Da nas nije napustila prije pola godine, književnica Anđelka Martić bi 1. svibnja 2021. godine proslavila svoj 97. rođendan. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Često se znala sjetiti svog djetinjstva:

“Kad sam bila dijete, uvijek su mi govorili da najbolje recitiram i glumim. U to vrijeme svakog sam dana boravila, poslije škole u Gradskom dječjem skloništu, ustanovi u kojoj su preko dana učila, igrala se i hranila siromašna djeca. Ta su skloništa u Zagrebu u to vrijeme bila podignuta uz gotovo svaku osnovnu školu. Jednom ili dvaput godišnje djeca iz skloništa davala su predstave u Malom ili Velikom kazalištu i gotovo se nikad nije dogodilo da ja ne bih imala glavnu ulogu. Jednom sam na predstavu došla bosa jer nisam imala cipele i kasnije na ulici čula ljude kako govore da je princeza bila odlična, a ja sam stajala pored njih i nisam se usuđivala reći da sam ta princeza bila ja.

Čitala sam, gotovo pohlepno, priče, bajke i druge knjige za djecu, a kad sam malo porasla brat mi je od prodavačice u antikvarijatu u Masarykovoj posuđivao razne knjige. Nikad nisam mogla odoljeti riječima i kao dijete gutala sam sve knjige do kojih sam mogla doći, a one rijetke koje sam imala uvijek sam iznova čitala. Uglavnom su to bila djela Krleže, Cesarca, Tolstoja, Dostojevskog, Gorkog, Travena. Tada sam mnoga od tih djela čitala više osluškujući muziku riječi, koje su me svojom ljepotom često ushićivale, negoli shvaćajući sadržaj. Najviše sam sanjarila o Ivani Brlić Mažuranić, ona mi je jednostavno bila najmilija”, ispričala je jednom prilikom Anđelka Martić.