Ivan Miholić, koji je sa svojim psom sudjelovao u potrazi za preživjelima nakon jakog potresa u Petrinji, govori o nedostatku mjesta za obuku potražnih pasa

Volonteri iz cijele Hrvatske požurili su u Baniju kako bi pomogli unesrećenim mještanima koji su ostali bez svega nakon razornog potresa. Ali nisu ljudi jedini koji su pomogli stanovnicima Banije. Spasilački psi danonoćno su tražili ljude zatrpane pod ruševinama svojih kuća i time spasili mnoge živote.
Ivan Miholić se školovanjem pasa bavi već 20 godina. Zadnjih šest godina trenira i spasilačke pse. Kad je potres pogodio Petrinju, zajedno je sa svojom vjernom prijateljicom, šest godina starom belgijskom ovčarkom Spartom, otišao pomoći ljudima. “Ona je sa mnom od kad se oštenila. Od petog ili šestog mjeseca života školovala se za spasioca i sada ima položene sve spasilačke ispite. Sparta je puna energije i veliki je vođa, barem među ostalim ženskim psima”, ponosan je Miholić

Miholić i njegova Sparta išli su u Petrinju s dvoje ljudskih kolega iz Kluba za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” i troje psećih kolege pasmine border koli. Pomagali su timovima Gorske službe spašavanja u traženju ljudi pod ruševinama. “GSS je sve zatrpane ljude uspio pronaći unutar prvih sat ili dva. Dok smo se mi uspjeli probiti do tamo, ljudi su već bili spašeni. Mi smo unatoč tome provjeravali da netko ipak nije ostao zatrpan pod ruševinama. Ostali smo i za slučaj da se otkrije da postoji još neka srušena kuća, a da se nije znalo za nju. Takvih situacija, na sreću, nije bilo puno. Tu se radilo o svega pet ili šest lokacija. U Petrinji smo bili sve dok nas je GSS trebao. Proveli smo tamo jedno cijelo popodne i noć kad je Petrinju zadesio novi potres. Mi služimo tome da dođemo, svoje odradimo i maknemo se službama koje dalje znaju što treba raditi”, objasnio je.

Klub za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” djeluje već 30 godina i jedan je od prvih začetnika školovanja spasilačkih pasa na ovim prostorima. “Naš Klub je, što se tiče pasa spasioca, imao svjetske prvake u ekipnom spašavanju. Ja sam i sudac za sportske pasmine pasa, u što spadaju i službeni psi poput belgijskih i njemačkih ovčara. Osim nas postoji Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa, a uz njih školovane potražne pse imaju vatrogasci i HGSS. HGSS ima otprilike 40 do 50 pasa, od toga 20 do 30 licenciranih, a vatrogasci oko 10 do 15.”
Miholić kaže da su psi trenirani da laju kad naiđu na miris ispod ruševina. “Psi mogu mikrolocirati točnu poziciju otkud izlazi miris i na taj način olakšavaju i ubrzavaju otkrivanje pozicije unesrećenog pod ruševinama i ciljano otvarati dio otkuda dolazi miris. Zato su psi nezamjenjivi u takvom poslu.”

Miholić tvrdi da bi u Petrinji bilo više žrtava da nije bilo pasa koji pomažu u potrazi za unesrećenima. “Vrlo je malo vremena u kojem morate reagirati. Hitne službe moraju doći prve. Mi smo imali velikih problema da se probijemo do mjesta jer su ulice bile zakrčene ljudima i vozilima. A ključno je da mi dođemo u najkraćem mogućem vremenu. Psi mogu pretražiti takve površine u vrlo kratkom vremenu i osjetiti mirise koje nijedno drugo biće ne može, pogotovo kad su trenirani za prepoznavanje mirisa. Oni su, čim vide ruševinu, već u stanju traženja”, objasnio je Miholić.
Trening za spasilačkog psa počinje čim se okoti i napusti leglo. “Jedna naša članica je uzgajivačica border kolija. Iz jednog legla je ostavila jednog psa. Čim prođe krug cijepljenja, pas će započeti školovanje. Održavaju se prvi treninzi u kojima se pas navikava da pronalazi ljude kako bi za to dobio nagradu. Trajanje treninga ovisi od psa do psa i od vodiča do vodiča. Naše udruge provjeravaju spremnost pasa preko najpoznatije svjetske organizacije IRO, čije je sjedište u Austriji. Oni okupljaju najkompetentnije pse za spašavanje u ruševinama i šumama. Imaju određene ispite pomoću kojih se testira spremnost psa za potragama. U prosjeku je potrebno minimalno tri ili četiri godine treninga da bi pas bio spreman za ozbiljne potrage na terenu. Najzastupljenije pasmine među tragačima su border koliji, razni lovački psi poput retrivera i belgijski te njemački ovčari. To su tri glavne skupine. Spremnost pasa, prema IRO-u, testira se do njihove osme godine života takozvanim MRT-om ili testom spremnosti pasa za misiju, koji je ujedno i najteži test koji psi moraju proći”, kaže Miholić za Zagreb News.

Unatoč tome što se Hrvatska nalazi na veoma trusnom području, u cijeloj zemlji ne postoji nijedan poligon na kojem se psi mogu trenirati i licencirati za službu.

“Nažalost, moramo se snalaziti putujući po Sloveniji. Ona ima dosta ruševina pogodnih za treniranje pasa. Pokušavamo u Hrvatskoj naći adekvatna mjesta za treninge. Surađujemo s Državnom upravom za zaštitu i spašavanje i Uredom za hitne situacije u Zagrebu. Oni djelomično financiraju naš rad preko Kluba za obuku službenih i sportskih pasa, ali do sada nismo uspjeli dogovoriti stvaranje poligona. Neki dan sam bio u jednoj građevinskoj firmi koja iza svog voznog parka ima točno ono što mi trebamo, a to je građevinski otpad koji tamo odlažu. Ono što bi trebalo dogovoriti jest da se napravi mjesto pomoću tog otpada u koje možemo staviti oznake ili markere koje psi moraju pronaći”, objasnio je Miholić.