Aktualna tema histrionske nove predstave „Tajkuni“ Mire Gavrana komentira grabež i pohlepu, ismijava ljudske mane te kritički preispituje poduzetničke navike našeg doba. Ironija, satira, komični obrati i glumačka vještina jaka su kazališna oruđa kojima se Histrioni već desetljećima služe, a u slučaju ove nove komedije i kritiziraju te zahtijevaju preuzimanje odgovornosti za poslovne poteze nastale u vremenu stvaranja poduzetničke klime, u kojoj je čovjek čovjeku vuk na lovištu bez lovostaja. Nespretni i slabi junaci ove histrionske komedije u režiji Zorana Mužića zaokupljaju, nasmijavaju, ali i podučavaju kako se naprijed ne može džepovima punim tuđeg novca te kako prava mudrost leži u pronalaženju vlastite mjere, ali i solidarnosti s bližnjima.

U predstavi koja ima dvije premijere – 12. listopada u Gospiću i 18. listopada u Histrionskom domu – igra i Hrvoje Klobučar: „U predstavi igram tajkuna koji nema ni znanja ni sposobnosti voditi niti sebe, a kamoli tri tvornice sa svim ljudima i financijama. Kada voda dođe do grla jedini je izlaz zamjena s vođom sindikata njegove tvornice kojeg igra Zijad Gračić. Ovaj preuzme tvornice, a moj lik, kako to samo u komediji može biti, postane budist. Inspiracije za rad na tom liku nije nedostajalo. Bilo je dovoljno prisjetiti se samo raznih tajkuna i tajkunčića od devedesetih na dalje. Za rad na komediji je najvažnije beskrajno dobro raspoloženje kojeg nije nedostajalo, uz odličnu ekipu koju čine kolege Franka Klarić, Zijad Gračić i Ana-Marija Percaić. Nama je bio cilj da nakon ove predstave čija tematika nije nimalo bezazlena, publika ode dobro raspoložena i nasmijana. Ipak je to komedija. Problematiku i poduzetničke navike našeg doba publika ionako predobro poznaje iz stvarnog života“.

Tajkunizacija Hrvatske problem je koji se već godinama spominje kao posljedica lošeg gospodarstva 1990-ih, a tajkuni su u hrvatskom društvu često ljudi s vrlo negativnim predznakom. Klobučar nije ulazio u prvobitnu akumulaciju kapitala jer, kaže, nije stručan za to, ali kaže da ako ti netko da tvornicu, onda barem probaj da ju ne uništiš i sačuvaj radna mjesta tako da svi imaju koristi od toga: „Tko god je stvorio dodanu vrijednost, za mene je pozitivac. A oni koji su rasprodali i uništili – negativci, nema tu više matematike. Toliko barem znam o ekonomiji. Predstava to ismijava“.

Ova predstava nije prva histrionska u kojoj Klobučar igra, pa je pojasnio zašto voli igrati u Histrionima: „Zlatko Vitez je prije četrdesetak godina stvorio družinu koja radi pučko kazalište u najboljem i najplemenitijem smislu te kazališne estetike. Histrioni su dugogodišnja ljubav, na sreću uzvraćena. Publika obožava trenutke interakcije, trenutke kada ona aktivno sudjeluje u predstavi, po čemu su uostalom Histrioni i poznati. Takve interakcije, takvi trenuci ponekad predstavu produže i dvadeset minuta, na veliko zadovoljstvo publike i nas sa scene. Svaka dobra kazališna predstava na neki način propitkuje stvarnost. To i je trajna zadaća kazališta“.