Slavni Pablo Picasso zbog svog odnosa prema ženama danas sigurno ne bi bio feministički uzor.

Imao je dvije supruge, najmanje šest ljubavnica i nebrojene afere. Žene bi često napuštao kad bi se razboljele, volio je biti s prostitutkama, a partnerice su mu često bile puno mlađe.

Njegovoj je drugoj supruzi bilo 27 godina kad se udala za njega, a on je tada navršio 79.

Neke bi njegove tvrdnje, da ih je izrekao u današnje doba, na Twitteru izazvale pomutnju – poput primjerice ove: “Za mene postoje samo dvije vrste žena: boginje i pokorne“.

Ništa od ovoga nije novost i reciklirano je u mnogim knjigama i člancima.

No u svijetu nakon pokreta MeToo, ljudi koji brinu o Picassovoj ostavštini suočeni su s brojnim izazovima.

“Pokret MeToo utjecao je na to da njegovo ime u današnje doba potamni”, kazala je Cecile Debray, direktorica Picassova muzeja u Parizu.

Dodala je da su danas “napadi još žešći jer je Picasso najpoznatija i najpopularnija figura moderne umjetnosti – idol kojega se mora uništiti.“

Perverzno, destruktivno

Ovaj se problem ne pokušava “gurnuti pod tepih“.

Pariški muzej nedavno je pozvao umjetnice da se uključe u debatu o Picassu. Među njima je i francuska slikarica Orlan, autorica djela “Žene koje plaču su ljutite“, a referira se na jedan od Picassovih najpoznatijih portreta, “Ženu koja plače“.

U sestrinskom muzeju u Barceloni tijekom svibnja će se održati radionice i razgovori s povjesničarima umjetnosti i sociolozima u sklopu kojih će se raspravljati upravo o ovome problemu.

Ipak, stručnjaci kritiziraju neke od nedavnih napada na voljenog im umjetnika.

Nagrađivani francuski podcast ponovno je potaknuo rasprave kojima je uporište u knjizi “Picasso, Minotaur“, francuske novinarke Sophie Chauveau iz 2017. po kojoj je on bio “nasilan…ljubomoran…perverzan…destruktivan“.

Debray tvrdi da su neke od njihovih izjava “anakrone“ i da se oslanjaju na “nagađanja i tvrdnje bez povijesnih referenci“.

No ona pozdravlja raspravu o Picassovoj ostavštini jer se “povijest umjetnosti obogaćuje pitanjima novih vremena i novih generacija“.

Životinjska seksualnost

Nije uvijek jednostavno odvojiti umjetnika od njegove umjetnosti.

Marina Picasso je o ljubavnicama svoj djeda jednom je napisala: “Podčinio ih je svojoj životinjskoj seksualnosti, obuzdao ih, začarao, progutao i zdrobio na svojemu platnu“.

No Oliver Picasso, umjetnikov unuk tvrdi da se prikazivanjem Picassa kao čudovišta riskira i to da se pogrešno prikažu žene koje su ga voljele.

Neke, poput Marie-Therese Walter, bile su mlade i ranjive muze koje su se osjećale nemoćno, kazao je za AFP.

Druge, poput Francoise Gilot, znale su točno u što se upuštaju u odnosu s Picassom i nije im bio problem otići kada im je svega bilo dosta.

“Neke su iz tog odnosa izišle neokrznute, no neke nisu. Sve to je jako složeno, te žene su međusobno bile različite”, smatra Gilot.

Picassove slike prikazuju dio te kompleksnosti.

“Među njegovim djelima ima onih punih nasilja, ali i onih s velikom dozom nježnosti… Svaki put kada bi iscrpio svoju inspiraciju, krenuo bi na nešto drugo“, dodao je.

“Žene su bile nužne za njegovo stvaralaštvo, bez njih bi nešto nedostajalo.“