Surova Politika

Eskalacija fašističkih ispada na stadionima izravan je proizvod HADEZEOVSKE AGRESIVNE NACIONALISTIČKE DEMAGOGIJE, a i Pavelićeve sličice skrivene u mnogim stranačkim džepovima.

Ured predsjednice države /gospođe KGK/ odaslao je priopćenje za javnost u kojem “najoštrije osuđuje” postavljanje kukastog križa na poljudski travnjak za vrijeme utakmice Hrvatska – Italija. Koje li hipokrizije… Ako predsjednica u povodu stadionskih fašističkih ispada želi nekoga osuditi, morala bi početi od sebe. Visoka dužnosnica, koja uglavnom nastupa kao odana Karamarkova službenica, pojavila se prije dva mjeseca na utakmici Hrvatska – Norveška, i nepatvorenu nacističku atmosferu na stadionu – gdje su tisuće organiziranih “navijača” skandirale ustaške slogane – nazvala je “veličanstvenom”, na zgražanje normalnih građana. Željela se po svaku cijenu prikazati različitom od prethodnika Josipovića, dajući izravan poticaj ideologiziranom nogometnom huliganizmu. S kojim se pravom sad tako oštro, s moralne visine, distancira od svastike na Poljudu? Zar oni koji su postavili taj Hitlerov amblem pred očima organizatora utakmice, nisu jednako “veličanstveni” kao i njihovi suborci u Maksimiru? U čemu je razlika?

Ta predsjednička bijeda filozofije prelazi svaku mjeru neukusa. Ivo Josipović – bivši predsjednik – nije htio odlaziti na utakmice reprezentacije, jer njegovu doživljaju svijeta ne odgovara filonacistički milje u kojem funkcionira hrvatski nogomet. Za razliku od g. Josipovića, gđa Grabar-Kitarović poistovjetila se s tim miljeom i uzdigla njegove protagoniste kao nacionalne junake, simbolički poručujući putem stadiona da u Hrvatskoj teška nacionalistička desnica dolazi na vlast i da fašistički izljevi u tom kontekstu nisu više ni moralna ni pravna inkriminacija. Sad skače u vlastiti pupak i zgraža se nad poljudskim incidentom, no bilo bi joj pametnije da šuti. Pavelićevci su njezina potvrđena politička publika.

PREDOČILA JE SVOJE AFINITETE I NA DRUGE NAČINE. Eskivirala je komemoraciju u Jasenovcu, demonstrirajući ravnodušnost prema žrtvama ustaškoga logora. U politici, kao i u građanskom krugu, takve stvari odjekuju vrlo snažno. Uz dolazak na poklonstvo šator-ljudima u Savskoj, njezin prvi potez bilo je eliminiranje Brozovih memorabilija iz vile Zagorje, čime je poručila da antifašističkim spomenarima gore nema mjesta. Dio sredstava iz kampanje donirala je – preko HDZ-a – obitelji Veljka Marića, slaveći njegovo preseljenje iz beogradskog u zagrebački zatvor, bez obzira na to što se radi o krajnje problematičnom tipu. Nije joj palo na pamet da nešto daruje i obiteljima Marićevih nedužnih žrtava. Tuđman ga je oslobodio iz zatvora i poslao u jedinicu, pod geslom da su banditi i robijaši najbolji ratnici. O tome je iscrpno pisao Nacional. Taj Marić se, međutim, izvrsno uklapa u manifestnu doktrinu HDZ-a po kojoj devijantno postaje pohvalno ako je obojeno nacionalizmom. Odlično. Neka tu doktrinu slobodno nastave primjenjivati na nogomet, umjesto što nakon Poljuda pred svijetom izigravaju ćudorednike. HDZ se danas zgraža nad vlastitim proizvodom. Tuđman je ustašama vratio legalitet pod krinkom “pomirenja ustaša i partizana”, doveli su desničarski ekstremizam na političku scenu, veteranskim uličnim ispadima mjesecima već maltretiraju građane, politički se čvrsto oslanjaju na primitivnu ultradesnicu i nakon Poljuda, odjednom su postali vlastita suprotnost, vjerujući da mimikrijskim trikovima mogu naglo promijeniti image. Ići će to vrlo teško. Humoristički portali u njima su odmah pronašli temu dana. Eskalacija fašističkih ispada na stadionima izravan je proizvod hadezeovske agresivne nacionalističke demagogije, a i Pavelićeve sličice skrivene u mnogim stranačkim džepovima.

Hrvatski nogometni savez, glavni idejni zaštitnik stadionskih huligana, njihov je odani politički saveznik, nešto poput “sportskoga HDZ-a”. Šef HNS-a Davor Šuker i njegov kumordinar Damir Vrbanović izražavaju sad “tugu i potresenost” zbog ispada na Poljudu i pozivaju na borbu protiv vandalizma. Radi se o prevarantima bez premca. Zar misle da se nitko ne sjeća kako su branili Josipa Šimunića kad je u Maksimiru urlao “Za dom spremni”? Ulagali su tad maksimalne napore da ublaže i marginaliziraju Šimunićevu ustašku predstavu, koja je zaprepastila svijet kao i splitska svastika. Ubojiti interesni tandem Šuker-Vrbanović organizirao je skup za medije na kojem su birali riječi razumijevanja za Šimunićev ispad i ujedno ga “osuđivali”. Ta kvaziosuda Šimunića, ili ljigavi igrokaz predvodnika HNS-a, morala je u konzekvenci proizvesti daljnji procvat nacističke kulture na hrvatskim igralištima.

Na Poljudu se radi o sabotaži, galame iz HNS-a. Dakako, ali ta sabotaža rezultat je društvene klime koju stvara HDZ, uz iscrpnu nogometnu pomoć. HNS je za nju izravno odgovoran; njihov čovjek nadzirao je stadion prije utakmice. Tomislav Karamarko i njegovi ljudi godinama ništa drugo ne rade osim što potiču militantnu ultradesnicu da izvede državni udar u njihovu korist. Uz Savsku i Markov trg, stadioni su arene gdje se priprema puč. Uspijevali su – uz veliku pomoć prestrašenih medija – dulje vrijeme zavaravati publiku glumeći patriote koji se bore protiv “nesposobne vlasti”, no danas se javno raspoloženje okreće protiv njih. Gospodin Karamarko nastupio je zadnjih dana u Kanadi, gdje je – po standardnome modelu – došao mobilizirati iseljenike za svoju stranku. Poslao je odatle nečuvene poruke u kojima vulgarno napada aktualnu vlast i sve u Hrvatskoj koji nisu hadezeovci. Proziva ljude kao “jugonostalgičare”, poriče postojanje bilo kakve ljevice, ono što nije HDZ, po njemu je jugokomunistička banda koja genetski mrzi Hrvatsku. Deja vu. Tako izgleda demokracija iz Karamarkovog rakursa.

Hoće li mu ustašovanje u Kanadi pomoći, kao što je pomoglo Tuđmanu ? Kod kuće mu pada ugled. HDZ-ova veteranska brigada sa svojim neartikuliranim prosvjedima postala je nepovratno zamorna i ne služi više ničemu. Prepoznaje se da gospodin Karamarko vodi revoluciju bez bilo kakvoga pozitivnoga sadržaja. Osim toga, lansirana je poruka s kompetentnoga mjesta da je svojedobno djelovao kao dojavnik Udbe, koju danas panično nastoji neutralizirati intervencijama preko medija koje kontrolira, prijetnjama preko stranačkih portala, angažiranjem svojih agenata da govore u njegovu korist i uhođenjem novinara Nacionala u kojem je objavljen kritičan intervju s Josipom Manolićem. Povijest se ponavlja. Za tjednik Nacional situacija je ista kao i u slavno vrijeme demokracije kad su pred redakcijom zbog raznih fašističkih i gangsterskih prijetnji morala neprestano dežurati policijska vozila.

SPOMENUTI INTERVJU UZDRMAO JE hadezeovsku scenu, ali nema mjesta čuđenju kad je riječ o Udbi. Ako je cijeli vrh HDZ-a bio s njom povezan, od Tuđmana na niže, zašto bi Karamarko bio iznimka ? Pa kod gospodina Manolića – koji je početkom devedesetih suodređivao pravila djelovanja u HDZ-u – malo tko je mogao postati istaknuti partijski policajac bez nekakvoga prethodnoga agenturnoga iskustva. No borba za bolju prošlost dio je hrvatske političke prakse. Da gospodin Karamarko nije takav zadrti nacionalist čiji se program svodi na obračunavanje sa sjenama, Manolić vjerojatno nikad ne bi izašao u javnost s informacijom o njegovim ranijim udbističkim aktivnostima. Nekadašnji HDZ-ov “Broj dva” procijenio je, međutim, da mora nastupiti s otvorenim kartama, zbog duhovnoga zdravlja nacije. Državu žele preuzeti ustaški pristaše s kojima Manolić nije na istoj liniji. Nakon splitskog incidenta, vrlo neugodnog za image Hrvatske, država bi morala staviti šapu na HNS i obračunati s nogometnom mafijom. Pod okriljem bandita iz Fife ponašaju se kao samostalan entitet koji nikome ne mora ni za što polagati račune. Sad je trenutak za premijera Milanovića da im pokaže kako i za njih postoji protuotrov. Ako postoji.