Yugo America počeo se prodavati prije 38 godina te ga je do 1993. kupilo 141.511 Amerikanaca (ukupno ih je izvezeno 256.691), tako da se, usprkos današnjoj negativnoj reputaciji, teško može nazvati potpunim promašajem

Yugo, jugoslavenska izvedenica modela Fiat 127, ‘Europskog automobila 1972. godine’ unaprijeđen je u čak 500 detalja, pa su profitirali i domaći kupci. Premda su ga ismijavali, nije bio potpuno loš, a presudio mu je Hyundai Pony, jeftiniji i kvalitetniji ‘korejac’, pristigao ubrzo nakon ‘komunističkog’ Yuga…

Početkom 1980-ih američki je poslovni čovjek Miro Kefurt došao na ideju o prodaji malog i ekonomičnog jugoslavenskog automobila na američkom tržištu. Koncentrirao se na Kaliforniju i na salonu u Los Angelesu izložio Yugo, a ondje ga je vidio mnogo poznatiji Malcolm Bricklin i još tijekom trajanja salona našao se na letu za Beograd.

Bricklinu, koji je u to vrijeme uvozio modele kultnih tvrtki Bertone i Pininfarina u SAD, nakon što joj je predstavio i Subaru i vlastitu marku sportskih automobila, ideja modela Yugo činila se sigurno dobitnom. Razmjerno suvremen i privlačan mali gradski automobil prodavao se, za Amerikance, po vrlo povoljnoj cijeni (3990 dolara).

Prodaja modela Yugo America startala je 26. kolovoza 1985. te ga je tijekom osam godina kupilo čak 141.511 Amerikanaca (ukupno ih je izvezeno 256.691), tako da se, usprkos današnjoj negativnoj reputaciji, teško može nazvati potpunim promašajem.

Glavni se problem, međutim, zvao Hyundai Pony, jeftiniji i kvalitetniji korejski konkurent pristigao ubrzo nakon Yuga. S druge je strane pak, u tadašnjoj SFRJ, proizvodnja za Ameriku značajno podigla kvalitetu i opremljenost modela za domaće tržište. Na automobilu je za izvoz u SAD moralo biti napravljeno oko 500 promjena, od čega su profitirali i domaći kupci. Pa otkud onda toliki negativni publicitet?

Prvo, Amerikanci nisu imali ponudu drugih istočnoeuropskih automobila, pa nisu mogli znati koliko je Yugo u startu bio kvalitetniji od većine njih, a za američke standarde 80-ih, činjenica, već nije bio posve adekvatan. Usto, kupovan je jeftino te su se vlasnici prema njemu i odnosili tako, zanemarujući čak i najosnovnije održavanje, poput izmjena ulja. Yugo takav nemar nije mogao podnijeti, Hyundai jest i ta razlika je u velikoj mjeri odredila kasniju razliku u sudbini te dvije kompanije.

‘Kupite Yugo, ne traje dugo’ – bio je više pamflet s jakim političkim nabojem, nego slogan s tehničkim utemeljenjem. Ruku na srce, Yugo 45 bio je živahan i štedljiv, izvedenica modela Fiat 127, ‘Europskog automobila 1972. godine’, jednog od najboljih malih auta ikada.

Dobro je služio, uz sitne kvarove, ali bi na oko 100.000 km počeo dimiti pa je trebalo napraviti polugeneralku. Bio je dugačak 349 cm, a širok 155 cm. U osnovnoj je verziji bio s legendarnim Fiatovim motorom od 903 ccm i 45 KS, izvedenim iz baznog motora legendarnog ‘mališana’ Fiat 600 (Zastava 750 – Fićo).

Riječ je o izvedenici slavne serije ‘Fiat 100’, OHV, s 3 ležaja radilice, koja se proizvodila od 1955. do 2000, od 633 do 1050 ccm), najbolji u verziji 55 s OHC motorom Zastave 101, obujma 1116 ccm (nudio se i sa 60 KS), a postojale je i verzija sa 1290 ccm i 65 KS.

Osnovni se model, uz mešetarenje tečajem iz ‘Zlatnih vremena’ hiperinflacije, mogao dobiti za 4000 do 6000 DEM. Od 1980. do 2008. proizvedeno ih je ukupno 794.428, pri kraju zajedničke države, uz brojčanu oznaku modela (45, 55, 60, 65) dobio je i ime Koral.

Bankrot projekta Yugo America objavljen je 29. siječnja 1989., a poslovanje formalno zaključeno posljednjeg dana siječnja. Pri kraju proizvodnje u Srbiji se zvao Tempo. Posljednji Yugo proizveden je 11. studenog 2008.