Bivši američki predsjednik Donald Trump bez sustezanja je izjavio da ne čita knjige, ali da je njegova omiljena knjiga „Izvorište“ Ayn Rand, spisateljice i filozofkinje ekstremnog individualizma, rusko-židovskog porijekla koja je živjela od 1905. do 1982. Kada je pak Albert Camus primao Nobelovu nagradu za književnost, otišao je navodno do majke Simone Weil i rekao joj je da tu filozofkinju i književnicu, također židovskog porijekla, smatra najvećom filozofkinjom 20. stoljeća. Simone Weil je živjela od 1909. do 1943., kada je umrla od posljedica samonametnutog gladovanja, a među rijetkima koji je do danas nisu zaboravili ostala je upamćena po izrazitoj empatiji prema ljudima svih krajeva svijeta, po borbi u Španjolskome građanskom ratu, u anarhosindikalističkoj jedinici i po misticizmu koji je obilježio njezinu filozofiju u završnoj fazi. Simone de Beauvoir, francuska književnica, intelektualka i egzistencijalistička filozofkinja koja je živjela od 1908. do 1986. utjecajna je i danas, a najviše po svojoj knjizi „Drugi spol”. Bila je feministkinja i žena slobodnih nazora koja je imala otvorenu vezu s čuvenim francuskim egzistencijalističkim književnikom Jean-Paulom Sartreom. Još jedna filozofkinja koja je bila u vezi s utjecajnim misliocem, u ovome slučaju Martinom Heideggerom, bila je Hannah Arendt, njemačko-američka politologinja židovskog porijekla. Ona je nakon dolaska nacista na vlast 1933. napustila Njemačku, a najpoznatija je po teorijskim promišljanjima totalitarizma.

Misao, djelovanje i životi ovih četiriju filozofkinja inspirirali su njemačkog filozofa i pisca Wolframa Eilenbergera da napiše knjigu “Plamen slobode”, u kojoj obrađuje politički izrazito turbulentno razdoblje od 1933. do 1943., fokusirajući se upravo na ove četiri žene i time četiri različita stajališta u vezi s pitanjem što znači sloboda u odnosu na drugoga. Njegove junakinje pokazuju da su egzistencijalna ugroza i snaga filozofske ideje proporcionalni, a u knjizi ih prati od njihove rane faze nakon vlastitih studija pa sve do trenutka kada su postale filozofske ikone jer to, kako je rekao u svom zagrebačkom predstavljanju knjige, koje je krajem prošlog tjedna organizirala Fraktura, znači da su počele nositi svojevrsnu masku i prestale u tom smislu biti u traganju za sobom. U radu na knjizi za njega su kao pisca bile ključne biografije ovih žena, ali prvo od čega je krenuo bila su djela koja su kao filozofkinje napisale. Služio se uvelike i pismima i osobnim dokumentima.

Wolfram Eilenberger rođen je 1972. Nakon što je doktorirao filozofiju i neko vrijeme radio kao znanstveni suradnik u području filozofije, oko tridesete godine svoga života odlučio je posvetiti se filozofiji izvan uvriježenih akademskih okvira i okova. Bio je višegodišnji glavni urednik časopisa Philosophie Magazin. Objavio je devet knjiga, među kojima je najpoznatija ona koja prethodi “Plamenu slobode”: knjiga “Doba čarobnjaka” usporedno obrađuje živote i filozofske misli Ludwiga Wittgensteina, Ernsta Cassirera, Martina Heideggera i Waltera Benjamina od 1919. do 1929. Postala je njemački bestseller, prevedena je na više od dvadeset jezika te je dobila prestižnu nagradu “Bayerischer Buchpreis”. Eilenberger je kolumnist tjednika Die Zeit, voditelj emisije “Zvjezdani sati filozofije”, član programskog odbora filozofske konferencije phil.cologne i voditelj programa nakladničke kuće Nicolai Publishing.

NACIONAL: Kako ste došli na zamisao da napišete knjigu „Plamen slobode“? Je li ona nastavak vaše knjige „Doba čarobnjaka“? Ako da, slijedi li neka knjiga kao nastavak na „Doba čarobnjaka“ i „Plamen slobode“?

Knjiga je dio projekta za koji se zanimam kao pisac, a on se sastoji u tome da ljudima pokažem da se filozofija ne treba razumjeti kao profesija, nego kao misija preobrazbe vlastitoga života. U projektu nastojim pokazati da filozofija u 20. stoljeću svoje najzanimljivije oblike nije postigla unutar akademskoga pogona, nego izvan njega. Četiri glavna lika moje knjige, moje četiri junakinje, utjelovljuju svoja filozofska uvjerenja na veoma intenzivan način, njihovo filozofiranje prožima njihov vlastiti život. To je naročito zanimljivo zato što je doba u kojem su našle svoj filozofski izraz bilo krizno i mračno doba. Te četiri filozofkinje pripadaju najutjecajnijim misliocima 20. stoljeća, gotovo su iste dobi, dijele istu kulturnu konstelaciju. To je bio razlog zašto sam pomislio da ih se može povezati. Naravno, takva se knjiga može napisati i o današnjem dobu, ne samo o tadašnjem. Ali pitanja kojima su se one bavile ujedno su i naša pitanja. Treća knjiga koju kanim napisati bit će povijest filozofije 20. stoljeća izvan akademskoga pogona. No sve tri moje knjige moći će se čitati i neovisno jedna o drugoj, svaka stoji za sebe. Zanimljivo je da je netko tko nije bio dio akademskoga života, a to je slučaj s tim četirima filozofkinjama, mogao toliko utjecati na povijest filozofije.

NACIONAL: Što znači vaša izjava da kanite napisati novu povijest filozofije?

Većina povijesti filozofije bavi se problemima kao da je povijest filozofije povijest problema koja nije vezana uz vremensko događanje. Kao da filozofija odgovara na vječne probleme u nekome bezvremenskome prostoru. Mislim da je to loša platonička slika onoga što je zapravo filozofija. Stalo mi je do toga da pokažem da filozofija doduše uvijek kruži oko sličnih pitanja, ali ih u različitim vremenima i povijesnim konstelacijama drugačije formulira i ona zato oslobađaju drugačiju energiju. To je slično tzv. „utjelovljenoj filozofiji“: da ljudi od krvi i mesa u nekome vremenskome dobu s nekim osobnim pitanjem koje potom postaje civilizacijsko pitanje oslobađaju energiju koja potom vodi do novih skokova u filozofiji. Zato mislim da je takva povijest filozofije naročito zanimljiva za 20. stoljeće, u kojem je filozofija postala isključivo akademskom i izolirana od svega ostaloga, što prije nije bio slučaj.

U radu na knjizi za Eilenbergera su kao pisca bile ključne biografije filozofkinja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jeste li otkrili što novoga o ovim filozofkinjama pri pisanju ove knjige?

Da, ja nisam u knjigu samo upisao ono što sam otprije znao, nego je pisanje knjige za mene kao putovanje preko oceana, ne znam kamo ću stići kad počnem pisati knjigu, ona mi je povod da se pobliže upoznam s osobama o kojima pišem. Mnogo sam otkrio o svakoj od tih osoba. Nisam znao da je Simone de Beauvoir isprva bila tako fragilna i narcisoidna i koliko joj je teško bilo da nađe svoj pravi glas. O Ayn Rand sam imao iskrivljenu sliku, kao i mnogi, jer mnogi o njoj govore, a nitko je ne čita. Kažu da je bila bolja kao spisateljica, a ja mislim da je bila bolja kao filozofkinja nego što se misli. Iz rane faze Hannah Arendt me je zapanjilo koliko je ona zdvajala nad filozofijom i nije mislila da će se njoj u životu posvetiti zbog kulturnih šokova koje je iskusila u nacističkoj Njemačkoj. Najdivnije mi je i za moj život najvažnije otkriće u ovoj knjizi bila Simone Weil koju smatram najvećom filozofkinjom 20. stoljeća. Što se otkrića u znanstvenome smislu tiče, otkrio sam, primjerice, da su pitanja koja su postavljala Simone de Beauvoir i Ayn Rand ista pitanja. Postoji skrivena povezanost između ovih četiriju osoba u načinu postavljanja pitanja. U istoj kulturnoj konstelaciji postavljale su slična pitanja zbog slične pozadine. Misli koje imamo jesu naše misli i dolaze iz naše specifične situacije, ali postoji pozadina mišljenja koja determinira koja pitanja postaju bitna za neko doba. Na primjeru ovih četiriju filozofkinja zorno se vidi da ne filozofiramo u vakuumu, nego pod okolnostima koje nas pritišću i koja čine da neka pitanja u neko doba postaju bitna. Nitko nije pokušao usporedno čitati Simone de Beauvoir i Ayn Rand, ali iz ove se knjige vidi da je to plodan pristup.

NACIONAL: Je li vam bilo teže pisati o ženama misliocima u ovoj knjizi, nego o muškim misliocima u prošloj knjizi? Je li u 20. stoljeću bilo više društvenih prepreka pred filozofkinjama nego pred filozofima?

Ne razmišljam o njima kao o muškarcima ili ženama, nego kao o misliocima. Protagonisti moje nove knjige nisu za mene žene, nego filozofirajuće osobe koje su ujedno bile žene. Činjenica da su bile žene imala je stanovit utjecaj. Ali zanimljivo je primijetiti da pitanje žena, pitanje feminizma i pitanje roda nisu bila odlučna pitanja za njih u doba o kojem ja pišem. Općenito je istina da poviješću filozofije presnažno dominiraju muškarci pa su neke filozofkinje svjesno zaboravljene ili potisnute, kao Simone Weil, ali protupokret po kojem bi svaka žena koja sada filozofira morala biti feministkinja smatram podjednako štetnim za žensko filozofiranje. Postoji filozofija ili, bolje, filozofiranje, a njega provode oba ili dapače sva tri roda. Svakomu se treba dati sloboda da se ne mora reducirati kao žena na feministički način mišljenja jer je i to još jedna vrsta seksističkoga predrasuđivanja. Moji protagonisti jesu između ostaloga i žene, ali su prije svega osobe koje filozofiraju, i to na dobar način, što je za mene presudno.

NACIONAL: Zašto ste izabrali upravo ove četiri filozofkinje? Možete li zamisliti da produžite popis filozofkinja iz toga doba koje biste uključili u knjigu?

Da, postoji još možda desetak drugih kandidatkinja, a prva među njima bila bi, dakako, Edith Stein. Ali pri mojem izboru bitno mi je bilo da protagonisti imaju veliku biografsku mobilnost i život pun događaja jer pišem romaneskne, pripovjedačke knjige. Edith Stein je, primjerice, velika u svojoj misli, ali je mnogo toga što ona piše tematski pokrila Simone Weil. A kada je netko osam godina u samostanu, onda kao pripovjedač imam problem da iz nje stvorim napetost. Dakle, moji selekcijski kriteriji nisu čisto filozofski, nego su određeni i načinom na koji pišem knjige. U knjizi pokušavam pokriti različita filozofska stajališta, pa je izbor likova nalik na audiciju za filmske uloge. Ulogu mističko-transcendentalnoga stajališta dobila je Simone Weil.

NACIONAL: Kakvu utjehu filozofija pružala vašim likovima u političkim nevremenima 1930-ih i 1940-ih godina?

Podnaslov knjige glasi „Spas filozofije u mračnim vremenima“. On ima dvostruki smisao. Može se reći, s jedne strane, da su likovi moje knjige biografski bili u ekstremno teškim životnim uvjetima, kao izbjeglice, kao prognanici, kao internirci, a opet su uvijek nalazili snagu da filozofiraju. Četiri junakinje utjelovljuju ideju da je filozofiranje uvijek prilika za ljude i da doslovce ne postoji situacija u ljudskoj egzistenciji u kojoj filozofiranje ne bi bila opcija. S druge strane, to da su imale pristup filozofiji za ove je žene bio spas iz njihove izoliranosti i samoće. Sve su četiri imale, kao i mnogi drugi koji se bave filozofijom, osjećaj da su tako reći gotovo posve same na svijetu, da su izolirane jer drugačije misle nego svi drugi. Filozofija im je bila životni spas jer je u kontaktu s tradicijom svaka mogla razumjeti da nije sama, da nije jedina koja sumnja i zdvaja, da nije jedina koja si postavlja pitanja. To je pogotovo bilo snažno u konstelaciji gdje je cijelo društvo pod pritiskom konformizma tako reći poludjelo, kao u staljinizmu ili fašizmu, gdje bi se čovjek zapitao: „Jesam li ja koji stojim nasuprot 30 ili 40 milijuna ljudi normalan, ili su svi osim mene ludi?“. U tome ih je smislu filozofija spasila jer su u pozadini iz nje crpile snagu kojom su učvršćivale svoje stavove usprkos sumnjama i teškim vremenima. Važna je poruka za nas da filozofija pruža takvu snagu. Mnogi mladi koje privlači filozofija imaju osjećaj da su nešto čudnovato i drugačije od drugih. Ne čudi da je postotak samoubojstava među tim studentima viši nego drugdje. Ali da filozofija ne krije samo opasnost, nego da pruža i snagu i potencijal za rast vidi se na primjerima ovih četiriju žena. Za filozofiju je bitna inteligencija, ali jednako je bitna i hrabrost. A ove su četiri filozofkinje bile izrazito hrabre žene.

NACIONAL: Što nas životi i misli ovih četiriju filozofkinja uče s obzirom na naša burna vremena?

Kao prvo, povijesno doba o kojem pišem pokazuje da sloboda nije nešto samorazumljivo. Svaki civilizacijski napredak pa i slobode koje sada uživamo možemo lako nanovo izgubiti. Kao drugo, postoje pitanja kojima su se bavile ove četiri filozofkinje, a kojima smo danas u osobitome smislu zabavljeni. Ponajprije se može navesti tema identiteta. Hannah Arendt spoznaje 1933. da drugi ljudi odlučuju o tome tko je ona, naime Židovka, što ona sama o sebi nikada nije rekla. Danas u području rodne teorije u vezi s transrodnim i ostalim seksualnim identitetima čujemo da svatko za sebe donosi odluku o tome što je ili nije, ali to je naivna, okrnjena čak i pogrešna predodžba o tome što znači biti socijalno biće, jer ta odluka nije samo moja, nego i drugi imaju pravo nešto o tome reći, a pitanje je koliko drugih ima pravo na to i kako to funkcionira. Religiozna, rodna i druga područja našega identiteta, ta teška dinamika između „ja“ i „drugi“ i izgradnje vlastitoga identiteta, velika je tema našega doba, a u doba mojih protagonistica ticala se je religiozne i narodne pripadnosti, pogotovo zato što su tri od njih četiriju bile Židovke. Naravno, pitanje je kako se u vremenima u kojima cijela društva veoma sužuju prostor toga što je moguće i dalje mogu održati na životu nada i plamen slobode. To stoji u naslovu moje knjige jer vjerujem da je taj plamen toliko snažno plamtio u tim četirima osobama da ni u mračno doba nije mogao biti ugašen. One su na početku bile maleni novi početci, a na kraju knjige se vidi da su došle u položaj da iznova oblikuju društveno mišljenje pa i civilizaciju. One su u tim mračnim vremenima očuvale plamen slobode i odatle ga nanovo rasplamsale. Slutim da i danas neki ljudi, premda ne znam kako je točno u Kijevu i sličnim mjestima, filozofiraju i nose taj plamen, stoga u ovome času pišu filozofiju budućnosti. To bi bilo u duhu ove knjige.

NACIONAL: Kada nastaje inovacija u filozofiji i u kojim uvjetima se rađa velika filozofija?

Smatram da nema neospornih odgovora na ta pitanja. Kao što ne možemo znati kada će se roditi novi Luka Modrić. Postoje doduše konstelacije koje to čine vjerojatnijim. Predlažem troslojni model: kada postoje osobe koje imaju gotovo pa traumatičan osobni odnos spram svojega iskustva, ne osjećaju da su u onome svijetu u kojem drugi žive, to je dobar početak za filozofiju. Potom, kada postoje povijesne konstelacije ili konstelacije duha vremena koje poseban pritisak vrše upravo na spomenute pojedince. Na koncu, kada se teme unutar filozofije kao akademske tradicije nađu u slijepoj ulici, i nitko ne vidi izlaz. Kada se to troje poklopi, u takvim kriznim i katastrofalnim situacijama, mogu nastati velike stvari. Svoje četiri junakinje promatram kao četiri dijamanta koji time jasnije sjaje što su pod snažnijim pritiskom okoline.

NACIONAL: Bi li naša politička i socijalna situacija bila zanimljiva ovim četirima filozofkinjama? Ako da, zašto?

Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi Simone de Beauvoir kao pramajka feminizma rekla na treći rod, transrodnost ili današnji feminizam. Mislim da bi rekla da nije zapravo moguće izabrati si svoj rod. Simone Weil bila je velika pionirka u ekološkoj misli odrasta, odnosno kritizirala je neograničeni rast u ekonomiji kao nešto čemu nužno treba težiti. Ona je bila i karakterno i sadržajno Greta Thunberg svojega doba. Rado bismo vidjeli kako bi Simone Weil energično i intenzivno promišljala klimatske promjene. Bilo bi zanimljivo razgovarati s Hannah Arendt o tome kako sada vidi situaciju u Izraelu i Palestini jer je o tome pisala 1940-ih, na veoma dalekovidan način. S Ayn Rand rado bih razgovarao o tome je li Donald Trump doista snažna ili ipak veoma slaba individua. Postoje dakle mnoga pitanja koja bismo mogli raspraviti s ovim filozofkinjama.

NACIONAL: Kako nam ove filozofkinje pomažu da razumijemo bit totalitarizma u svim njegovim trima inačicama iz 20. stoljeća?

Sve su četiri filozofkinje iskusile totalitarizam, sve su četiri branile prava individua pred uplitanjem države, sve su četiri smatrale da to uplitanje nikada ne može biti totalitarno, da nijedna država nikad neće moći u tome smislu kontrolirati ljudsku svijest. Dakle, uvijek postoji nada, onaj plamen slobode nikad se neće moći utrnuti. Mit o Prometeju koji je bogovima ukrao vatru bitan je za sve četiri filozofkinje, pa je plamen slobode dospio i u naslov knjige jer smo mi bića koja su bogovima ukrali plamen slobode. One nas uče kako očuvati taj plamen. Uče nas i o srži totalitarnih sustava. Hannah Arendt bi rekla, a s njom bi se i ostale tri složile, da je srž totalitarizma htijenje da se prirodno dana raznolikost među ljudima uporabom sile ujednači. A kada pomislimo na mogućnosti koje danas pruža digitalni nadzor i genetičko ujednačavanje primijenjeni na ljude, tada ta totalitarna opasnost poprima nove dimenzije protiv kojih se moramo oboružati. A ova nam četvorka pruža dobro naoružanje.