokija ovog tjedna iznijela pred javnost zapravo se tiču većine kompanija koje u Zagrebu imaju svoja industrijska postrojenja: riječ je o Dukatu, Zvijezdi, Coca Coli, Plivi, Zagrebačkoj pivovari, Krašu, Labudu, Jamnici i mnogim drugim, a dobri poznavatelji prilika u gospodarsko-političkim krugovima Zagreba ističu da se stavu tih tvrtki priklanjaju i Hrvatska udruga poslodavaca te Hrvatska gospodarska komora, u čijim je prostorijama, uostalom, i održana Diokijeva konferencija.

Tako cijeli slučaj postaje sve neugodniji za zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, jer se mnogima čini da su odnosi između njega i gospodarstvenika toliko zategnuti da nije izvjesno kako će se okončati najnoviji sukob, pogotovo jer su optužbe koje su oni javno iznijeli na Bandićev račun vrlo teške, pa je teško očekivati da će gradonačelnik Zagreba odšutjeti takav napad.

Prevara građana

Po Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika, najneugodnija bi mogla biti činjenica da naknadu za pročišćavanje otpadnih voda plaćaju građani u četvrtima koje još nisu priključene na skupocjeni pročistač, zbog kojeg je sagrađen Domovinski most, a u vlasništvu je austrijskog koncesionara. Tako nepostojeću uslugu, napominju u Diokiju, plaćaju stanovnici podsljemenske zone, Novog Zagreba, Dubrave i Sesveta.