S klošarskog ljetovanja u Splitu morao sam se naprasno vratiti u Zagreb. Stara mi je javila da je stari prošvikao. Da se rasprsnuo kao ćirilićna ploča pod udarom čekića. Sve je počelo kad se sa svojom ljubavnicom išao prijaviti za statista u rimejku Vinetua. A tamo na setu ne samo da su ga uzeli za statista, nego su mu čak dodijelili jednu od sporednih uloga. Stari je očito očarao filmsku ekipu koja je među Hrvatima tražila one slične autohtonim Indijancima. Zadnja tri mjeseca mnogi su se hrvatski glumci pretrgali da što više nalikuju Indijancima. Zadnje pare od honorara za kobasne i pivske reklame potrošili su na skupe kvarc-tretmane od kojih su doslovno postali crvenokošci. Ali više je to bilo ono crvenilo majmunske guzice nego zagasito, smećkasto crvenilo prerijskog Navaho Indijanca. Oni pak glumci okupljeni oko šanka Gavelinog kafića počeli su radi uloge u filmu pojačano trenirati ispijanje vatrene vode, odnosno šibenske lozovače. Da bi američke filmadžije na kraju opčarao jedan totalni glumački dibidus – moj stari. Što i nije toliko čudno kad se bolje promisli. Pa moj stari se za ulogu Indijanca nesvjesno pripremao čitavu godinu. On je od jeseni živio u šatoru u Savskoj. Hranio se isključivo indijanskom hranom: Gotovininim tunama iz prirodnog uzgoja koje je, baš onako po indijanski, na štapu pekao na vatri. Također je ispijao i na litre nepatvorene vatrene vode. U loncu je raskuhavao stopostotni špiritni alkohol koji je od Indijanaca znao napravit mahnite, hrabre ratnike spremne se pobit s „dugim puškama“, odnosno dobro naoružanim bljedolikima. Stari je tu hrabrost dokazao u onoj burnoj noći na Markovom Trgu kad su se goloruki šatoraši pohvatali s dobro naoružanim specijalcima.

ALI ETO KAKO STVARI ZAVRŠE kad običnog čovjeka, koji nema nikakvo iskustvo bavljenja umjetnošću, naglo povuku u taj artistički svijet. Taj se jadnik, sviknut isključivo na stvarni, samim time i podosta bljutavi život, totalno izbezumi. Nedovoljno iskusan da bi manevrirao uzdama, njegova se umjetnička kočija isti čas strovali u provaliju zavodljive fikcije. Zapravo se i nisam čudio starom što je nakon dobivene uloge u Vinetuu odmah zabrijao da on zapravo i jest Indijanac. A još manje mi je to bilo neobično kad sam došao do njega u upareni šator u Savskoj ne bih li ga pokušao izvući iz tog ludila. On i njegova ljubavnica Ljila Đomlina, odjeveni u indijanske kostime i namazani po licu indijanskim bojama, izgledali su puno privlačnije, zavodljivije nego kad su bili ono što stvarno i jesu: ratni veterani utopljeni u jednobojnu, hrvatsku svakodnevicu. Pogotovo je zavodljiva postala Ljilja Đomlina. Čak je i meni bila napaljiva s tim indijanka-lukom. A stari je pored tog indijanskog luka, u trenutku kad sam došao, vježbao gađanje pravim lukom i strijelom. Metu si je napravio na pustom stepeništu ispred Ministarstva branitelja.

„Šta, vježbaš za Vinetua?“, pitao sam ga.

Odmahnuo je glavom.

„Sutra za mimohod bljedolikih“, odvratio je.

„IPAK ĆEŠ IĆI NA MIMOHOD? Pa Klemm i Glogoški rekli su da će bojkotirat taj mimohod u Zagrebu, da će ići samo na proslavu u Knin…“

„Indijanci ne biti uskogrudni kao bljedoliki. Ja dati priliku bljedolikom poglavici da postane i poglavica nas Apača.“ Stari je toliko odvalio da je pokušavao i govoriti kao Indijanac u hrvatskim Laso romanima.

„Ali nije Josipović više poglavica bljedolikih. Bljedoliki su postali tolike papčine da su za svog poglavicu odabrali običnu skvo. Njenog pomoćnika Karamarka vi Indijanci bi trebali nazvat Bijela papuča“, nisam mogao odolit da se poigram s očevim ludilom, baš kao što sam se kao klinac poigravao s bakinom senilnošću, uvjeravajući je da sam ja njezin davno umrli, vragolasti brat Peko i uvjeravao je da su muhe zalijepljene na muholovku ukusni pez bomboni koje ću velikodušno s njom podijeliti.

„Skvo je samo kaktus u preriji. Zabodena u pijesku, svojim ubojitim bodljama može bosti samo sunčeve zrake. Ona biti prijateljica Apačima. Ali pravi poglavica bljedolikih, Usamljeni haski, to joj ne dopušta“, ljutito će stari.

„Znači Milanović je pravi poglavica, a Kolindu je postavio kao ribič lažnog kedera na udicu“, rekao sam.

„Ja pomoći bljedolikoj skvo da uništi Usamljenog haskija i postane poglavica svih Apača. Na mimohodu ja strijelom pogodit Usamljenog haskija u planine između kojih se krije špilja“, indijanskom će slikovitošću stari.

„Gađat ćeš iz publike Milanovića strijelom u guzicu?!“, uznemireno ću.

„Da. Tako ja njega poniziti i u očima bljedolikih ga učinit nemoćnijim od starog, uškopljenog bizona što lipše prema vječnim pašnjacima“, odlučno će stari.

„ALI MILANOVIĆ I NJEGOVI ESDEPEOVCI više zaslužuju bit crvenokošci! Pa ti si ih stalno nazivao crvenim vragovima… Karamarko ih je pak nazvao crvenom peronosporom. Sve su to pogrdni nazivi kojima su kauboji nekad nazivali mrske Indijance“, krenuo sam dalje podjebavat starog u želji da mu pometem njegove ustajale, jednodimenzionalne poglede na svijet.

I kao uvijek kad bi mi to pošlo za rukom, stari bi mi odgovorio agresivom. Otpasao je špagu sa svojih bokova i odgurao me do rampe na parkiralištu Ministarstva branitelja. Labavo mi je privezao ruke špagom za rampu i odmaknuo se.

„Sad će Hrabri jelen vježbat gađat na živoj meti! Naguzi se, naguzi se! Hrabri jelen odapinjat će s dvadeset stopa udaljenosti strijele sve dok ne pogodi tvoju špilju između dvije planine!“, nakezio se stari poput Apača izbezumljenog od vatrene vode.

„Nemoj tata, molim te! Ako pogodiš strijelom u tu špilju, učinit ćeš me lakim plijenom za bljedolike gejeve! Umjesto sina dobit ćeš običnu skvo!“ zacičao sam baš kao prava skvo.