Da su grčki klasici osnova literature i umjetnosti dokazuje još jedna dramatizacija – predstava “#radninaslovantigona” prema Sofoklovoj tragediji “Antigona” premijerno će biti izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 10. travnja. Uz Jazmín Segueiru i Luciana Delprata, argentinske autorske teksta, predstavu režira još jedna Argentinka – Renata Carola Gatica.

 

• ‘U Argentini smo imali moralnu krizu, netoleranciju, nasilje, nismo mislili na druge nego samo na sebe i svoje guzice. Ista je situacija sada u Hrvatskoj’

• ‘U jednom trenutku shvatila sam da smo puno veći fašisti nego što smo mislili. U mnogim situacijama isti smo kao i oni protiv čijih ideala se borimo

 

Predstava je suvremena inačica Sofoklove “Antigone”, u kojoj je okosnica radnje teroristički napad vjerskih ekstremista na jednu dnevnu novinu, a Antigona je mlada i buntovna internetska aktivistkinja koja je odlučila raskrinkati urotu skrivenu iza te tragedije. Sukobit će se s Kreontom, velikim medijskim magnatom, odlučnim u obrani domovine pod svaku cijenu.

“Stari Grci su primijetili da u svijetu ništa nije crno ili bijelo, nego da u svijetu i životu ima puno slojeva i nije ništa jednostavno. Oni su prvi o tome pisali i raspravljali, posebno o tim sivim nijansama koje su iznimno važne. Danas grčke klasične pisce možemo koristiti kao alat da bismo objasnili stvari koje se događaju u suvremenom svijetu. Ovo je posve novi tekst, ali se radnja događa u Tebi, dramska struktura je ista kao u Sofoklovoj ‘Antigoni’, likovi su isti, autori su poštovali dramsku strukturu, dakle radnja je ista. Radi se o susretu dvaju viđenja svijeta, ali je ovaj tekst pisan tako da nama danas bude bliži”, priča Renata Carola Gatica i objašnjava koje su značajke tog susreta danas.

Režiserka napominje da likovi nisu imenovani, ali u predstavi postoje dva lika – Kreont i Antigona – koji svatko na svoj način promatraju svijet oko sebe. Prema tvrdnjama režiserke, oba su načina, oba viđenja svijeta, toliko tvrdoglava da nijedna strana ne daje drugoj mogućnost da uđe u njen svijet, ne dopušta mogućnost dijaloga te na koncu ubijaju jedno drugo.

“U globalizaciji i novom viđenju svijeta, susret između ta dva pogleda na svijet toliko je strog da ne daje drugome mjesto. Sve se mora maknuti, izbrisati. Gledajući današnju situaciju, sve drugačije se odmah briše”, govori 36-godišnja redateljica koja se iz rodne Argentine prije sedam godina preselila u Hrvatsku, radi ljubavi prema glumcu Deanu Krivačiću, njenom današnjem suprugu.

Renata Carola Gatica tvrdi da je”Antigona” jedina grčka tragedija koja ima dva heroja, od kojih ni jedan nema kapaciteta vidjeti svijet kakvim ga promatra druga strana. Tu tragediju iskoristila je kao odličnu podlogu za tekst. Ovako je opisala zašto se danas, po njenu mišljenju, mora raditi Antigona.

“Zato što i danas živimo u svijetu koji ne tolerira drugačije. Koliko god se borimo protiv toga, svijet je drugačiji od onoga što bismo mi možda željeli. Sve drugačije je loše, mora se maknuti i počistiti. Teroristički napad na dnevne novine je jedna od radnji, a može se povući paralela s nedavnim napadom na francuski karikaturistički magazin Charlie Hebdo. Tekst je baziran na tom događaju, ali je pisan u Argentini i temeljio se na mnogim drugim stvarima koje su se događale u toj zemlji posljednjih 25-30 godina. Htjeli smo zapravo napraviti paralelu s Grčkom i Argentinom, ali i bilo kojom drugom zemljom, htjeli smo temu približiti današnjem vremenu. Kad smo počeli prevoditi tekst, shvatili smo koliko se istih stvari može odnositi i na Hrvatsku i Argentinu, iako su po mnogočemu posve drugačije zemlje. Onda smo shvatili da možemo raditi paralelu sa svim zemljama. Kad radiš neki klasični tekst za današnje vrijeme, vidiš koliko se stvari mogu primijeniti na sve zemlje jer su uvijek isti problemi – konfrontacije ili susreti između različitih svjetova. Različitost je svugdje problem, odnosno koliko je možemo tolerirati ili ne. Onda shvatimo da smo puno veći fašisti nego što smo mislili. Otkrijemo da kad krenemo braniti naše ideale, da smo u mnogim situacijama isti kao i oni protiv čijih ideala se borimo, jednako smo zatvoreni i tvrdoglavi”.

S obzirom na to da predstava “#radninaslovantigona” govori najviše o moći, posebno o moći informacija, jer informacija vlada našim društvom, a likovi se za nju bore, redateljica je radnju predstave usporedila sa situacijom u Argentini.

“Antigona u predstavi želi horizontalnu informaciju, želi da se informacija dijeli, da je svi dobiju. Ona je u predstavi hakerica i želi da svi imaju pravo na pristup informacijama. Kreont je medijski magnat koji ima monopol u novinama i na televiziji te misli da je jedini način vladanja kontroliranje informacija. Smatra da informacija mora biti dozirana i upućena samo nekima, a ne svima. Nije zločest, nego zaista misli da je to jedini način vladanja. On je moderni diktator. Argentina je desetljećima imala strogu diktaturu koja je zapravo bila temeljena na osobama koje su imale potpunu informaciju, a bile su iznimno opasne. Ne govorim samo o podacima, nego o kulturi, načinu razmišljanja, o tome da je bilo opasno imati dovoljno informacija na temelju kojih bi mogao imati mišljenje”, kaže Renata Carola Gatica. Dodaje da je diktatura koja je vladala u Argentini imala monopol nad medijima te da 70 posto ljudi u Argentini nije znalo što se događa ili su nešto sumnjali, ali nisu bili sigurni što se događa.

Foto: Marko Ercegović/ZKM

“Nestalo je 30.000 osoba, ljudi su mučeni, postojao je civilni rat između dvaju načina razmišljanja, a diktatura je to sve uspjela zataškati. Ljudi su bili sretni, bili smo svjetski prvaci u nogometu, što je jedino bilo važno. Dijelili su samo dio informacija, a druge stvari nisu se smjele znati, manipuliralo se informacijama. Zatvorili su humanističke fakultete i intelektualci su prvi nastradali, ubili su cijelu jednu generaciju, ljude koji su razmišljali. Ja i ovaj autorski tim rođeni smo u vrijeme diktature i zapravo smo se trebali samoodgojiti jer su mnogi naši uzori nestali, otišli su iz zemlje i ostao nam je dug prema njima, želja da nešto napravimo, da o tome pričamo, da se takvo što više nikad ne ponovi”, kaže Renata Carola Gatica koja tvrdi da je današnja situacija u Argentini puno bolja. Situacija u Hrvatskoj podsjeća je na Argentinu 1990-ih, kad su Argentinci bili očajni.

“Nismo vjerovali u politiku, mislili smo da uopće nije potrebna. Ne sviđa mi se kad ljudi kažu da moramo maknuti politiku iz kazališta. To je kontradikcija jer kazalište jest politika. Devedesetih godina u Argentini je došlo do velike pasivnosti i rezignacije, pa je kultura bila na margini društva. Koja je funkcija kazališta ako nema doticaj sa stvarnošću, ako nema ambiciju nešto promijeniti? To je onda obična zabava. Ne može se od nas tražiti da maknemo politiku. Onog dana kad se prestanemo baviti politikom u kazalištu, počet ćemo se baviti zabavom, a mene to ne zanima. Osim toga, ja sam studirala nešto drugo. U Argentini studiramo prema kubanskom načinu školovanja, da je kazalište alat za stvaranje revolucije. Ne mora biti velika revolucija, postoje emocionalne mikrorevolucije, a kazalište je alat kojim dotakneš ljude”, pojašnjava redateljica koja kaže da je u Argentini trenutačno na vlasti vlada koja je promijenila zemlju nabolje. Argentina nije više u krizi i bolja je situacija nego u Hrvatskoj, smatra Argentinka koja je ponosna na svoju zemlju jer u toj južnoameričkoj državi djeluju zakoni kojima su regulirana ljudska prava, zakonski su omogućene istospolne zajednice, može se promijeniti spol, istospolni parovi mogu posvojiti djecu i slično.

Kad se u Hrvatskoj priča o krizi, svi govore o načinima kako se mogu prevladati ekonomski problemi. No prema mišljenju Renate Carole Gatice, ekonomska kriza samo je simptom moralne krize koja je zavladala Hrvatskom.

“U Argentini smo imali moralnu krizu, netoleranciju, nasilje, nismo mislili na druge nego samo na sebe i svoje guzice. Ista je situacija sada u Hrvatskoj. Samo razmišljamo o tome kako ne možemo bez novca, a najveći je problem moralna kriza i kako djeluje na nas. U Hrvatskoj su ljudi netolerantni, nema mogućnosti dijaloga, ne tolerira se drugačiji način gledanja na svijet, nego se razmišlja na način ’ili si sa mnom ili protiv mene”. S druge strane, druga polovica ljudi je pasivna, nezainteresirana, opijaju se i gledaju sapunice te pokušavaju zaboraviti svijet oko sebe. Između netolerancije i pasivnosti nalazi se moralna kriza. Ali sigurna sam da će se to promijeniti, doći će neka vlada koja će to shvatiti i promijeniti”, kaže Renata Carola Gatica. Iako mnogi misle kako tolerancija i dijalog dolaze ako imaš novca, redateljica smatra da je baš suprotno, da novac dolazi kad si otvoren. “Hrvatska ovisi o različitim izvorima novca. Moramo raditi predstave da bismo dobili novac. Moramo dijeliti to malo što imamo da bismo imali više. Treba prestati misliti na novac, u Hrvatskoj je novac opsesija. To kažem ja koja sam trideset godina živjela u krizi i nisam imala novca, a preživjela sam. Sad jako cijenim ono što imam jer ne znam hoću li to imati sutra. Tako razmišljaju svi u Latinskoj Americi, drugačije je nego u Europi”, kaže Renata Carola Gatica.

Navodi da se klasična djela u zemljama Latinske Amerike ne uče do fakulteta nego se, primjerice u Argentini, u školskom sustavu prvi put pokušava obrađivati domaću povijest pa se uvodi indijanski jezik mapuche u škole, što je važno za identitet naroda.

“Puno više učimo o južnoameričkim piscima, grčke klasike sam radila tek na fakultetu. U školi ‘preletimo’ preko europske literature, primjerice Čehova ili drugih ruskih realista. Tek sad ih mogu shvatiti, taj način života, društvo, buržoaziju i slično. Latinoamerikanci teško mogu shvatiti tu literaturu. U Južnoj Americi, primjerice, kad čitaš Čehovljeve ‘Tri sestre’, pitaš se zašto one ne odu u Moskvu ako tako jako žele? Pa što čekaju, zašto samo pričaju kako bi htjele otići?!“, objašnjava umjetnica koja tvrdi da je Latinska Amerika danas jako opasna, s puno nasilja, droge i alkohola, ali smatra da je to sve povezano s izgubljenom generacijom. Najgore što se jednome mladom čovjeku može dogoditi je, kaže, kombinacija da nije obrazovan i da nema novca.

“To je kombinacija za nasilje. Hrvatska nema novca ali, hvala Bogu, ima čvrst školski sustav koji, nadam se, neće dozvoliti da se to dogodi. Zato je važno raditi s djecom, pa je tako nastao i PocoLoco. Riječ je o kazalištu za djecu, odnosno čitanju bajki koje je nastalo iz potrebe glumaca slobodnjaka koji nisu imali što raditi. Danas se u zagrebačkom Centru Ribnjak svake nedjelje održava čitanje neke druge bajke. Napravili smo format u kojem smo počeli učiti od djece, gledati njihove reakcije, imamo instrument i ilustracije pa sve izgleda kao velika knjiga. To funkcionira kao mala škola kazališta”, kaže Renata Carola Gatica koja je osnovala PocoLoco u koji dolazi sve više publike. S djecom je jako važno raditi, a smatra da to što trenutačno kazališta za djecu u Hrvatskoj nemaju publiku, znači da se ne pazi na kvalitetu. S obzirom na to da je kazalište odraz stvarnosti, više je nego očito da je kazalište u Hrvatskoj u velikoj krizi, kaže Renata Carola Gatica.

“Ne samo da je u krizi, nego u kazalištima vladaju egomanijaci, samo se misli na svoju guzicu, nema veze što se događa oko njih, nema veze što neki kolege žive katastrofalno, što su neke stvari i neki ljudi plaćeni puno previše, važno je samo da oni i njihovi prijatelji rade. Glumci i drugi umjetnici nemaju sindikat, svatko se mora brinuti za sebe, a u takvom egocentričnom svijetu neće se ništa promijeniti dok oni koji se tako ponašaju ne otvore oči. S druge strane, treba se ohrabriti i shvatiti da postoje drugi načini bavljenja kazalištem”, kaže Renata Carola Gatica. Jedan od načina koji smatra vrlo hrabrim jest poetika Olivera Frljića, trenutačnog intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

“Iako će me ovo koštati mnogih prijatelja na Facebooku, moram reći da je on za mene heroj. Frljić spašava to kazalište. Način na koji ga vodi je odličan. Nitko ne govori o tome da je kazalište puno publike, ono se koristi, ima svrhu, tamo se neke stvari događaju. To je taj alat o kojem sam govorila. Trebalo bi se baviti svojim poslom, a ne razmišljati o ksenofobiji i netoleranciji koje je u Hrvatskoj previše”, govori Renata Carola Gatica. Ona tvrdi da je više puta u Hrvatskoj osjetila ksenofobiju. Smatra da je najveći problem što su ksenofobični zakoni koji reguliraju migracijske probleme u Hrvatskoj. Ogorčena je što ne može biti članica Hrvatskog društva dramskih umjetnika jer nije Hrvatica, pa ne može ni konkurirati za strukovne nagrade, što joj je važno i za posao i za život. Smatra da takvo ozračje u Hrvatskoj ne ostavlja puno prostora i da osobe poput nje stavlja u poziciju ili da ode iz Hrvatske ili da ostane ilegalno. Unatoč tomu, smatra da se vrijedi boriti za bolje sutra.