U Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU u Zagrebu postavljena je izložba cjelokupne arhitektonske ostavštine istaknutog hrvatskog modernog arhitekta Zdravka Bregovca (1924. – 1998.), jednog od najkreativnijih i najplodnijih poslijeratnih hrvatskih arhitekata koji je, uz arhitekte Vladimira Turinu, Vjenceslava Richtera, Ivana Vitića, Nevena Šegvića i Radovana Nikšića, mijenjao povijest domaće arhitekture pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prateći katalog izložbe u ediciji “Architectonica” akademika Andrije Mutnjakovića nije klasična monografija, već je autorica izložbe, arhitektica Ivana Nikšić Olujić, pažnju usmjerila na perfekcionističko popisivanje cijele ostavštine i opusa arhitekta, što je učestali problem kasnijim istraživačima i arhitektima kada tragaju za detaljnim podacima.

Izložba zapravo predstavlja jedinstveni pogled u pomalo zaboravljeni svijet socijalističkog luksuza i tada elitne arhitekture, koja je slijedila tadašnje najnaprednije svjetske trendove i kolokvijalno govoreći, ocrtavala obrise socijalističkog turizma s pet zvjezdica.

Arhitekt Bregovac svojim realizacijama mijenjao je sliku pejzaža ne samo Opatijske rivijere, nego i nekih drugih važnih dijelova primorskog i dalmatinskog pejzaža, iako je upravo u tom kvarnerskom obalnom pojasu ostavio nekoliko izvanserijskih objekata u prostoru do današnjih dana, poput opatijskih hotela Ambasador (1961. – 1966.) i Paris (1971.) ili hotela Marina u Mošćeničkoj Dragi (1970.). Autor je poznatih hotela St. Andrea u Rapcu (1963.), hotela Bellevue na Plitvicama (1963.), hotelskog naselja Girandella u Rapcu (1967. – 1969.), motela Plitvička jezera na Plitvicama (1968.), hotelskog naselja Maslinica u Rapcu (1968. – 1970., suautor Anton Turina), hotela Barbara u Zadru (1969. – 1970., suautor Ivo Filipčić), hotela Novi Park u Zadru (1969. – 1970.), hotela Karolina na Suhoj Punti na Rabu (1970. – 1972.), hotela Padova na Rabu (1983.) te motela Plitvice na Masleničkom mostu (1984.).

FOTO: OBITELJSKI ARHIV BREGOVAC-PISK; OPATIJSKI HOTEL AMBASADOR (1961. – 1966.) JEDAN JE OD NAJVEĆIH I NAJPOZNATIJIH HOTELSKIH PROJEKATA ARHITEKTA ZDRAVKA BREGOVCA

“S današnje vremenske distance, rekla bih samo za opatijski hotel Ambasador da je dominantna točka u prostoru, jer ako gledate hotele St. Andrea i Girandella u Rapcu, Bregovac ponavlja ideju opatijske šetnice Lungo Mare i sve hotele tog kompleksa ‘drži’ nisko u pejzažu na dva kata, ne više, osim jednog dijela kompleksa koji je ukopan u stijenu. Hotel Apolo u centru Rapca uopće ne osjećamo kao veliki volumen jer je odlično uklopljen u kontekst. Bregovac općenito pazi da ne dira okolni pejzaž ako ikako može, nego radije spušta hotel za jednu razinu u zemlju da ne siječe šumu ili pušta da vegetacija slobodno bude vrlo blizu hotelskih paviljona. Da se na nekim njegovim hotelima mjestimično ne pojavljuje krov, ne bismo ih ni osjetili kao volumen”, tumači autorica izložbe i kataloga, arhitektica Ivana Nikšić Olujić.

MEĐUTIM, ZA ARHITEKTICU IVANU NIKŠIĆ OLUJIĆ rad na ostavštini arhitekta Bregovca i postavljanju izložbe u Muzeju arhitekture HAZU imao je dodatnu emotivnu i intimnu dimenziju jer je za obitelj Bregovac vežu cjeloživotne prijateljske veze: i danas je vrlo povezana s arhitektovim kćerima Marinom Bregovac-Pisk i Minjom Bregovac, koje su joj s povjerenjem ustupile materijale iz očeve ostavštine, sretne da upravo ona radi tako velik i zahtjevan posao.

“Bila sam u specifičnoj poziciji: Bregovac je bio ne samo prijatelj mojeg oca, arhitekta Radovana Nikšića, nego sam s njim sjedila svakog popodneva u opatijskom hotelu Imperijal dok su naša djeca jurila okolo, tako da je i ta poveznica među obiteljima ostala”, pojašnjava Ivana Nikšić Olujić.

Smatra da to nimalo ne umanjuje objektivnost istraživanja i valoriziranja zbirke i opusa arhitekta Bregovca, nego dapače dodatno motivira istraživača da prione takvom zadatku još pažljivije i s više znanstvene akribije. “Uvodni tekst u katalogu jedne ranije riječke izložbe o arhitektu Bregovcu ne kontekstualizira ga u pravom svjetlu, jer ga prikazuje kao nekakvog bonvivana. On je kao uspješan arhitekt bio naviknut na dobar život – uostalom kao i većina normalnih ljudi – i voziti dobar auto, ali kad pogledate koliko je radio, stvarno je radio izvan svih prosječnih okvira. Pa što onda ako je volio živjeti! I moj otac je u ono vrijeme vozio BMW, ali nije imao ništa osim toga. Danas kolega Idis Turato tumači Bregovca u novom svjetlu, kao prvog arhitekta domaćih celebrityja, jer je projektirao opatijsku vilu Ivi Robiću, dubrovačku vilu za odmor Lovri pl. Matačiću, kuću za odmor Jakovu Blaževiću na Plitvicama, ali to je samo značilo da je bio dobar i svestran arhitekt. Ne možete napraviti sedamnaest hotela i još mnogo motela, a da se to dogodi slučajno. Bregovac je imao izvrsno organiziran biro i izvrsnu ekipu, ali je bio veliki radoholičar. U to doba nije bilo kompjutora, sve se crtalo ručno tušem i olovkom, trebalo je osim talenta imati veliku disciplinu i radne navike. On je apsolutno bio vrhunski organizator i menadžer, odličan ‘nabavljač posla’, a bilo ga je toliko da ga je čak i dijelio drugim arhitektima. A pri tomu ne treba zaboraviti da je bio i pedagog, predavao je na riječkom fakultetu te na poslijediplomskom studiju na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu”, navodi Ivana Nikšić Olujić.

Arhitektica Ivana Nikšić Olujić dugo je radila na sakupljanju i katalogiziranju zbirke arhitekta Bregovca. “To je išlo u etapama. Prvi dio nacrta donijela sam iz Opatije od gospođe Bregovac 2001., da bi ona nakon nekoliko godina u garaži pronašla još nacrta pa sam i to uvrstila u zbirku. No 2006. Bregovčeva prva kći Marina uređivala je tavan pa mi je javila da bi donijela još i svoj dio ostavštine, među kojom su bili njegovi najstariji projekti, velesajamski paviljoni, muzej u Sarajevu, Beogradu, Alepu, odmaralište na Sljemenu. Kako je to bila najstarija građa, morala sam brisati sve brojeve na nacrtima koje sam do tada obrađivala i početi ispočetka”, prisjeća se Ivana Nikšić Olujić.

No višegodišnje popisivanje ostavštine arhitekta Bregovca s prekidima imalo je svoje prednosti jer je, radeći na drugim poslovima i materijalima, u međuvremenu Ivana Nikšić Olujić pronašla neke Bregovčeve radove na neočekivanim mjestima. “U velikom brdu nacrta projektnog biroa Rijeka-projekt, u arhivu Muzeja arhitekture, pronašla sam njegove najranije radove, još iz 1949. Kada je u Muzej pristigla ostavština arhitekta Zdenka Strižića, pronašla sam pisma koja je Bregovac pisao Strižiću, tako da se ostavština vječito s nečime nadopunjavala, kao živi proces”, navodi arhitektica.

Ističe kako se iz ove izložbe i kataloga zbirke vidi koliko je Bregovac bio dosljedan u razvijanju vlastitih arhitektonskih ideja, a sve je započelo s idejom atrija koji spaja četiri paviljona s unutarnjim vrtom. “Stalno se vrtio oko ideje atrija, prvo u projektima velesajamskih paviljona i muzeja, a poslije u hotelskim objektima. Iz niskog volumena dalje dodaje objektima još jednu etažu i krov te ide na viši volumen. Njegovi zadnji hoteli iz osamdesetih godina imaju natkriveni atrij s galerijama iz kojih se ulazi u hotelske sobe. Što se tiče funkcionalnosti hotela, tu je bio stručnjak, nema dvojbe, i to je uostalom i predavao na poslijediplomskom studiju u Zagrebu”, tumači Ivana Nikšić Olujić.

RAD ZDRAVKA BREGOVCA i danas je iznimno aktualan i značajan kao jedan od središnjih opusa u hrvatskoj arhitekturi druge polovice 20. stoljeća, po kojemu mlade generacije arhitekata mogu učiti o funkcionalnom i kontekstualnom planiranju turističke arhitekture na Jadranskoj obali i otocima, jer Bregovac napušta ideju jedinstvene i zatvorene masivne kocke te se odlučuje za kaskadni, odnosno, terasasti model tlocrta na kosom terenu ili raščlanjivanje izduženog tijela hotela na mnogo manjih, razlomljenih volumena kako bi se objekti što neutralnije uklopili u pejzaž te dobile zanimljive vizure iz hotela prema okolici. Iako ga se ishitreno povezuje s utjecajima različitih faza Le Corbusierovog opusa, njegovi su korijeni arhitektonske morfologije paviljona, motela i hotela došli preko proučavanja opusa istaknutih zagrebačkih arhitekata i profesora Vladimira Turine, Stjepana Planića te Zdenka Strižića, koji je prije Drugog svjetskog rata u Dresdenu i Berlinu bio student arhitekta Hansa Poelziga, jednog od pionira moderne europske arhitekture. Formiranje arhitektonskog stila Zdravka Bregovca treba promatrati i u svjetlu tada recentnih stilova u apstraktnoj geometrijskoj umjetnosti Europe. Kao član grupeEXAT 51 (Božidar Rašica, Bernardo Bernardi, Zvonimir Radić, Vladimir Zaharović, Vlado Kristl, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec), Bregovac je rano ušao u odabrano društvo tada privilegiranih arhitekata kojima je postavljanje izložbi i projektiranje paviljona po svijetu pružalo mogućnost putovanja i direktnog upoznavanja novih međunarodnih tendencija u arhitekturi iz prve ruke.

UPRAVO ZBOG TIH ZNAČAJNIH ISKUSTAVA, hoteli Zdravka Bergovca primjereni su kontekstu, mjerilu i prirodnim proporcijama pejzaža, a poštuje i regionalna obilježja naše mediteranske arhitekture. “Što se tiče hotelske funkcije i funkcionalnosti, današnji arhitekti teško će otići dalje od Bregovčevih ideja. Njegovi hoteli u Rapcu danas imaju novog talijanskog vlasnika koji je samo vratio izvornu bijelu boju fasada i stavio staklenu ogradu na terase i balkone, i dobili ste super moderne hotele koji izgledaju bezvremeno te koje se funkcionalno ne mora dodatno osuvremenjivati. Zaboravlja se jedna važna stvar, a to je da je Zdravko Bregovac ipak bio član grupe EXAT 51 koja je promicala apstraktnu modernu umjetnost, kao i arhitekt Vjenceslav Richter. Svi hotelski mastodonti koji su se kasnije projektirali i gradili na našoj obali, ne poštuju lokalnu arhitektonsku tradiciju i proporcije. Bregovac je, doduše, radio dva takva projekta, za Iku i za Opatiju u osamdesetim godinama, koji srećom nisu izvedeni jer bi oni totalno promijenili gabarite, ali su korisni kao studije za neku drugu obalu gdje funkcionira veliko mjerilo”, smatra arhitektica.

Arhitektonski projekti i realizacije često imaju svoju neobičnu sudbinu, tako se desetljećima smatralo da Bregovčev projekt za Muzej starina u Alepu u Sirijsko-arapskoj republici iz 1956.- 1957. godine nije nikada izveden, iako je na međunarodnom natječaju dobio 1. nagradu.

“Tek su mi nedavno znanstveni novaci s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu pokazali neke fotografije koje su našli preko Googlea i koje su pokazale da je taj muzej ipak izgrađen, iako ta informacija do nas nije nikada došla. Kako je to sada ratno područje, možda će još oni od nas na koncu tražiti i originalne izvedbene Bregovčeve nacrte ako će trebati obnavljati muzej. Zato treba čuvati svaki papirić jer to nije samo dio povijesti”, zaključuje Ivana Nikšić Olujić.