U zagrebačkom Histrionskom domu od 16. do 27. ožujka održat će se 11. Gumbekovi dani, festival kabaretskih predstava. Ove godine nastupit će 11 kazališta iz raznih hrvatskih gradova kao i dva kazališta iz Republike Srbije. Ravnatelj Histrionskog doma Zlatko Vitez, ujedno i izbornik festivala, dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Koliko je važan festival Gumbekovi dani? Što takav festival znači za zagrebačku i hrvatsku kulturu?

Prije svega želim reći da Histrioni imaju čak dva festivala posvećena glumcima. Nažalost, ni Mladena Crnobrnje – Gumbeka kao ni Josipa Marottija – Bobija više nema među nama, ali itekako još žive u sjećanju publike i kolega kazalištaraca koji hodočaste u Histrionski dom kada se odigravaju predstave njima u čast. Gumbekovi dani ove godine obilježavaju jedanaestu godinu svoga postojanja i čini mi se da su svake godine sve bolji, a oni su za nas itekako važan kazališni događaj jer je Gumbek svoju posljednju ulogu odigrao baš s Histrionima u predstavi „Doktor pod mus“ J. B. Molierea na histrionskoj Opatovini kad je jedan kritičar napisao: „U njemu je sve histrionsko!“ Zagrepčani vole Gumbekove dane, a koliko je značenje tog festivala za hrvatsku kulturu, na to bi pitanje bolje odgovorili naši gosti, kazališni umjetnici koji dolaze na festival iz svih krajeva lijepe nam domovine.

NACIONAL: Vaš festival pokazuje da je scena itekako živa i aktivna. Gdje je danas kabaret i takva vrsta zabave? Ima li mjesta za taj žanr, što pokazuje publika?

Kazalište je, pojednostavljeno, podijeljeno na ozbiljno i zabavno, na „posvećeno“ i „neposvećeno“, na elitno i pučko. Pučkom kazalištu već stotinjak godina pripada i kabaret. Hrvatska teatrologija jedva ga i spominje, a u kazališnim krugovima „kabaretski glumac“ zvuči posprdno. Unatoč tome, neprekidno raste zanimanje za taj pučki kazališni izraz. Zagrebačka kabaretska scena bila je izrazito plodna između dva svjetska rata. Iako su nacisti u Njemačkoj zabranili kabaretsku scenu, ona je u Zagrebu u Ilici 12 u kabaretu „Grabancijaš“ živjela punim plućima sve do travnja 1945. Mladen Crnobrnja – Gumbek uspješno vraća taj gotovo zaboravljeni žanr 1964. godine u kavanu Medulić i zajedno s Fadilom Hadžićem pravi temeljac budućeg „Jazavca“, a danas „Kerempuha“. Histrionske predstave gotovo sve u sebi nose taj duh direktnog kontakta s publikom, što je glavna odlika kabareta, a publika već četrdeset i dva ljeta voli naše predstave i, ako je suditi po posjećenosti, za kabaret nema straha.

NACIONAL: Ove godine nastupaju dva kazališta iz Srbije, kako biste ocijenili hrvatsku komediografsko-kabaretsku scenu s onom u Srbiji ili nekim drugim zemljama u okruženju?

Od samog početka bila nam je želja da Gumbekovi dani budu međunarodni festival, ali financije su tu, naravno, najveća prepreka. No, unatoč svemu, ugostili smo dosad Talijane, Bugare, Slovence, Mađare, Srbe, Bošnjake… Za razliku od naših političara, najlakše se dogovorimo sa Srbima i njihove predstave su uvijek odlično posjećene. Opće je poznato da oni jako rado dolaze u Zagreb, a što se tiče komparacije srpske s našom kabaretskom scenom, rekao bih: dobri su oni, zapravo odlični, no naše su glumice i glumci zaista – izvrsni.

NACIONAL: Tko je radio izbor i što je zajedničko svim predstavama?

Tijekom cijele godine slušamo i pažljivo pratimo što se događa na kabaretskoj sceni, kako u Hrvatskoj tako i u susjednim državama. Konzultiram se s mnogima, a nešto mi odozgo šapne i preporuči Gumbek. Njegova najmudrija misao uvijek je bila: „Deca, budite zabavni i nemojte biti dosadni.“ Eto, to bi bila zajednička odrednica 11. Gumbekovih dana.