Zlo se ne može promatrati kao izolirani fenomen, već kao zbir niza čimbenika, individualnih i biografskih, ekonomskih, povijesnih i političkih, smatra istaknuti austrijski dječji psihijatar i pisac Paulus Hochgatterer a, kako je rekao u razgovoru za Hinu, želimo li stvoriti svijet mučitelja i ubojica dovoljno je pobrinuti se da ugnjetavamo i tučemo svoju djecu.

Hochgatterer je jedan od istaknutih inozemnih gostiju Zagreb Book Festivala (ZBF) koji se održava u Zagrebu od 22. do 28. svibnja, ove godine s fokusom na austrijsku književnu i društvenu scenu. Pod zajedničkom temom ‘fragilnost’ festival će u Muzeju za umjetnost i obrt okupiti stotinjak domaćih i stranih gostiju na oko pedesetak događanja.

“Ja sam dječji psihijatar, i naravno da ne mogu promatrati zlo kao izolirani fenomen. Nitko nije rođen zao, nijedno dijete nije od malena loše. Zlo je uvijek zbir utjecaja raznih faktora, individualnih i biografskih, ekonomskih, povijesnih i političkih. Cijela mreža takvih čimbenika na kraju rezultira jednim događajem ili djelom koje se može opisati kao zlo”, kazao je Hochgatterer.

Upravo to je ono što je literarno uzbudljivo, istaknuo je pisac, autor niza proznih knjiga, drama i eseja u kojima često tematizira zlo, za što mu današnji svijet, kako kaže, daje obilje inspiracije.

“Ljudi su izloženi ugnjetavanju, progonjenju, protjerivanju, zatvaranju, mučenju i ubijanju. Osvrnemo li se oko sebe, vidimo da je tako. U toj mjeri zlo je postojalo ranije, i postoji i danas. U psihologiji traume to se označava kao transgeneracijska trauma. Ako želite za trideset godina i dalje imati ljude koji su spremni proganjati, protjerivati, mučiti ili ubijati, onda je najvažnije pobrinuti se za to da ugnjetavamo i tučemo djecu. Zapravo je to vrlo jednostavno. I to je zlo”, rekao je.

Pisac dvostrukog identiteta

Kao dječji psihijatar i pisac, Hochgatterer, kako je rekao, na neki način vodi dvostruki profesionalni život no, ističe, njegove su dvije profesije na neki način komplementarne i međusobno se nadopunjuju.

“Pitanje o mom dvostrukom profesionalnom identitetu često mi postavljaju. Uglavnom me u tom kontekstu pitaju hoću li se napokon odlučiti biti ili samo pisac ili samo dječji psihijatar. A odgovor glasi: ne, ne želim se odlučiti, i dalje želim raditi i jedno i drugo”, kazao je autor.

“Već kao dijete jako rado sam čitao i napisao prve priče. Drugim riječima, zanimanje za književnost pobudilo mi se jako rano. S druge strane, moj je otac bio nastavnik, i između ostaloga je predavao biologiju te je u meni pobudio zanimanje za prirodne znanosti. Očito sam taj problem dvostrukog identiteta imao od početka”, dodao je.

No, riječ je o dva međusobno jako povezana područja: “Psihijatrija je kao struka oduvijek živjela od ljudskih priča, a književnost bi bez psihički slojevitih likova vjerojatno bila prilično dosadna”.

“Kao drugo, događa se stalno međusobno obogaćivanje: djeca s kojom radim neprekidno mi pripovijedaju divne priče – smiješne, tragične, uzbudljive – i one su nepresušan izvor mojih vlastitih priča. I obratno, kad dijete uspije ispričati priču, to je uvijek znak poboljšanja mentalnog zdravlja”, dodao je.

Dosad je ukupno objavio pet romana, tri novele, zbirku pripovijetki i kratkih priča i knjigu eseja, predavanja i govora. No, hrvatskoj je publici poznat ponajviše po romanu “Slast života”, koji je ovjenčan nagradom Deutscher Krimipreis za najbolji kriminalistički roman objavljen na njemačkom jeziku 2007. godine, te prestižnom nagradom Europske unije za književnost 2009. godine. Austrijsku nagradu za umjetnost i književnost primio je 2010. godine.

Roman je kritika ocijenila široko postavljenim psihološkim trilerom u kojemu autor, suptilno preplićući i povezujući perspektive sedmero likova, oblikuje čitav jedan zagonetni svijet u kojemu je zločin prikazan ne kao ekstremni pojedinačni čini, već kao nasilni akt u kojem sudjeluje svatko na svoj način, i u konačnici čitava ljudska zajednica.

Na hrvatskome je objavljen u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Andyja Jelčića.

Dijete mora imati jednu osobu koja brine

Glavni lik u knjizi je djevojčica koja zbog traumatskog iskustva izgubi sposobnost govora i tek kroz igru i razgovore s psihijatrom opet počinje govoriti.

Riječ je o pametno pisanom psihološkom krimiću u kojemu policajac i psihijatar – Kovacs i Horn – provode paralelne ali odvojene istrage u gradu osebujnih i često pomalo jezivih stanovnika.

Ta je knjiga primjer Hochgatterova dvojnog identiteta: interesa za dječju psihologiju s jedne strane, a s druge, kako je rekao, naprosto želje da napiše nešto novo, dobro i drugačije.

“Oduvijek me zanimalo pitanje sposobnosti pripovijedanja, tj. pitanje što djeca mogu ispripovijedati, a što ne. S druge strane, ta knjiga ima tipične karakteristike kriminalističkog romana. Jednostavno sam htio čitateljima dati uzbudljivo štivo”, kazao je Hochgatterer.

Knjiga mu je donijela niz nagrada, među kojima i Europsku nagradu za književnost 2009.

“Ta je nagrada značajno utjecala na tijek moje književne karijere”, rekao je pisac. “Zahvaljujući njoj, moja je knjiga prevedena na mnoge jezike i tako je dospjela u mnoge zemlje. Naravno da me to jako obradovalo i potvrdilo moj književni rad”, rekao je.

“Slast života” mu je donijela širu književnu raspoznatljivost, no pozornost javnosti privukao je već knjigom “Divlje vode” (1997.), svojom četvrtom knjigom i prvom s mladom osobom kao glavnim likom.

Radnja prati petnaestogodišnjeg mladića koji kreće u potragu za ocem kojega je izgubio u veslanju na divljim vodama.

“Knjiga ima oko 120 stranica, to je pripovijetka ili kratki roman, možemo čak i tako reći, i tada je vrlo dobro prošla kod mladih čitateljica i čitatelja, a prije svega kod nastavnika. To je dovelo do toga da se ubrzo počne čitati u školama na nastavi”, kazao je Hochgatterer, kojemu u srpnju izlazi jedanaesta knjiga, pripovijetka s naslovom “Dan kad je moj djed bio heroj”, čija se radnja odvija 1945., a glavni lik je trinaestogodišnja djevojčica.

Tema kojom se bavi nije ni nova ni neuobičajena – “duševno stanje” djece u suvremenim društvima čest je književni motiv, na tu je temu napisano mnogo knjiga, i bit će ih napisano još, ističe pisac.

“Kad govorimo o mentalnom zdravlju djece, za mene su dvije spoznaje posebno važne. Kao prvo, trebali bismo imati povjerenja, tj. pomiriti se s činjenicom da se djeca uvijek brže i lakše prilagode svijetu koji se mijenja nego mi odrasli”, rekao je.

Drugo, tu je čimbenik koji je odlučujući za uspješan razvoj djeteta, a to je postojanje nečega što se u žargonu razvojne psihologije naziva OCP – One Caring Person – u životu djeteta: “Dakle, postoji li barem jedna osoba koja se brine za dijete, ili te osobe nema”, napomenuo je.

Kako iskupiti izgubljeno djetinjstvo

Iako smatra da se moderna zapadna društva dosta brinu o svojoj djeci, Hochgatterer ističe da prostora za poboljšanja još uvijek ima.

“Iako je oduvijek bilo kultura koje su vrlo razborito postupale sa svojom djecom, slažem se da se moderni zapadni svijet brine o svemu što je važno za razvoj djeteta – o zdravlju, obrazovanju, a ponajprije nenasilnom odgoju”, rekao je.

“Međutim, također vjerujem da u smo u svim tim područjima još daleko od krajnjeg cilja. U tom kontekstu treba spomenuti da čak i u Europskoj uniji još ima zemalja koje dopuštaju tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu. Osim što je štetno, to je i glupo”, upozorio je.

O djetinjstvima prekinutim tragičnim okolnostima, ratovima ili zlim namjerama odraslih Hochgatterer će govoriti u subotu 27. svibnja na ZBF-ovoj tribini posvećenoj “fragilnostima početaka”, na kojoj će pokušati dati odgovor na pitanje mogu li ta djeca ikada biti iskupljena, te može li književnost postati utočište za one koje su prognani iz vlastita djetinjstva.

“Cilj terapije ljudi s traumom nikada nije tu traumu učiniti manjom negoli doista jest. Uvijek treba pokušati integrirati traumu u vlastitu životnu priču”, ističe.

Dijete čiji su roditelji ubijeni u ratu pred njegovim očima ne može to “prevladati”. Ali ono što može – u odgovarajućim uvjetima i uz pravu pomoć – jest u nekom trenutku doći do točke u kojoj će biti u stanju reći: “Ja jesam netko tko je morao gledati kako mi roditelji umiru, ali bez obzira na to, to sam ja, osoba koja je sposobna djelovati i koja ipak nešto vrijedi”. “To mora biti cilj”, poručio je.

Zagrebačka književna publika priliku za susret s Hochgattererom imat će i u sklopu ZBF-ova programa “Zemlja podrijetla: Austrija”, u nedjelju 28. svibnja, u kojem će mu domaćin u razgovoru biti novinar i kritičar Srđan Sandić.

Osim susreta s nizom istaknutih europskih i svjetskih, te domaćih intelektualaca, sedmodnevni festivalski program donosi druženja s dječjim piscima, kao i zanimljiv glazbeni i filmski program, koji će se dijelom odvijati na odvojenim lokacijama – u klubu Vinyl i Kinu Tuškanac, a u sklopu festivala održavat će se i prodajni sajam na kojemu će po popularnim cijenama biti ponuđeno više od pet tisuća naslova.