Taman sam htio riješit zadnji tekst i imat miran Uskrs kad mi je u deset ujutro zazvonio mobitel. Kolega Pavle Svirac. On je tu u Splitu, sjedi u čuvenom novinarskom kafiću Krom i čeka me. Ima za mene snimku. Kakvu snimku? Onu što mi je zimus obećao, snimku kako je u Zagrebu uspio isprovocirat Ivoševića. Oli se ne sićam da sam mu obećao za tu snimku pružiti gostoprimstvo u svom stanu skoro u samom centru Splita. Doveo me pred gotovo čin. Sjeo sam na svoju vespu kakvu je vozio onaj novinar u filmu Praznik u Rimu i napravio tih pola kilometara zračne linije do Kroma.

Na pustoj terasi propuhanoj burom sjedila je blijeda bradata spodoba. Lice žuto od zagrebačkog smoga, otrovnih para iz zagrebačkih kafića. Živnuo je čim me ugledao i odmah ulizički počeo hvalit kako je ovo vino u Kromu puno bolje nego u Kroli, kao da pije nektar, lijek. Jako mu godi splitski zrak, zdrava pročišćujuća preduskrsna bura.

„Nije ni čudo što se veliki Ujević iz Zagreba dolazio liječit u Split. Nego, jel znaš da su me u Zagrebu izbacili ovi iz Možemo! iz gradskog stana“, procijukao je kroz mišje srktaje Pošipa.

„Prvi glas“, odvratio sam.

„U Zagrebu protiv mene vode pravu hajku. Em to izbacivanje iz stana, em su mi u Jutarnjem namjestili pušku, prevarom me domamili u Krolo na intervju. Naručili mi bocu vina i postavljali mi svakakva pitanja, fotkali me bez mog pristanka… Sablaznio sam se kad sam jučer vidio tekst koji je o meni izašao. Prikazali su me kao najgoreg ulizicu koji je pokojnom Bandiću pisao pjesme o psu Rudiju kako bi dobio povlastice. Ja sam u Zagrebu potpuno osramoćen. Zagreb je izuzetno okrutan grad kad se želi obračunat s nekim. Razmišljam se nastanit u Splitu“, tjeskobno je izgovarao.

Pavle Svirac kaže da su mu u Jutarnjem listu ‘namjestili pušku’ i namamili ga u kafić Krolo na intervju sa svojim kolumnistom Tomislavom Čadežom i piscem Željkom Špoljarom. FOTO: Ivana Nobilo/Cropix

„Di ćeš ovdi, skup ti je Split postao“, upozorio sam.

„Za prvo vrijeme mi ti uskoči. Ja ti nisam zahtjevan sustanar. I imat ćeš uvijek partnera pri ruci. Za opijanje. Bit ćemo ka barba Smoje i onaj fotograf Feđa Klarić.“

„Umiljavaš mi se kao mačka Anastazija dubrovačkoj vlasti. Ajde, Svire, ne jebi, nisam ti ja ka oni purgerski naivci.“

Odmah je zauzeo drugačiji gard.

„Razumijem te. Cijenim tvoju dalmošku izravnost, grubost. Imaš sve ono što mekušni purgeri nemaju, nisi dvoličan, svima skrešeš u lice što ih ide. Cijenim to, dosta mi je purgerskog licemjera, zato i želim bit ovdje u Splitu. Nego, misliš li da Puljak i Ivošević imaju šanse osvojit većinu na novim izborima ljeti?“ lukavo je zažmirkao kao olinjala maksimirska lisica.

„Imaju.“

„Bi li me mogao spojit s Ivoševićem? Da mu se ispričam za ono što sam ga provocirao. Ne želim ispast kao neki jadni HDZ-ovac koji mu je kuhao kašu.

„Mogu. Evo on ti upravo igra picigin na Baćama.“

„Po ovoj buri? Sad mu se još više divim! Želim vidjet njegovo vitko, snažno, visoko tijelo dok se baca za piciginskom lopticom. Želim opisat njegove pokrete i objavit to. Pa ako on ponovo dobije vlast, valjda će mi udijelit kakvu parcelicu kod onih borova na Marjanu. Neki kontejner tamo samo da mi postave i ja bih si preko ljeta tamo uredio dom, bunker iz kojeg bi svojim tipkama na laptopu pucao po svakom tekstu iz Slobodne koji bi osvanuo protiv njega. Meni dakle ne bi morao plaćat organizaciju skupih panela na temu zaštita morskih ježeva na Baćama. Samo neka mi dozvoli da preko ljeta besplatno imam taj kontejner na Marjanu“, nije do kraja izgovorio jer se pogledom upiljio prema zgradi Slobodne.

A onda brzo klisnuo s terase. Na kojoj se ubrzo pojavio sredovječni tip kojem su se na licu također vidjele posljedice zagrebačkog smoga.

„Jel to s tobom sjedio Svirac?“

Kimnuo sam.

„Ja sam Željko Špoljar, pisac iz Utrina. Zajedno sa Svircem objavio sam ovu novu knjigu o Milanu Bandiću. I on sad bježi od mene. Misli da ga hoću sjebat medijski i da sva autorska prava pripadnu meni. Jadna budala je u paranoji, ja mu samo želim pomoći. Znaš li di je mogao zbrisat?“

Nova knjiga Pavla Svirca ‘Moj život s Milanom’ (lijevo). Novinar Damir Petranović u Splitu je razgovarao sa Željkom Špoljarom, Svirčevim suautorom. FOTO: Nacional

„Mislim da je otišao tražit Ivoševića na Bačvice da od njega ovdje u Splitu dobije ono što je od Bandića u Zagrebu. Kolko sam shvatija, želi neku pjesmu u prozi napisat. O Bojanovim pokretima dok igra picigin na Bačvicama.

„Vodi me tamo, molim te, moram upozorit Ivoševića! Petljanje s tim klošarom može ga zacementirat u izborni poraz! Molim te, odvezi me, vidim da imaš kacigu pored sebe, znači imaš i motor!“

Ionako mi se išlo na Baće. Poveo sam ga. Taj učmali sredovječni pisac iz Novog Zagreba na pijesku na Baćama u svom olinjalom kožnjaku djelovao je kao hrušt u oklopu među razgolićenim ljepotanima na plaži u Miamiju. Ivošević nije ovaj put igrao picigin nego mali nogomet. Taman je puknuo balun koji mu je Karan majstorski obranio.

„Karan igra na pijesku mali nogomet protiv Ivoševića. Kao dva Grka koja se natječu na starodrevnoj Olimpijadi. Nakon sve one koronaške u Zagrebu da me dočeka ovakav božanstveni prizor. Ta dva poluboga na pijesku. A s neba ih preko sunca kao reflektorima osvjetljava vrhunski masonski bog Jupiter“, rastapao se literat Špoljar.

Bilo mi je neugodno da me ovdje na Baćama gledaju u društvu tog purgerskog latentnog geja. Odvezao sam ga na rivu. Tamo mu platio vino i čekao da to popije pa da ga se otarasim. Svirac je negdje nestao. Jednim udarcem riješio sam se dviju muha koje su ovdje u Dalmaciji zbog nagle topline prije vremena izletjele iz svojih čahura.

Željko Špoljar, pisac iz Utrina koji je sa Svircem napisao knjigu, došao je za njim na Bačvice, ali je tamo umjesto Svirca naišao na Bojana Ivoševića, zamjenika gradonačelnika Splita koji je dao ostavku, i na pjevača Gorana Karana koji je s njim igrao nogomet na pijesku umjesto picigina. FOTO: Nacional