Jugoslavenski književnik Danilo Kiš rođen je 22. veljače 1935. godine u Subotici. Pisao je pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog.

Njegova zbirka priča o žrtvama staljinističkih čistki, pisana vrhunskim stilom, bila je svojedobno književni novum ponajprije zbog dokumentarističkog književnog postupka, pri čemu se misli na fingiranu upotrebu dokumenata u gradnji priče. No pojačan interes za knjigu ipak je bio drukčije prirode.

Čim je 1976. objavljena, “Grobnica…” je, pod optužbom da je običan plagijat, izazvala najveću književnu polemiku u bivšoj Jugoslaviji nakon Krležina sukoba na književnoj ljevici. Polemiku su pokrenuli srpski kriptonacionalistički pisci i kritičari, a vodila se ponajviše u zagrebačkim novinama Oko. U polemici su sudjelovali i mnogi hrvatski intelektualci, među kojima i Predrag Matvejević, Igor Mandić i Velimir Visković, a Danilo Kiš je svoj maestralni odgovor napadačima sažeo u knjizi “Čas anatomije”.

A o svom ‘pjesničkom pogledu na svet’ i o svom ‘tragičnom osjećanju života’, Danilo Kiš je rekao: “Za život jednog čovjeka sigurno nije mnogo poticajno da se prepušta nekom pesimističkom osjećanju. Ali, za mene je van sumnje da nad ljudskim životom uopće počiva sjenka duboke tragike. Već sam rekao: mi ne znamo odakle dolazimo, i još manje znamo kuda idemo – od jednog ništavila drugome. Između jednog i drugog, moramo se nositi s problemima egzistencije, starenja, bolesti i s nizom drugih stvari. Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja nam daje izvrsnu utjehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav pruža utjehu.”