Žene u beskućništvu su u najmanje dvostrukom, a ponekad i u više­struko marginaliziranijem položaju od muškaraca tijekom života na cesti, zaključuje se u etnografskom istraživanju među zagrebačkim beskućnicama objavljenom u novom broju časopisa Revija za sociologiju.

Istraživačica Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu obavila je deset intervjua sa šest žena koje imaju iskustvo uličnog beskućništva te na temelju njih i terenskih bilješki koje su dio širega kvalitativnog istraživanja, zaključila da izazovi života na cesti uključuju osjećaje nesigurnosti i straha, nezadovoljene zdravstvene potrebe, nasilje i seksualno uznemiravanje te isključivanje iz javnih prostora.

Žene su završile na ce­sti zbog stambenih i financijskih kriza, problema sa zdravljem i ovisnošću, zbog smrti supruga, raspada veze zbog partnerova nasilja ili odrastanja u sustavu socijalne skrbi. Sudionice su imale osjećaj ne­povjerenja i razočaranja u sustav te nelagode s obzirom na okruženje u prihvatilištu. Zbog toga su, čak i kad bi im smještaj u prihvatilištu bio dostupan, neke sudionice radije odabrale ulicu.

Najčešće samkinje

Žene su imale od 27 do 57 godina, s iskustvom života u uličnom beskućništvu od tri tjedna do više godina, jedna od njih u vagonima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu.

Četiri sudionice istraživanja su samkinje, jedna je udovica, jedna razvedena, a dvije su tijekom intervjua bile u vezama s par­tnerima koji su također beskućnici. Dvije su sudionice završile osnovnu školu, tri srednju, a jedna i nekoliko godina fakulteta. Sve imaju važeću osobnu iskaznicu i radno iskustvo od jedne do 30 godina, a samo dvije nemaju zdravstveno osiguranje.

Istraživanje je potvrdilo da se iskustva žena u beskućništvu razlikuju od iskustava muškaraca zbog rodnih nejednakosti i da su ponekad više­struko marginaliziranije od muškaraca zbog dobi, etniciteta itd..

Žene češće nego muškarci doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, izloženije su zdravstvenim rizicima te osjećaju veći strah i nesigurnost.

Najviše vremena provodile su u centru grada, koji im je omogućivao lakše preživljavanje, no istodobno su im ti prostori često bili nedostupni ili dostupni isključivo u određeno doba dana i pod određenim uvjetima.

Na udaru zakona

U istraživanju je vidljivo kako je ulično beskućništvo u Zagrebu iznimno regulirano te na mnoge načine kriminalizirano, primjećuje autorica.

Više zakona izravno ili neizravno kriminalizira osobe u beskućništvu. Osobe koje nemaju prebivalište ne mogu imati osobnu iskaznicu, a Zakon o prekršajima ih kažnjava po odredbama o skitnji ili prosjačenju, uključujući i protjerivanje.

“Zbog prisutnosti na etnografskom terenu, mogu zaključiti da policija primjenjuje represivne mjere i često tjera i nadgleda žene u beskućništvu,” kaže Paula Greiner.

Neke su sudionice skrivale svoje beskućništvo, čak i među oso­bama koje su i same u beskućništvu, te su radije odabirale glad nego odlazak u pučku kuhinju.

Mnoge su isticale svoju snagu, vjeru u sebe i ponos, brojna radna iskustva te naglašavale kako nisu pristajale na neke radnje poput prošenja, krađe, niti su se odavale drogama i alkoholu, što se često vezuje uz beskućništvo.

Unatoč sve većem broju žena beskućnica, u Hrvatskoj nema dovoljno istraživanja niti se prepoznaje ozbiljnost situacije s beskućništvom uopće, osobito njegove rodne di­menzije, a rad jasno pokazuje da je upravo rodna dimenzija često ključna za iskustvo beskućništva, zaključuje se.