Da se pita DORH i hrvatske sudove, jedan ključni zaključak nedavno održane sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost zasigurno bi se trebao okarakterizirati duboko pogrešnim. I to onaj prema kojem je napad na Trgu svetog Marka 12. listopada 2020. ocijenjen kao kazneno djelo s obilježjima terorizma. Tog ponedjeljka ujutro je Danijel Bezuk, 22-godišnji mladić iz Kutine, šokirao hrvatsku javnost oružanim napadom na hrvatske policajce na Markovu trgu, pri čemu je jednog policajca četiri puta prostrijelio, da bi si nedugo potom oduzeo život.

Slučaj je izazvao veliku pozornost javnosti, ali i reakcije vrha države. Među ostalim, predsjednik Zoran Milanović neposredno nakon napada podržao je i potaknuo Vladu da unaprijedi sigurnosne mjere na Markovu trgu. Ali se potom i oko tog događaja i njegova tretmana između njega i premijera Andreja Plenkovića razvila oštra javna svađa.

Zaključno se o njemu pretprošlog ponedjeljka diskutiralo na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj su usvojene Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija za 2021. godinu, sukladno Zakonu o sigurnosno obavještajnom ustavu te je odobrena uspostava suradnje sigurnosno-obavještajnih agencija sa stranim službama, sukladno iskazanim potrebama.

Ali jedna od ključnih tema tog sastanka bio je upravo spomenuti incident koji je i ranije potaknuo intenzivnu javnu diskusiju o radikalizaciji u hrvatskom društvu. Pa su i na toj sjednici članovi Vijeća razmotrili stanje radikalizacije u hrvatskom društvu te osudili napad na Trgu svetog Marka 12. listopada 2020. kao kazneno djelo s obilježjima terorizma te su raspravili o mjerama koje se u vezi s tim mogu poduzeti. Vijeće je osudilo govor mržnje i neprihvatljive oblike ponašanja u društvu.

Ali DORH i hrvatski sudovi po svemu sudeći ne bi se složili sa zaključkom da je oružani napad na hrvatske policajce ispred zgrade Vlade i rafal ispucan na njeno sjedište imao obilježje terorizma. Drugim riječima, da se pita DORH i hrvatske sudove, predsjednik Milanović i premijer Plenković griješe u karakterizaciji tog događaja.

To se može tvrditi zbog onoga što je DORH ustvrdio nakon ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića 23. listopada 2008. Jer DORH je ustvrdio da eksplozija bombe u središtu Zagreba koja je toga dana odnijela dva života nema obilježje terorizma.

O tomu postoji i pisani trag, a sve je to Nacional i objavio prateći sudski predmet u kojemu je obitelj pokojnog Nike Franjića tražila odštetu od države. DORH je, naime, odbio prijedlog odvjetnika Damira Galetovića, punomoćnika obitelji Nike Franjića, da hrvatska država isplati odštetu obitelji Franjić jer je on poginuo kao slučajna žrtva terorizma u šokantnom atentatu 23. listopada 2008., kada je u eksploziji ubijen Ivo Pukanić.

Državno odvjetništvo napisalo je u odgovoru Galetoviću da se atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića dogodio na mjestu gdje se nije mogla očekivati velika prisutnost građana te da atentatori nisu imali u cilju izazvati strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti hrvatskih građana. To je Galetoviću u pismenom dopisu napisao zamjenik glavnog državnog odvjetnika Ivan Kani i u njemu zanijekao i da je taj atentat bio teroristički čin.

I to unatoč tomu što je neposredno nakon atentata 23. listopada 2008. predsjednik Stipe Mesić izjavio: “Večerašnjim atentatom u kojem su poginuli Ivo Pukanić i Niko Franjić terorizam je ušao na ulice glavnog grada Republike Hrvatske. Inicirao sam sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.”

Do prepiske između obitelji pokojnog Nike Franjića i DORH-a došlo je zato što je odvjetnik Galetović, kao punomoćnik obitelji Franjić, 9. prosinca 2008. poslao DORH-u dopis u kojem je u ime Franjićeve obitelji zatražio od države naknadu štete zbog okolnosti u kojima je poginuo Niko Franjić.

Kako bi se izbjegla nepotrebna tužba i dodatni sudski troškovi, ali i kako bi se državi pružila prilika da se korektno ponese prema obitelji poginulog Nike Franjića, odvjetnik Galetović predložio je DORH-u nagodbu. Državno odvjetništvo nije imalo sluha za njegov prijedlog, iako ga je Galetović vrlo čvrsto argumentirao.

Galetović je u obraćanju DORH-u napisao da je Niko Franjić poginuo kao žrtva terorističkog akta za koji, u skladu s odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu zbog terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara Republika Hrvatska. Prema Europskoj konvenciji pravo na naknadu štete imaju svi oni koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede ili im je narušeno zdravlje kao izravna posljedica zločina, nasilja počinjenog s namjerom, a to pravo imaju i uzdržavani članovi obitelji osoba koje su umrle od posljedica takvog kaznenog djela.

Galetović je u prijedlogu DORH-u napisao kako smatra notornom činjenicom da je atentat na Ivu Pukanića izazvao strah, užas i osjećaj nesigurnosti svih građana, posebice novinara, te da se radi o terorističkom aktu, odnosno o aktu nasilja za koje je odgovorna Republika Hrvatska. Galetović je za članove obitelji Nike Franjića ukupno tražio 3,4 milijuna kuna odštete.

U DORH-u su 12. veljače 2009. odgovorili Galetoviću da mu je zahtjev neosnovan. Prema uvjerenju DORH-a zahtjev je neosnovan jer u konkretnom slučaju “nema jednog od osnovnih obilježja akta terora, a to su u pravilu političke pobude”. Potom su napisali i da ubojice nisu imali za cilj izazvati strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti građana. Iako je isti taj DORH na suđenju ubojicama u drugom postupku konstatirao da je taj atentat najnasilniji čin od nastanka hrvatske države. Damir Galetović ovako je za Nacional prokomentirao sporni dopis DORH-a:

“Najblaže rečeno razočaran sam negativnim odgovorom DORH-a. Njihov stav da se konkretni slučaj ne može smatrati terorizmom jer nije politički motiviran te da nije utvrđeno postojanje cilja u pravcu izazivanja straha, užasa i osjećaja nesigurnosti građana, dijametralno je protivan reakcijama cjelokupne javnosti na tragične smrti pokojnika, a posebice na način izvedbe i brutalnost tog gnjusnog čina. Notorna je činjenica da je mjesto događaja parkiralište koje je u uporabi 24 sata i koje dnevno koristi stotinjak vozila pa je smiješna tvrdnja da se ne radi o mjestu gdje je moguća veća prisutnost građana. Notorna je činjenica da je ubojstvo izazvalo strah i osjećaj osobne nesigurnosti građana. Notorna je činjenica da je sam akt nasilja i izveden baš na takav način da izazove takav strah i osjećaj užasa građana, a posebice novinara i nakladnika – ili možda oni nisu građani. Neobjašnjiv je i stav DORH-a da je zahtjev neosnovan jer u pravilu nedostaju političke pobude jer sam izraz – u pravilu – sasvim jasno ukazuje da je zakonit i neki drugi motiv izuzev političkog pa da bi zahtjev za naknadu štete bio opravdan. U skladu s uvodno citiranim zakonom konačnu odluku o tome prepustit ću mjerodavnom sudu.” Pokojni Niko Franjić u trenutku atentata na Pukanića u njegovu društvu zatekao se sasvim slučajno, a u tom trenutku u zgradi NCL Media Grupe bilo je najmanje pedesetak djelatnika i studenata Visoke novinarske škole i svi su bili izravno ugroženi.

U postupku koji je odvjetnik obitelji Franjić pokrenuo protiv države radi naknade štete pojavili su se i brojni svjedoci. Među njima su trebali biti i djelatnici Nacionala koji su nakon eksplozije bili ranjeni i čija se krv danima prala i čistila s poda redakcije Nacionala. I njihovo ranjavanje posve demantira tvrdnju DORH-a da atentat nije imao za cilj izazvati strah, užas i osobnu nesigurnost građana.

Ali postupak nije okončan do današnjih dana. Prvo je Općinski sud u Rijeci 8. lipnja 2015. odbio tužbeni zahtjev obitelji Franjić te im još naložio da prate parnični trošak u iznosu od 58.800 kuna. I to unatoč tomu što je bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić na suđenju izjavio kako i dalje ostaje kod svojih javno danih izjava da se radi o terorističkom činu. Isto je kao svjedok 20. studenoga 2014. izjavio i Mate Laušić koji je kriminalist po struci i obnašatelj brojnih visokih državnih dužnosti. Laušić je rekao da je taj atentat nedvojbeno teroristički čin i to je detaljno obrazložio. Tadašnji predsjednik Sabora Luka Bebić na sudu je 18. prosinca 2014. svjedočio da se i on iako je tada bio štićena osoba, nakon atentata osjećao ugroženim, a izjavio je i kako osobno prosuđuje da se radi o terorističkom zločinačkom činu.

Neposredno nakon ubojstva Pukanića i Franjića tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavio je sljedeće: ‘’Sigurnost nema cijenu i nedjeljiva je. Kao i svi pripadnici moje generacije odrastao sam na ulicama sigurnih gradova, sigurna grada i tu sigurnost treba vratiti. To nema cijene. Ono što se danas dogodilo posljedica je nereda koji nažalost, obuzima Hrvatsku već godinama. U rješavanju ovog stanja moramo biti jedinstveni, moramo djelovati zajedno. Ovo je trenutak da politiku i političke stranke stavimo po strani i da se suočimo s onim što imamo, a to je nesigurnost. Sigurnost nema cijenu, sigurnost moramo vratiti na ulice naših gradova’’.

Unatoč tomu, sud je obrazlažući odluku o odbijanju odštetnog zahtjeva iznio neke teze koje se teško mogu okarakterizirati drugačije nego prvorazredne svinjarije teško dostojne citiranja, s ciljem da država uštedi nešto proračunskog novca.

To se posebno odnosi na ovu tvrdnju iznesenu na 38. stranici prvostupanjske presude:

‘’U ovom slučaju nema nikakvog uporišta za tvrdnju da je čin ubojstva bio poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana…’’

Štoviše, DORH se protivio i saslušanju većine svjedoka koji su taj atentat okarakterizirali kao terorizam.

Sud je u obrazloženju presude o odbijanju odštetnog zahtjeva konstatirao i sljedeće:

‘’U cilju definiranja terora valja naglasiti da su njihova osnovna obilježja: a) primjena nasilja i ostalih postupaka praćenih u pravilu okrutnostima i svirepošću, a sve u namjeri izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana i b) političke pobude, odnosno politička pozadina i to naročito kod pojedinačno izvršenog akta nasilja… kada država po načelu društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja objektivno odgovara za štetu u opsegu propisanom tim zakonom moraju biti kumulativno i dodatno ispunjene sve prethodno navedene zakonske pretpostavke… nitko od saslušanih svjedoka nije sudu predočio neke dokaze iz kojih bi bilo razvidno da su novinar Ivo Pukanić te Nikola Franjić kao kolateralna žrtva bili ubijeni iz nekih političkih pobuda ili da bi to bilo poduzeto s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana…’’

Obitelj Nike Franjića žalila se na tu presudu, ali je Županijski sud u Rijeci 12. srpnja 2017. tu žalbu odbio, također lakonski preuzimajući zaključke prvostupanjskog suda.

Stoga je 25. rujna 2017. Damir Galetović, odvjetnik obitelji Franjić, uložio reviziju te zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava zatražio da revizijski sud preinači te presude ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. O tom zahtjevu još nije odlučeno, iako je proteklo više od tri godine.

Ako se kroz shvaćanje DORH-a i sudova u opisanom predmetu krene sagledavati napad na Trg svetog Marka od listopada ove godine, teško da bi ranjeni policajac ikako mogao računati na neku odštetu. Jer bi se taj slučaj kroz shvaćanje DORH-a i sudova teško ili nikako mogao okarakterizirati kao terorizam.

Naročito ako se uzme u obzir to da DORH i hrvatski sudovi ne misle da je terorizam čin ubojstva Pukanića i Franjića koji su ubijeni u eksploziji koja je bila toliko silovita da je uništila luksuzni Lexus koji je Pukanić koristio. Na prednjem lijevom dijelu auta lak se istalio, gumeni i plastični dijelovi su izgorjeli, stakla su popucala i bila izbačena iz ležišta, kao i krovni prozor na autu. Prednja i stražnja lijeva vrata automobila bila su probijena na više mjesta. Eksplozija je dovela do kidanja plastičnih i metalnih dijelova karoserije, prednjeg dijela poklopca motornog prostora, posve rastalila prednji branik i uništila motor. U blizini raznesenog automobila u asfaltu su se mogle primijetiti rupe poput onih koje su nastajale tijekom Domovinskog rata kada bi negdje eksplodirala minobacačka granata. Između zgrada NCL Media Grupe i obližnje tvrtke Konfeks u prostoru koji je vodio prema dvorištu Vlaške 40 bila su ugrađena jednokrilna metalna vrata. Eksplozija je razorila vrata i dva metra dalje odbacila valoviti lim koji je za vrata bio učvršćen metalnim zakovicama. Eksplozija je na rubovima dviju zgrada napravila velika mehanička oštećenja, pokidala salonit ploče i limene okapnice i odbila limeni oluk na zapadnom zidu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala. Eksplozija je bila toliko snažna da su popucale i dvije velike staklene plohe izloga sačinjenog od masivnog stakla na zapadnoj strani trgovine Adela Messe koja se nalazila na uličnoj strani Vlaške 40, udaljena najmanje 30 metara od izvorišta eksplozije.

Silinu eksplozije vjerojatno najzornije ilustrira i činjenica da je prvi podrumski prozor na rubu zgrade gdje se nalazila redakcija Nacionala bio posve izbijen iz zida i odletio gotovo tri metra na pod redakcije, gdje su se u tom trenutku nalazili zaposlenici Nacionala. Taj se prozor nalazio na mjestu koje je bilo udaljeno nekoliko metara od izvorišta eksplozije koju su ubojice posebnim metalnim pločama usmjerile u posve drugom pravcu od tog prozora, koji je bio u usporednoj ravnini sa skuterom u komu je bila sakrivena eksplozivna naprava. Podrumski dio redakcije Nacionala bio je prekriven prašinom, krhotinama stakla i kapljicama krvi koja se kasnije na podu sasušila. Bila je to krv Ivice Horvata i Vedrana Duhačeka, dvojice grafičara Nacionala koji su tom prilikom povrijeđeni.

Atentatori su bili isplanirali i alternativna rješenja za Pukanićevo ubojstvo, što također govori o ozbiljnosti te kriminalne organizacije. Atentatori su Pukanića namjeravali likvidirati projektilom iz protuoklopnog raketnog oruđa Armbrust 67mm. To su oružje bili dopremili u Zagreb, gdje je bilo otkriveno u premetačini prostora koji su se povezivali s atentatorima. Armbrust 67 mm je oružje namijenjeno borbi protiv tenkova i oklopnih vozila koje se počelo proizvoditi početkom 80-ih godina u tvornici Messerschmitt-Bölkow-Blohm. To je oružje idealno za atentate na skupinu ljudi koja se kreće u vozilu, ili za napad na osobe koje se nalaze u nekoj prostoriji koja ima prozorska stakla. Bile su tri mogućnosti koje su atentatori razmatrali kada je Armbrust u pitanju. Jedna je mogućnost bila da pucaju iz Armbrusta dok se Pukanić nalazi u svojem automobilu, druga da projektil ispale u njegov stan u Ilici, a treća da ispale projektil na njegov ured koji se nalazio na trećem katu poslovne zgrade NCL Media Grupe i ima velika prozorska stakla.

Pukanić je od eksplozije zadobio desetke rana od kojih je svaka mogla biti smrtonosna. Krhotine armaturnog čelika koje su pridodane eksplozivnoj napravi kako bi se pojačali efekti eksplozije zadali su mu brojne rane na glavi, vratu, leđima i grudnom košu, kao i oko desnog kuka, na desnom ramenu i lopatici, na donjem desnom dijelu leđa, lijevoj nadlaktici, lijevom koljenu, rebrima i zdjeličnim kostima. Jednako su razorne bile i ozljede preminulog Nike Franjića.

Ali DORH i hrvatski sudovi ne misle da je to posljedica napada koji ima obilježje terorizma. I to zato što suci koji su odlučivali u tom predmetu smatraju da moraju biti kumulativno ispunjene sve zakonske pretpostavke koje opisuju terorizam.

Pa bi u tom smislu trebalo ostati otvoreno pitanje je li oko definiranja terorizma i snošenja odgovornosti za njegove posljedice u teškoj zabludi hrvatski državni vrh ili DORH i hrvatski sudovi. Iako suštinski nema nikakve dileme – DORH i hrvatski sudovi dosad su u predmetu odštete obitelji Franjić negirali logiku zdravog razuma kako bi državi uštedjeli nešto proračunskog novca. Bit će zanimljivo ispratiti hoće li u takvom razmišljanju ostati konzistentni bude li sličnu odštetu zatražio i policajac ranjen u napadu Danijela Bezuka.