Iako je zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti, osnovana 1907. kao Privremena viša škola za umjetnost i obrt, od samih početaka omogućila pristup prijemnom ispitu i ženskim polaznicama, zasigurno nije bilo lako biti žena i baviti se likovnom umjetnošću u prvim desetljećima 20. stoljeća. Da je tomu tako, pokazuje i to što su neki kritičari – primjerice, Kosta Strajnić – otvoreno pisali o tome kako je pogrešno i neozbiljno što se na zagrebačku školu primaju žene koje umjetnost shvaćaju kao zabavu i dokolicu te bježe šokirane sa satova akta. Ono što je ženama olakšalo umrežavanje, bavljenje umjetnošću i pristup tržištu te ih u tom smislu i osnažilo jest osnivanje Kluba likovnih umjetnica, koji je postojao od 1927. do 1940.

Klub je osnovan u Zagrebu kao prvo i jedino žensko likovno udruženje u prvoj polovici 20. stoljeća na ovim područjima. Tu slabije poznatu epizodu iz hrvatske povijesti umjetnosti osvijetlile su izložbom „Jedna za sve – Sve za jednu / Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.“ Dunja Nekić, viša kustosica i voditeljica Zbirke starije fotografije Muzeja za umjetnost i obrt, i Darija Alujević, stručna savjetnica u Arhivu za likovne umjetnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU-a. Izložba će biti otvorena od 5. rujna do 3. studenoga u Galeriji Klovićevi dvori, gdje će posjetitelji moći vidjeti slike, grafike, skulpture, djela primijenjene umjetnosti i arhivsko gradivo, odnosno, gotovo 200 radova 39 članica kluba. Svaka umjetnica predstavljena je biografijom s osvrtom na ulogu u djelovanju Kluba likovnih umjetnica.

Darija Alujević iz HAZU-a i Dunja Nekić, voditeljica Zbirke starije fotografije MUO-a. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Kako je objasnila Dunja Nekić, u gotovo 13 godina aktivnog djelovanja i na 11 grupnih izložbi, s Klubom je izlagalo 46 umjetnica. Uz one koje nisu izlagale, no bile su uključene u djelovanje Kluba, broj se penje na pedesetak članica.

„Nastojale smo izbor radova prilagoditi temama i žanrovima u omjeru u kojemu su pojedine članice originalno izlagale na izložbama Kluba koji su predstavljeni kroz postavljeni koncept izložbe. Široj javnosti najpoznatija članica Kluba likovnih umjetnica je Nasta Rojc i osnutak KLU-a usko je povezan uz njezin umjetnički značaj, ali i privatni život i veze. Nakon vrlo uspješnog samostalnog izložbenog nastupa u Londonu 1926. godine, pozvana je da sudjeluje na godišnjoj izložbi engleskog Women’s International Art Cluba 1927. Tu mogućnost odlučila je iskoristiti za veću međunarodnu promociju i drugih hrvatskih odnosno jugoslavenskih umjetnica, pa je na sudjelovanje pozvala i Zdenku Ostović Pexidr-Srića, Linu Crnčić Virant i Lucie Kučera Buhmeister. U tom trenutku rodila se ideja o osnivanju Kluba likovnih umjetnica, kako bi se taj nastup lakše realizirao. Osim dviju glavnih inicijatorica, Line Crnčić Virant koja je postala predsjednica i Naste Rojc, tajnice, ostale osnivačice bile su slikarice Duna Peyer, Zdenka Ostović Pexidr–Srića, Mira Mayr Marochino, Mary Striborsky, Zenaida Bandur, Lucie Kučera Buchmeister i Sonja Kovačić-Tajčević. Uz njih, u javnosti su poznate slikarice Cata Dujšin Ribar, Vera Nikolić Podrinska, Zöe Borelli, kiparica Mila Wod, grafičarka Vjera Bojničić, no članstvo u Klubu imao je i niz danas gotovo zaboravljenih umjetnica poput Mire Klobučar, Sofije Omčikus, Roksande Cuvaj Zurunić, Ivke Orešković, Olge Galeković Fürst i mnogih drugih“, rekla je Dunja Nekić.

Darija Alujević, jedna od autorica izložbe i autorica monografije o Mili Wod, prvoj hrvatskoj kiparici i članici Kluba likovnih umjetnica, rekla je da je osnivanje tog kluba 1927. godine u Zagrebu bilo važan iskorak umjetnica u polju njihova umjetničkog djelovanja, što je posljedično pridonijelo i njihovoj većoj emancipaciji.

„Zajedničko istupanje bilo je strukovno udruživanje i nije bilo ideološki obojeno. Tim su činom postigle da organizacijom vlastitih izložbi i međunarodnim suradnjama doprinesu većoj vidljivost umjetnica kako na umjetničkoj sceni tako i na umjetničkom tržištu. Unatoč čuđenju pa i brojnim negativnim i mizoginim reakcijama kritičara na prvu izložbu 1928. godine, njihovo se, naročito izložbeno, djelovanje tijekom 12 godina prometnulo u prihvaćenu i redovitu smotru umjetničke djelatnosti. Postojanje Kluba u hrvatskoj povijesti umjetnosti nije nepoznanica, vrlo kratko i ‘usputno’ ga spominje u svom pregledu ‘Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća’ iz 1987. godine i Grgo Gamulin. Svjestan neistraženosti teme te nužnosti daljnjih istraživanja, svrstava fenomen u ‘rubne pojave’. Povjesničarka i sociologinja Dubravka Peić Čaldarović dotaknula se te teme 1996. u svom magistarskom radu kroz istraživanje ženskih profesionalnih udruženja u razdoblju od 1918. do 1941. U povodu 70. obljetnice Kluba napravila je 1998. u Galeriji Ulrich i prvu izložbu posvećenu Klubu iz Zbirke doktora Josipa Kovačića. Doktor Kovačić imao je važnu ulogu u očuvanju slikarskih opusa i arhivske građe umjetnica, doniravši dio svoje zbirke slikarica i Gradu Zagrebu. Upravo ta zbirka i nama bila važan izvor djela za ovu izložbu, uz niz muzeja i galerija kao i privatnih vlasnika od Zagreba, Samobora, Bjelovara, Osijeka, Rijeke, Splita do Ljubljane i Maribora. Važno je istaknuti i da je sačuvana dokumentarna ostavština samog Kluba, zapisnici, korespondencija, katalozi izložbi i drugo, pohranjeni u Arhivu za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je bio dragocjeni izvor za istraživanje“, rekla je Darija Alujević.

Kiparica Mila Wod oko 1917.. FOTO: Privatno vlasništvo

Kako je istaknula, živjeti isključivo od umjetničkog rada bilo je luksuz koji u našoj sredini nisu mogli imati ni najpoznatiji umjetnici toga vremena, a kamoli umjetnice.

„Ostajale su povezane s umjetnošću kroz pedagoški rad, čime su se bavili i brojni njihovi kolege. Malo tržište te mali broj narudžbi zasigurno nisu mogli osigurati egzistenciju, no bavile su se restauracijom, opremom crkvenih prostora. Mila Wod je utjecala na kiparicu Mariju Ujević-Galetović i keramičarku Ljerku Njerš u vrlo ranoj dobi, kao nastavnica koja je u njima probudila ljubav prema modeliranju i glini. Vođene nepisanim pravilom, mušketirskim motom ‘jedna za sve, sve za jednu’, ne samo da su zajednički olakšale istup na tržište, već su si i međusobno pomagale i podržavale jedna drugu. Generalno gledano, važan uspjeh je bio i sam zajednički ‘proboj’ na umjetničku scenu i tržište što je, gledajući prema onodobnoj kritici, prošlo vrlo zapaženo. Među važne projekte koje su realizirale kao Klub svakako treba spomenuti organizaciju izložbe Käthe Kollwitz, tada jedne od najpoznatijih grafičarki, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1936. Izložbene aktivnosti Kluba završile su 1940. njihovom izložbom u Osijeku. Teške ratne godine prorijedile su njihovu aktivnost, a potom u poraću pristupanje svih članica Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske, odredili su 1947. i formalni kraj postojanja Kluba. Sigurno da je članstvo i aktivno djelovanje u Klubu utjecalo na vidljivost umjetnica, a time dijelom i na njihove karijere. No, unatoč svemu, veliki dio njih, osim nekolicine najpoznatijih kao što su, primjerice, Nasta Rojc ili Cata Dujšin Ribar, ostao je gotovo zaboravljen. Uzrok tome često je neistraženost, ali vrlo često i izgubljenost opusa“, objasnila je Darija Alujević.

Sonja Tajčević Kovačić: ‘Parižanka’, 1928.-1934.; Mira Mayr Marochino: ‘Portret gđe. Steiner’; Cata Dujšin Ribar: ‘Djevojčica u crvenom’, 1934. NMMU. FOTO: Privatno vlasništvo

Dunja Nekić bavila se ovom temom u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „Recepcija stvaralaštva Kluba likovnih umjetnica od prve polovice 20. stoljeća do danas“, na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je sada u postupku završnog ocjenjivanja. O tome je rekla:

„U disertaciji sam se prvenstveno bavila recepcijom Kluba od razdoblja djelovanja do danas, kroz analizu patrijarhalnog diskursa mnogobrojnih likovnih osvrta i kritika njihovih izložbi do posljedičnog otvorenog minoriziranja ili potpunog izostavljanja iz hrvatske povijesti umjetnosti. Novih spoznaja je mnogo i one su samo potvrdile nužnost istraživanja i, prije svega, novog čitanja naše povijesti umjetnosti. Ne samo u kontekstu članica i važnosti Kluba likovnih umjetnica – koje se može shvatiti kao svojevrsni ‘pars pro toto’ – već općenito djelovanja i recepcije umjetnica kroz raskrinkavanje mehanizama patrijarhalnog diskurzivnog nasilja, posebno u opoziciji profesionalizam – amaterizam, kroz koju se umjetnike smatra profesionalcima, a umjetnice amaterkama i diletantkinjama, čime im se odricala legitimnost postojanja na umjetničkoj sceni i tržištu, a posljedično i u povijesti umjetnosti. Naša izložba uzima u obzir posljedice ‘diktata uzvišene kritike’, kako je naziva Nasta Rojc, i suočava ih s tezama poput one Ljube Babića da je ‘genij muškog roda u likovnom svijetu’. Kao logičan nastavak istraživanja i ove izložbe, Muzej za umjetnost i obrt objavit će u bližoj budućnosti monografiju posvećenu djelovanju i recepciji Kluba likovnih umjetnica.“

Kako je rekla Dunja Nekić, unutar patrijarhalne strukture umjetničkog svijeta, poticani položaj žena u umjetnosti bio je vezan uz odnos postavljenih rodnih uloga.

„Stoga, iako brojčano jače, naizgled afirmativne kritike potrebno je promatrati iz perspektive dopuštenog prostora djelovanja za umjetnice. Njihova umjetnička djelatnost nailazila je na odobravanje ako je odgovarala pretpostavljenim rodnim ulogama žena u umjetnosti – kroz primijenjenu umjetnost, u radovima koji se dotiču tema majčinstva i narodnih motiva, kao i nižim umjetničkim žanrovima, posebno ako su isti izvedeni u manjim formatima i ‘nižim’ tehnikama. Što se tiče negativnih kritika, najoštrije osude zajedničkog istupanja Kluba likovnih umjetnica izrekli su slikari – kritičari, koji su i najčešće spominjani u internim zapisnicima Kluba kada su se vodile rasprave o organiziranju izložbi ili njihovoj recepciji. To su, prije svega, Jerolim Miše i Ljubo Babić, koji su svojim stavovima u vremenu, ali i u budućnosti kroz važne funkcije koje su obnašali unutar umjetničkih institucija, odredili neprihvaćanje članica Kluba kao jednakovrijednih konkurentica i kolegica u diskursu stvaranja nacionalne umjetnosti. Taj očiti sukob interesa sakriven je iza njihovih subjektivnih promišljanja o smjeru moderne umjetnosti i mjestu umjetnica unutar nje te utemeljen na oportunim tumačenjima mizoginih filozofa i sociologa onog vremena“, zaključila je Dunja Nekić.

Nasta Rojc u atelijeru 1923. godine, Muzej za umjetnost i obrt. FOTO: Privatno vlasništvo