Predstava ‘’Beštije’’ autorski je projekt tek diplomiranih mladih umjetnica – redateljice Kristine Grubiše i dramaturginje Karle Leko – nastao generiranjem vlastitih iskustava odrastanja u malim dalmatinskim mjestima te specifičnostima koje to podneblje ima. Predstava se referira na motive filmova ‘’Dogville’’, ‘’Manderlay’’ i ‘’Breaking the Waves’’ Larsa von Triera, ‘’The Wicker’’ Man Robina Hardyja te ‘’Midsommar’’ Arija Astera. ‘’Beštije’’ igraju u zagrebačkom Teatru &TD, kazalištu koje je uvijek spremno dati toliko željenu priliku mladima. Uz veterane Almu Pricu i Igora Goluba, igraju i mladi glumci od kojih još neki studiraju na zagrebačkoj ADU – Ema Šunde, Lara Nekić, Marin Stević, Luka Knez.

Kako kaže redateljica Kristina Grubiša, inače ovogodišnja dobitnica Rektorove nagrade za operu ‘’Amfitrion’’ koju je postavila na sceni HNK u Zagrebu, želju za postavljanjem ‘’Dogvillea’’ u kazalištu imala je još od prve godine Akademije:

„Ta ideja se dugo kuhala i kad sam dobila poziv i priliku da radim svoj projekt u Teatru &TD, znala sam čime se želim baviti. ‘Dogville’ mi je bio zanimljiv film zbog korelacija i sličnosti s problemima manjih sredina u Hrvatskoj pa i samog mjesta odakle sam rodom. Iz toga je prirodno proizašlo da je cilj projekta stapanje motiva Larsa von Triera s osobnim iskustvima života u manjim dalmatinskim zajednicama. S Karlom sam već prije surađivala te smo se brzo povezale. S obzirom na to da smo obje Dalmatinke, inspiracije za projekt nije nedostajalo.“

Kristina Grubiša odrasla je u Drveniku, malom mjestu na Makarskoj rivijeri. Kako ističe, iako prelijepo, to je mjesto koje živi od sezone do sezone zahvaljujući trajektnoj luci za Hvar koja omogućuje veliku fluktuaciju turista:

„No kada sezona završi i turisti se vrate svojim kućama, ono što ostaje je mjesto koje stanovnicima, pogotovo mladima, zapravo ne nudi nikakve sadržaje osim prirodnih ljepota. Tu dolazi do izražaja važnost rutine koja iako nije atraktivna postaje itekako bitni mehanizam tih sredina. Ona je ta koja okuplja zajednicu i svaki njezin prekid ili promjena postaje veliki problem. Moje je djetinjstvo obilježio jedan veliki osjećaj samoće i nepripadnosti. Taj osjećaj me nastavio pratiti tijekom ostatka života pa možda ne čudi što sam sigurnost našla upravo u kazalištu, mjestu koje omogućava potpunu slobodu izražavanja. Rado i često se prisjetim svog djetinjstva provedenog kod svoje bake, koje doživljavam kao neko toplo i sigurno mjesto unutar te zajednice. Tradicija u takvim mjestima postaje glavni princip funkcioniranja te se veoma lako i ‘po kratkom postupku’ stvari, a time i ljudi, koji odudaraju od nje etiketiraju nepoželjnima. Imam osjećaj da je prisutan jedan konstantni strah od promjene i gubitka kontrole. Takva vrsta razmišljanja sve prisutne vodi u jednu cikličnost iz koje je teško izaći.“

Sličnog je razmišljanja i dramaturginja Karla Leko. Kako kaže, Dalmacija je specifična, dinamika gradova i mjesta na obali izmjenjuje se dolaskom i odlaskom turista, a to je pogotovo vidljivo u manjim mjestima koja ne nude dovoljno sadržaja za mlade: „Rođena sam u Splitu, ali sam osim odrastanja u tom gradu, djetinjstvo provodila kod bake i djeda u Omišu te u malom obližnjem mjestu Duće. Uvijek me fasciniralo kako iste kale kroz koje se gužvamo ljeti svega nekoliko mjeseci kasnije budu potpuno prazne, dućani i kafići zatvoreni te ponekad hodajući centrom grada ne sretneš ni jednog drugog prolaznika. To je ono čime smo se kroz predstavu željele baviti, ta druga strana života na jugu koja je naročito prisutna u našem neimenovanom dalmatinskom mjestu kojem je i fizički teško pristupiti. Likovi kao da su doslovno odsječeni od ostatka svijeta pa, iako su udaljeni od mora, kao da žive na otoku. U predstavi imamo pjesmu za koju je tekst napisao Ivan Španja, poznat kao Bore Balboa. U jednom stihu kaže: ‘Tradicija je ovdje ukorijenjena duboko, potvrdit će ti Duje, Nikola il’ Roko.’ Šalu na stranu, tradicija nije nužno loša i prvo bismo se trebali zapitati o kakvoj točno tradiciji govorimo. Mislim da je problematična onda kad se nameće kao jedini put kojim pojedinac može krenuti i kada se forsira da je se treba slijepo držati. Smatram da je lijepo osjećati pripadnost nekom mjestu i, s jedne strane, tradicija je ta kojoj je cilj povezati zajednicu, ali isto tako mislim kako nije dobro kada se tradicija izuzima od mogućnosti preispitivanja.“

Obje mlade umjetnice ističu da je proces rada na ovom autorskom projektu za njih bio i posebno osobno iskustvo, zato što je riječ o intimnim događajima i situacijama utkanima u njihovo odrastanje i život. Kristina Grubiša kaže da je za nju svaki korak u izradi predstave djelovao kao jedna velika grupna terapija:

„Postoji jedan opravdan strah pri izradi predstava koje su u većoj mjeri usmjerene na neka osobna iskustva, a to je strah od izloženosti, ogoljenosti pred publikom. Ono što me ohrabrilo i uvjerilo da je to ipak pravi put je upravo činjenica da su se iskustva članova naše predstave u toliko mjesta preklapala, a ipak dosad nisu dobila prostor da budu rečena i postavljena. Postojala je izvjesna trema kad su glumci prvi put izvodili pred publikom, ali i ona je nestala u momentu kad sam vidjela reakcije i prihvaćanje materijala kod publike.“

Redateljica Kristina Grubiša i dramaturginja Karla Leko dvije su mlade umjetnice, jedne od trenutačno najaktivnijih. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Karla Leko ističe da je za nju sve što radi, a iza čega u potpunosti stoji, na neki način katarzično. Što se konkretno ‘’Beštija’’ tiče, smatra kako su u pojedine scene upisani neki slojevi kojih tijekom rada nije bila toliko svjesna:

„Vjerujem kako se to dogodilo zbog blizine teme kojom sam se bavila pa su neke stvari dolazile intuitivno. Scene druženja naših likova scene su u kojima sam se i sama često nalazila. Jedna klupica u Dućama mogla bi vam štošta ispričati o tome.“

Budući da u ‘’Beštijama’’ Starica, koju igra Alma Prica, drži sve pod kontrolom i nju se kao najstariju sluša, ona pokazuje put mladima koji stoga nemaju pravo na slobodu mišljenja pa su često ograničeni patrijarhatom, ili matrijarhatom koji je duboko ukorijenjen u male sredine, umjetnice su pojasnile kako je to utjecalo na njih, na njihovo odrastanja, slobodu izražavanja, kreativnost. Kristina Grubiša kaže da apsolutno jest imalo utjecaj na nju kao mladu osobu željnu istraživanja i slobode:

„Nažalost vjerujem da je, i tu dolazimo da jednog velikog paradoksa kod nas: matrijarhat je taj koji čuva i obnavlja postavke patrijarhata, kako se žene trebaju ponašati i odnositi prema muškarcu. Zato je promjena teško moguća, same žene su te koje prenose ograničavajuće principe na mlađe generacije kroz odgoj i rigorozna pravila. U djetinjstvu sam često bila opisana kao buntovna, dok se za moje vršnjake nisu koristili takvi epiteti iako smo radili identične postupke. Mislim da me takvo iskustvo na neki način osnažilo, jer sam upravo preko inata i stalne borbe za promjenom našla svoj neki put kreativne slobode.“

Predstava ‘Beštije’ igra u zagrebačkom teatru &TD koje nudi priliku mladim umjetnicima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Karla Leko, pak, kaže da ima sreću da je roditelji nikada nisu ograničavali u izborima niti joj nametali svoje. No, itekako je svjesna toga da njezini brojni vršnjaci nisu bili te sreće:

„Uglavnom iz dobre namjere, roditelji nerijetko odlučuju za svoju djecu pa se tako podrazumijeva da će djeca nastaviti obiteljski biznis, udati se ili oženiti i ostati živjeti u manjim mjestima. To proizlazi upravo iz te ideje da stariji znaju bolje i da ih se bespogovorno treba slušati. Što se matrijarhata tiče, poznato je da u Dalmaciji žene drže četiri kantuna kuće pa tako i u našim ‘Beštijama’ mjesto vodi Starica. Iako se u predstavi često čuje snažan udarac štapa starijeg muškog stanovnika nakon kojeg sve utihne, riječ je samo o Staričinoj lukavosti da zbog mira u toj istoj kući čije kantune drži, pusti taj mali privid njegove kontrole.“

Budući da su Kristina Grubiša i Karla Leko jedne od trenutačno najaktivnijih i najpropulzivnijih kazališnih umjetnica, imale su i nekih zanimljivih režijskih, odnosno dramaturških rješenja. Osim što je riječ o autorskom projektu pa su autorice teksta i dramatizacije, a glumci su tijekom procesa bili uključeni u razvijanje radnje, Kristina Grubiša opisala je kako je zamislila ‘’Beštije’’:

„Kroz svoje školovanje na Akademiji stalno sam prihvaćala formom šarolike i drugačije projekte, od komornih, intimnih predstava pa sve do velikih sveučilišnih suradnji na operama. Iako su svi ti obimom kontrastni oblici donijeli različita iskustva, omogućili su prostor za traženje vlastitog kazališnog jezika. Neki elementi i pristupi koje sam primijetila da me privlače pažljivo su stvaranje glazbene, ritmičke cjeline te gledanje na svaku predstavu kao na zasebnu kompoziciju. Kako bi se ona ostvarila, trudim se pronaći rješenja koja su najbolja za taj doživljaj cjeline i željene atmosfere, koju bih u ‘Beštijama’ opisala kao mističnu, sjetnu ali ujedno i toplu.“

Karla Leko ističe da je na prvu probu s glumcima došla sa sinopsisom. On je bio štura verzija onoga što se može vidjeti na pozornici:

„Ipak, imao je početak i kraj, sve likove i njihove glavne osobine te međusobne odnose i sukobe koji iz njih proizlaze. Kada smo počeli rad s glumcima, razrađivali smo scenu po scenu. Glumci su improvizirali, ja bih ih snimala pa nakon probe izvlačila njihove rečenice, kombinirala različite verzije, uređivala, prekrajala, dodavala, štrihala… Materijala je bilo jako puno i trebalo je napraviti selekciju, vidjeti što je neophodno za priču koju želimo ispričati, a što su informacije koje nam nisu potrebne. Pazila sam na strukturu u želji da sve bude dobro uvezano i da svaki motiv koji uvedemo na početku do kraja predstave iskoristimo i ogolimo do kraja.“

‘’Beštije’’ zatvaraju kazališnu sezonu u Teatru &TD i igraju 27. i 28. lipnja. Kristina Grubiša kaže da je za sve mlade režisere jako izazovno naći svoj put prema publici i predstaviti svoj rad te da Teatar &TD nudi tu bitnu priliku, zbog čega se razlikuje od drugih institucionalnih kazališta:

„Mnogi drugi kolege su svoj put počeli upravo u tom kazalištu, a na njihovom repertoaru se nalazi niz odličnih predstava kao što su ‘Male zabave’, ‘Garda’, ‘Mjesec dana na selu’, ‘Katalonac’… Zbog svega toga malo je reći da sam sretna da je moja prva veća profesionalna produkcija i režija pronašla dom upravo u tom teatru.“

Sličnog je mišljenja i Karla Leko. Ovo joj je druga predstava koju je radila u &TD-u i kaže da se zbilja udomaćila:

„To i nije teško jer u tom kazalištu vlada opuštena, prijateljska atmosfera. Ali kad se radi, onda se radi. Voditelj Teatra Vedran Hleb zbilja ima sluha za mlade autore te im daje veliku slobodu u dogovorenim okvirima, što je hvalevrijedno. Svima nam puno znači što netom nakon Akademije imamo priliku izbrusiti svoj rad i predstaviti ga publici. Kazalište je živ organizam i kazalištarci na početku karijera trebaju prostor u kojem će moći izraziti svoje ideje, isprobati ih, možda i pogriješiti, preživjeti i dalje raditi osnaženi iskustvom. S te strane, jako je ohrabrujuće znati da postoji mjesto kao što je &TD i drago mi je vidjeti kako se kroz njega profiliraju brojni mladi umjetnici.“