Na Zapadu ništa novo’’, njemačka drama Edwarda Bergera o Prvom svjetskom ratu, adaptacija istoimenog romana Ericha Marie Remarquea koji prikazuje traume njemačkih dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu, dobio je četiri Oscara – za najbolji međunarodni film, kinematografiju, scenografiju i originalnu glazbu. Naslov se referira na smrt 17-godišnjaka u danu kada je službeni bilten njemačke vojske objavio kako ‘’nema značajnih događaja na Zapadnom frontu’’. Traume iz Velikog rata opisao je Remarque 1929. godine u romanu koji su nacisti zapalili dolaskom na vlast. Roman je imao svoju prvu adaptaciju samo godinu dana od objave; u Hollywoodu ga je režirao Lewis Milestone 1930. godine i odmah dobio Oscara. Priča prati 17-godišnjega Paula Bäumera (igra ga austrijski glumac Felix Kammerer) koji ode na zapadno bojište u Prvom svjetskom ratu. U početku je uzbuđen, no ubrzo pojmi koliko je život u rovovima zapravo surov. Upravo ti rovovi dio su najbolje filmske scenografije i zaslužili su Oscara, a njihovi su autori hrvatski arhitekti, Zagrepčanka Ana Sarić i Dubrovčanin Melkior Serdarević. Oni su za Nacional opisali proces nastanka tih rovova i ekskluzivno pokazali crteže iz kojih je nastala scenografija za film.

Kako kaže Serdarević, on i Ana Sarić radili su kao dizajneri setova u vrlo ranoj fazi produkcije filma:

„Ja sam dobio zadatak da istražim rovove, kako funkcioniraju i kako su se gradili, kakve su bile razlike između francuskih i njemačkih rovova. Na kraju moj posao je da vizualiziram rovove i izradim crteže prema kojima će se graditi.“

Ana Sarić ističe da je u velikim produkcijama za osmišljavanje scenografije zadužen art department:

„Na vrhu je production designer, odnosno glavni scenograf – konkretno u filmu ‘Na Zapadu ništa novo’ to je bio Christian Goldbeck. Mi kao set designeri dio smo njegova tima i naš zadatak je njegove osnovne ideje i naputke razviti u fizički set. To obuhvaća istraživanje povijesnih izvora, ako je to tema filma, razrade koncepta, pripremu nacrta za gradnju, komunikaciju s drugim ograncima i kontrolu sam gradnje. Na filmu ‘Na Zapadu ništa novo’ moja tema bila je vojni kamp njemačkih vojnika, sagradili smo cijelo malo selo puno drvenih baraka te nekoliko interijera.

Crteži francuskih i njemačkih rovova iz Prvog svjetskog rata; scene iz filma ‘Na zapadu ništa novo’ autora Melkiora Serdarevića. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Posao na filmu je jako dinamičan i kreativan. Rijetko kada se dogodi da se ponovi slična tema tako da smo uvijek u nekom novom istraživanju, proučavanju nekog povijesnog stila, nekog perioda… Da bi scenografija bila što uvjerljivija, potrebno je duboko ući u kulturu života nekog razdoblja ili područja i saživjeti se s nečijom svakodnevicom. Osobno, meni je to jako uzbudljivo i inspirativno i mislim da nikada neće dosaditi. Production designer, odnosno scenograf, usko surađuje s redateljem – njegov zadatak je staviti priču u prostor. Naš zadatak je, potom, od scenografa preuzeti te informacije i kroz 3D model i crtež vizualizirati taj prostor. Inspiraciju crpimo odasvud, najviše su to povijesne reference i knjige, muzeji, internet… Ali na kraju najvažnije je da prostor bude fotogeničan i da je snimanje što komotnije i lakše.“

Kako kaže Serdarević, jako je uzbudljivo i zabavno raditi na filmskim setovima. Najviše mu se, tvrdi, sviđa dinamičnost posla i, naravno, putovanja po cijelom svijetu, kombinacija rada u uredu i na terenu. Prvo ide uredski dio kada se film dizajnira i postavlja, a potom slijedi terenski rad gdje se treba pobrinuti da se radovi izvedu prema nacrtima: „Što se tiče procesa, svaki film je drugačiji pa su, naravno, drugačija i pravila. Uvijek počne od scenarija, pa razrade scenarija na setove. Kad dobijemo ideju gdje će se snimati koja scena, onda kreće razrada setova. Inspiracija dolazi od scenarija do storyboarda kojeg razrađuje redatelj do scenografskih crteža koje mi crtamo. Najvažnije u tom procesu za nas kao kreativce je istraživanje. Kad se kvalitetno istraži period u kojem snimamo, onda crteži izlaze sami.“

A kako je uopće došlo do toga da Ana i Melkior danas rade u najvećim holivudskim produkcijama? Primjerice, trenutačno su u Maroku i sudjeluju u produkciji ‘’Gladijatora 2’’ redatelja Ridleyja Scotta. Ana Sarić još je kao dijete voljela ići u kino, gledati filmove i serije. Budući da u Hrvatskoj ne postoji studij scenografije, arhitektura je bila logičan izbor:

„Naime, ja sam oduvijek željela raditi upravo taj posao s kojim me upoznao moj otac kroz rad Jadran filmu. Tijekom studija ljubav prema arhitekturi je malo potisnula ideju bavljenja filmom, no nakon završetka studija situacija na tržištu rada za arhitekte nije bila bajna. Okušala sam se kratko u jednom zagrebačkom arhitektonskom uredu, ali je ipak na kraju film prevladao.“

Kod Melkiora Serdarevića sve je započelo još tijekom studija arhitekture u Zagrebu. Na trećoj godini je, kaže, radio kao pomoćnik u produkciji ili tada popularno zvano ‘’šerpa’’:

„Jako puno nas je radilo iz Dubrovnika i opis posla je bio nositi filmsku opremu na dubrovačke kule. Bilo nas je 40 koji smo nosili scenografiju s Pila na Lovrijenac. Tada se to radilo za džeparac i nisam imao planove baviti se time. Nakon diplome nastavio sam raditi na filmu, ali tada već u režiji, kao asistent režije.“

Za oboje prijelomni trenutak u karijeri dogodio im se na snimanjima međunarodnih produkcija u Hrvatskoj koja se u to vrijeme – posljednjih desetak godina – sve više počela otvarati. Za Anu Sarić za međunarodnu je karijeru presudan bio rad na seriji ‘’Igra prijestolja’’ koja se snimala u Dubrovniku:

„‘Igra prijestolja’ došla je u Hrvatsku za mene u savršenom trenutku. Provela sam ljeto u Splitu i Dubrovniku radeći kao koordinatorica konstrukcija i upravo taj posao bio je sjajna priprema za kasniji rad u art departmentu – odjelu scenografije. Kroz ta tri mjeseca sam imala priliku upoznati sve segmente rada na filmu, a najviše upoznati se s materijalima kojima se gradi scenografija. Upravo način gradnje je najveća razlika između arhitekture i scenografije – scenografija ima kratak rok trajanja i najveći je izazov sagraditi nešto od drveta i gipsa da izgleda kao prava građevina.“

Od skice do seta – crtež i gotova scenografija Ane Sarić za Vojni kamp u ‘Na zapadu ništa novo’. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Serdarević je kao prekretnicu za svoju karijeru istaknuo film ‘’Robin Hood’’ koji se, isto tako, snimao u Dubrovniku:

„To je prvi put kada su spojile moje dvije strasti, arhitektura i scenografija. Dobio sam posao na poziciji asistenta scenografa. Od tog projekta koji je počeo u prosincu 2016., do danas, samo su se nastavili nizati dobri poslovi, između kojih je bio i film ‘Na Zapadu ništa novo’“.

Osjećaj da si sudjelovao u filmu koji je dobitnik čak četiriju Oscara pomalo je, kaže Serdarević, zbunjujuć. Vidio je vijest prije posla oko 6.40 i kaže da je sve bilo potpuno neočekivano, kao i pozornost medija koja je uslijedila. Ana Sarić kaže da je osjećaj doista fenomenalan. Jako su ponosni na to da je ovaj uspjeh prepoznat diljem Hrvatske i nadaju se da će ova nagrada otvoriti neka nova vrata u njihovim karijerama, ali isto tako potaknuti neke nove generacije da odaberu scenografiju kao profesiju.

A prilika za rad na filmskoj scenografiji u Hrvatskoj se, naravno, ne pruža u tolikoj mjeri jer je produkcija mala. Serdarević je objasnio što su oni kao scenografi naučili na ‘’terenu’’ izvan Hrvatske:

„Na radu izvan Hrvatske dobijemo iskustva na velikim filmovima i radu u studiju, što je velika razlika. Također, na velikim filmovima radi ekipa koja dolazi iz cijelog svijeta. Primjerice, trenutačno u Maroku radi popriličan broj Španjolaca, Engleza, Marokanaca, Hrvata, Srba i Australaca. Priča se na svim jezicima pa bez prevoditelja i ne možemo raditi. Na kraju to bude jako zabavno i upoznaju se brojne kulture. Naučili smo biti otvoreni i komunikativni.“

Iako je Hrvatska iznimno popularna lokacija za filmsku industriju, Ana Sarić i Melkior Serdarević ističu jedan veliki nedostatak – u Hrvatskoj ne postoji filmski studio. Serdarević kaže:

„Hrvatska već godinama niže izvrsne rezultate u privlačenju dobrih filmova. Imamo izvrsne lokacije, dovoljno sunčanih sati i kvalitetne filmske ekipe koje mogu servisirati filmove. Stoga uspješno privlačimo filmove kada trebaju more, lijepu prirodu i slične ambijente. Također, filmovi u Hrvatskoj sve češće dolaze iz Mađarske koja ima ozbiljne filmske studije i postala je jedan od centara filmske industrije u Europi. Lani smo radili na filmu ‘Lee’ čija je ekipa došla iz Mađarske snimiti nekoliko scena koje se odvijaju na jugu Francuske. To je u jednu ruku izvrsno jer ostvarujemo kvalitetnu suradnju s Budimpeštom, no s druge strane ukazuje na vječni problem hrvatske filmske industrije, a to je nedostatak filmskog studija. Bez studija to znači da nismo u pravom smislu riječi profesionalci, nego ovisimo o inozemnim filmovima. Za filmske djelatnike to su onda duge pauze između projekata i to zna biti frustrirajuće. Sve u svemu, vani se na Hrvatsku gleda kao na zemlju s izvrsnim lokacijama. No na nju se ne gleda kao na zemlju u koju mogu doći filmovi najvećeg formata jer nemamo studio. Takvi odlaze u Budimpeštu i dođu u Hrvatsku snimiti scene s morem.“

Ana Sarić navodi da se, naravno, Hrvatska ne može uspoređivati s državama u inozemstvu, što je i logično jer je mala zemlja pa je tako i filmska produkcija proporcionalno manja. S radom na hrvatskom filmu nema iskustva, nekako ju je to zaobišlo u karijeri, ali voljela bi se i u tome okušati:

„Glavni problem Hrvatske je nedostatak filmskog studija. Hrvatska nudi lokacije, što je isto veoma izazovno za odjel scenografije, ali ipak naš svijet bi trebao biti studio gdje su ograničenja puno manja, pa u skladu s time mašta puno veća. Vani je Hrvatska iznimno popularna i stranci rado dođu snimati u Hrvatsku. Ono što ih najviše odbija na kraju je upravo nedostatak studija, jer iako su naše lokacije predivne i jedinstvene u svijetu, uvijek nekako taj nedostatak studija prevagne. Jer studio nije samo hala u kojoj je moguće sagraditi set – studio je mjesto gdje se odgajaju filmski profesionalci za sve dijelove priprema i snimanja i koje nudi kompletnu podršku jednoj produkciji u kreaciji filma.“

Ana Sarić i Melkior Serdarević članovi su Hrvatskog društva filmskih djelatnika za koje Serdarević kaže da je dobra organizacija. Imaju redovite sastanke, pružaju dobru potporu vezano za rad u inozemstvu te načinu na koji članovi plaćaju porez, ostvaruju svoja radna prava, način na koji plaćaju doprinose državi i slične korisne detalje bitne za filmske djelatnike. Ana Sarić kaže:

„HDFD nudi podršku svim svojim članovima u radu na produkcijama. Suradnja je sjajna, svi problemi se rješavaju u vrlo kratkom roku i odlično je da imamo udrugu koja je postavila standarde za rad na setu za sve filmske djelatnike i pazi da se taj standard održava. Učlanjenje nije obavezno, ali je preporučljivo, a što se obaveza tiče, tijekom godine imamo nekoliko sastanka ogranka koji su zapravo lijepa druženja s kolegama te veliki godišnji sastanak na kojemu se svi okupimo i donosimo zajedničke odluke za unaprjeđenje naših radnih uvjeta.“

Oboje umjetnika tek su zapravo na početku svojih karijera, a već su nekoliko inozemnih projekata radili u zajedno. Kako kaže Serdarević, zajedno su studirali pa je sve počelo na fakultetu. Nakon fakulteta oboje su radili za hrvatske scenografe s kojima su napravili prve korake u scenografiji. To su prije svega Anin otac Zvonko Sarić te njegovi kolege Neno Pečur i Ivo Hušnjak, pa kaže da su pokupili najbolje od svakoga od njih.

Na setu filma ‘Uncharted’ u studiju Babelsberg u Berlinu. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Ana Sarić kaže da su nekako pozicionirali kao tim, zajedno s kolegicom Petrom Sturicom:

„Nas troje se odlično slažemo i nadopunjujemo, postali smo kao obitelj kada smo ovako daleko od doma. Svi smo karakterno različiti tako da unosimo šarenilo u svaku novu produkciju gdje dođemo.“

Što se tiče njihovih osobnih planova, Ana Sarić ističe da nema posebne želje za radom s nekim scenografom ili redateljem. Više ju, pojašnjava, zanimaju određene teme – primjerice, voljela bi raditi na filmu s mjestom radnje u istočnoj Aziji. Voljela bi proučiti njihovu kulturu i duboko zaorati u arhitektonske stilove tog područja. S time se još nije susrela, a izgleda joj jako izazovno.

Serdarević je, pak, ovim projektom ‘’Na Zapadu ništa novo’’ zaključio jedan lijepi period karijere tijekom kojeg je radio s brojnim dragim ljudima u Hrvatskoj i dobio priliku raditi na nekoliko međunarodnih produkcija: „Najviše bih volio nastaviti raditi u timovima s kojima sam prethodno radio. Tu je najprije moja djevojka i partnerica Petra Sturica s kojom već nekoliko godina radim na filmskim produkcijama, a potom ostale kolege. Plan mi je preseliti se u Dubrovnik i uzeti pauzu za odmor.“