Zadnji događaj u okviru ovogodišnjeg izdanja festivala Unseen donosi site specific event koji će se održati na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Na mobilnom kino kamionu prikazat će se kratki film „Kretanja/Movements“ uz selekciju kratkih filmova iz Latinske Amerike i Zapadne Papue. Audiovizualni rad i publikacija selme banich i Sare Salomon “Kretanja/Movements“ istražuje, dokumentira i promatra no-border pokret na Balkanu kao kontinuiranu feminističku borbu za slobodniji i pravedniji svijet. Istovremeno, to djelo govori o nasilju i traumi, krhkosti kao iskustvu radikalnog otpora i iscjeljivanju kao alatu za društvenu promjenu i oslobođenje, želeći pritom naglasiti koncepte otpornosti i održivosti koji se koriste za normalizaciju ljudske i neljudske patnje u kapitalizmu. selma banich je umjetnica, aktivistica i nezavisna istraživačica i namjerno piše svoje ime i prezime malim početnim slovima. Njezina umjetnička praksa utemeljena je na procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom.  

NACIONAL: Na Trgu kralja Tomislava 6. listopada pripremate „Kretanja / Movements“. Što vas je konkretno inspiriralo za to novo djelo?

Na poziv drugarice, dramaturginje i filmske redateljice Karle Crnčević, koja već sedmu godinu kurira festival putujućih kino događaja i radionica, na ovogodišnjem festivalu Unseenu prikazat ćemo video rad “Kretanja / Movements” iz 2022. Riječ je o kolaborativnom istraživačko-umjetničkom projektu koji je premijerno prikazan u sklopu Salona vizualnih umjetnosti u Zagrebu. U kontekstu Unseena, rad ćemo prikazati u javnom prostoru, na kino kamionu koji će biti stacioniran na Tomislavcu preko puta Glavnog kolodvora, u neposrednoj blizini Prve policijske postaje u Ulici Grgura Ninskog. U kontekstu migracija, radi se o mikrolokaciji koja okuplja i povezuje ljude različitog administrativnog statusa, prostoru življenog iskustva tranzita, a time i prostoru kontinuiranog rasnog profiliranja i sistemske diskriminacije.

 NACIONAL: Zašto kod Prve policijske postaje?

Tamo sam nebrojeno puta svjedočila policijskoj brutalnosti i šovinističkom iživljavanju te sam i sama doživjela policijsko ponižavanje. Ali to je i prostor življene solidarnosti, mjesto gdje se brani sloboda kretanja kao temelj svih ljudskih sloboda, gdje se stvara otpor režimu ilegalizacije ljudskih postojanja. To je mjesto traume, ali i prilika za naše kolektivno, transgeneracijsko iscjeljenje. Gradska mikrolokacija koja nas uvijek iznova podsjeća zašto Zagreb mora postati trajno otvoren grad za sve. Stoga smo Karla i ja i odabrale ovo mjesto za prikazivanje Kretanja koje dokumentira i promatra no-border pokret na Balkanu kao kontinuiranu feminističku borbu za slobodniji i pravedniji svijet. 

NACIONAL: Početkom godine ste u Rijeci otvorili izložbu „Prijelaz / Passagio / The Passage“ zajedno s Marijanom Hameršak u kojoj ste također stavili naglasak na preminule osobe tijekom prelaska granica želeći preispitati tim potezom dekolonijalnu praksu. Zašto te teške životne priče emigranata stavljati u srž umjetnosti?

“Prijelaz / The Passage” je zbirka memorijalnih portreta izrađenih od crvenog i crnog konca na botanički obojanoj tkanini koji čine spomen-platno posvećeno umrlima na granicama i u ime granica. Komemoracijom na živote ljudi koji su umrli na migrantskom putu kroz Balkan, čije je živote odnio europski režim smrti, pozivamo na čin iskapanja istine, na prepoznavanje i osudu prošlosti i sadašnjosti fašizma, kako bismo utrli put individualnom i kolektivnom iscjeljenju, prijelazu iz normaliziranih tragedija granica u zajedničko učenje, osnaživanje i brigu. Portrete su vezle umjetnice, znanstvenice, prevoditeljice i druge članice kolektiva Žene ženama i znanstvenog projekta ERIM –  Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika. Mnoge su i same preživjele migrantski put kroz Balkan. A zatim i dug, neizvjestan i nepristupačan proces traženja azila. Vezući njihova lica i pričajući njihove priče stojimo uz žrtve, zajedno s njihovim obiteljima, prijateljima i zajednicama širom svijeta. Prijelazom tražimo pravdu za svaki izgubljeni život, za svako utapanje, za svako logorsko zatočeništvo, za svaki ispaljeni metak, za svaki pušbek. 

 NACIONAL: U jednom ste intervjuu istaknuli da treba bez straha i srama govoriti o svim oblicima sistemskog nasilja kojima su najčešće žene izložene: seksizmu, ksenofobiji, rasizmu, nacionalizmu, transfobiji, homofobiji, kulturnom rasizmu, ratu, izbjeglištvu i siromaštvu. Zašto i kroz umjetnost koja je danas, nažalost privlačna ionako vrlo malom broju ljudi koji se zanimaju za umjetnost, a ne kroz na primjer političko djelovanje?

Na svaki rad, pa tako i na umjetnost, gledam kao na društvenu agitaciju koja ima svoje uzroke i posljedice. Umjetnički rad neodvojiv je od uvjeta njegove proizvodnje. Smatram da ne postoji apolitičan umjetnik, niti postoji sfera umjetnosti izvan političke sfere. 

 NACIONAL: Često se kroz vaše radove provlači anarhizam kao temelj djelovanja. Koliko je važan u vašem umjetničkom djelovanju?

 Anarhizam kao politička filozofija i pokret zauzima važno mjesto u mom životu, pa samim time nadahnjuje moju umjetničku praksu i odnose. Pomaže mi spustiti se u “kovu” i pažljivo osluškivati svog unutarnjeg “kanarinca”.