Kada se glomazni brodski kontejner nasuče na otoku između onog svijeta i našeg, John Sakupljač u njemu pronalazi mladu ženu, ranjenu, smrznutu i jedva živu. Uskoro se otkriva da je njezin genetski kod povezuje sa svim poznatim ljudskim rasama. Ona je djevojka čiji je dolazak prorečen i nitko ne može pretpostaviti što znači činjenica da je preživjela. Nitko osim Eve, Majke Života, koja poziva svoju kćer da svjedoči istini o svojoj priči, koja je istovremeno istina o svima nama. Roman “Eva” kanadskog autora Williama Paula Younga priča je o stvaranju koja poziva na promišljanje o tradicionalnim zabludama o tome tko smo i tko nas je stvorio. Upravo je objavljen u Hrvatskoj, a Young čiji je prvi roman “Koliba” prodan u 25 milijuna primjeraka širom svijeta, dao je ekskluzivni intervju za Nacional.

William Paul Young rođen je 1955. u kanadskom gradiću Grande Prairie, ali je do svoje šeste godine živio u domorodačkoj zajednici Dani na Novoj Gvineji te je bio prvi bijeli dječak kojemu je dozvoljeno da odrasta u takvoj primitivnoj zajednici koja je povremeno prakticirala i kanibalizam. Iako Young za Nacional kaže da je život u multikulturalnoj sredini imao svojih bogatstava, njega je ondje seksualno zlostavljao plemenski vođa, a otac – pastor zbog čijeg se posla obitelj često selila po cijelom svijetu – verbalno ga je i fizički zlostavljao. Nakon što je sa šest godina otišao u internat, Young je i ondje bio seksualno zlostavljan, a sve traume uspio je lakše proživjeti uz pomoć religije, koju je i diplomirao. Nakon što je sa suprugom Kim dobio šestero djece, odlučio je samo za obitelj napisati “Kolibu”. Iako nije imao namjeru objaviti taj roman, prijatelji su ga uvjerili da je to odličan književni materijal te je tu knjigu Young objavio u vlastitom izdanju. Danas je to jedan od najvećih književnih hitova, a posebno je popularna u kršćanskim zajednicama jer objašnjava kako uz pomoć Boga preživjeti najveću tragediju, smrt djeteta.

NACIONAL: Eva se smatra prvom ženom, a vi pišete o njoj i njezinu odnosu s Adamom, Bogom te s Marijom, Isusovom majkom. Što ste naučili o svemu tome, o Edenu, zmiji te o smokvi, a ne jabuci, kako je uobičajeno prikazano zabranjeno voće? Što vas je najviše iznenadilo?

Ova knjiga je rezultat više od 40 godina rada na tim temama, stavljanja Postanka u središte života. Odgojen sam u tradicionalnim interpretacijama koje su kroz povijest za sve okrivljavale ženu. Vjerujem da to ne samo da nije točno, nego je u potpunoj suprotnosti sa Svetim pismom. Da bih rekao sve što sam naučio, bila bi potrebna cijela jedna knjiga, ali kao jedan od najočitijih zaključaka nameće se to da nas moć naše mitologije može zaslijepiti do tolike mjere da utječe na naše razumijevanje. Pretpostaviti da je zabranjeno voće bila jabuka samo je mali primjer toga. Vjerovati da su i Adam i Eva bili izgnani iz Rajskog vrta zajedno, to već budi veću zabrinutost. U knjizi pišem da je Adam taj koji je izgnan, a ne Eva. To je imalo veliki utjecaj na priču.

NACIONAL: Pišete da će nas “Eva osloboditi pogrešnih interpretacija koje su pokvarile ljudske veze još od Edena”. Što vas je nagnalo na to da pišete o toj “velikoj istini”? To je jedna od crkvenih dogmi, što ste “Evom” htjeli postići?

Religijske institucije u velikoj su mjeri u domeni muškaraca i ne iznenađuje što se i u Svetom pismu osjeća dominacija muškarca. Ne želim napadati religijske dogme. Ono što pokušavam jest pisati ono što će pomoći dijalogu među ljudima, a ako se time prijeti dogmama, neka tako bude. Vjerujem da priča o Postanku otkriva mnogo o disfunkcionalnosti u svijetu. To je priča o počecima, a rezultat toga je učenje o tome što je bilo dobro od početaka, a što je otad otišlo na loše. Naravno, moj skroman doprinos samo je dio onoga što mnogi pisci, stvaratelji, umjetnici, znanstvenici i drugi predstavljaju kao elemente napretka. Religija ima ogroman utjecaj na čovječanstvo, a naše razumijevanje ljudske prirode povezano je s poznavanjem karaktera i osobe Boga.

NACIONAL: Zašto nalazite toliko inspiracije u Bogu? Što vam religija i vjera znače u životu?

Razgovor o Bogu, religiji, vjeri, smislu, svrsi, u jezgri je onoga što znači biti čovjek. Osim Boga, mislim da nema mnogo nade na svijetu. Nije da ljudi ne mogu odlučiti biti altruistični, već za to nema nikakva temelja osim uzaludnog nadanja. Ako smo definirani smrću, a smrt je kraj bivanja, onda su sve forme morala umiruće pa je čak i sam razgovor o njima redukcija na besmislenost. Zašto mi kao ljudska bića težimo integritetu, autentičnosti i smislu van našeg shvaćanja i shvaćanja naših granica? Zašto nas toliko privlači svjetlo ljubavi i uvažavanje dobroga? Mislim da ne može biti istinskog razgovora o smislu i postojanju koje ne uključuje Boga i vjeru.

NACIONAL: Čini se da vjera postaje sve važnija. Kako vidite njezinu prisutnost u životima ljudi?

Zbog vjere sam optimist. Živim s otvorenim očima, vidjevši sposobnost ljudi ne samo za stvaranje i proizvodnju izvrsnog, već i njihovu uključenost u uništavanje i razaranje, pa sam u tom smislu realist. To je razlog zbog kojeg je osoba Isusa toliko središnja za mene, zato što se Isus ne identificira s carstvima i bogatstvom, već sa siromašnima i poniženima. Za Isusa, osoba je važna i cilj ne opravdava sredstvo. Vjera postoji neovisno i relativno odvojeno od bilo kojeg carstva pa je tako domena svake osobe. Vjerujem da ćemo, kad laž nestane, dozvoliti dobrome da izroni, da ćemo naučiti voljeti jedni druge i činiti dobro drugima.

NACIONAL: U svijetu je mnogo onih kojima je pomoć potrebna i puno je patnje, posebno zbog manjka znanja i razumijevanja za drugačije. Kako riješiti taj problem?

Svijet je tkanje strašnog gubitka i patnje i čudo istinske dobrote i ljubavi, tako da je sjeme već među nama, u nama. Kao osobe trebamo slušati i dozvoliti Bogu da nam pomogne da se odmaknemo od laži u koje smo vjerovali i počnemo vjerovati u istinsku dobrotu ljudskog bića. Korporacijsko zlo neće se popraviti ako ne postoji zajedničko dobro. Moji izbori su važni, a naši zajednički izbori isto tako mogu promijeniti svijet.

NACIONAL: Zašto vam je važno personificirati Boga? Koje vam to mogućnosti daje pri pisanju?

U kršćanskoj perspektivi Isus je personifikacija Boga. Često pričamo o tome da smo stvoreni na sliku Božju, ali tu sliku nikad ne promatramo i u obratnom smjeru, od nas prema Bogu. Najdublje težnje i žudnje proizlaze iz Boga. Humor i smijeh, i ljubav, i otvorenost, i čuđenje… takve stvari proizlaze iz Boga. Više puta religija je stvorila karikature Boga koje nisu vrijedne onoga što prikazuju, a mnoge takve imaginacije projiciraju Boga kao dalekog i neuključenog, hladnog i distanciranog. Moje je igralište metafora i parabola, humanizacija Boga kako bismo mogli uzeti što više njegovih kvaliteta. Fikcija posebno dopušta takvu vrstu slobode.

NACIONAL: U “Kolibi” pišete o tome kako vidimo sami sebe u relaciji s Bogom i kako se možemo promijeniti da bismo bili bolje osobe. U “Evi” pišete o sličnim temama, kako postati bolja osoba. Zašto je to toliko važno?

Svi mi imamo poriv biti cijeli, potpuni. Mislim da je temelj za to da se počnemo gledati onako kako to radi Bog. Međutim, to će izazvati institucije koje imaju interes očuvati masu suzdržanu unutar srama i straha. Da citiram Sveto pismo, “Osoba je onakva kakvom se vidi u srcu”. Ono što vjeruješ i misliš o sebi jest u jezgri onoga kako ćeš živjeti. Cijelost je kad se način tvoga postojanja – izbori koje činiš, odluke koje donosiš, način na koji živiš – podudara s “istinom” koju imaš o sebi. To znači da će način na koji živiš odražavati ono što vjeruješ, čak ako je to i laž. Jednom kad počneš vjerovati da je istina o onome što jesi “jako dobra”, onda će način na koji živiš to i odražavati. Vjerujem da je to kontinuirani rad Boga koji nam preko Svetog Duha otkriva istinu našeg postojanja, a preko Isusa pokazuje kako to izgleda.

NACIONAL: Dugo ste se pripremali za “Evu”, što ste naučili tijekom tog procesa?

Puno stvari. Naučio sam puno o korijenu zla i o tome zašto smo tako nevjerojatno slomljeni. Naučio sam neke od razloga što su ljudi uništili planet i zašto žene imaju sklonost okrenuti se muškarcu i dati mu ono što može samo Bog. Postanak otkriva namjeru i srce Boga koji je za nas, a ne protiv nas. Priča mi je omogućila da istražim prostore između riječi teksta i pronađem dijamante koji su čekali u prašini. Nakon toga dobio sam veći osjećaj o tome što je čovjek, a što Bog koji nas neumorno voli.

NACIONAL: U vašim romanima likovi pronađu odgovore na pitanja o životu, smrti, Bogu, vjeri. Što želite poručiti čitateljima?

Pretpostavljam da sam beznadežni romantik te sam posve zarobljen nadom. Alternativa je beznadnost, mjesto koje sam posjetio, ali nikad u njemu nisam ostao. Da jesam, ne bismo sad razgovarali. Ako postoji Bog, a Bog je ljubav, onda uvijek postoji i nada, iako se možda nije realizirala u našim kratkim životima. Ako nema Boga, nema ni nade i onda čekamo svoju smrtnu kaznu i naučimo živjeti s osjećajem besmisla. Ako postoji Bog, onda naša pitanja imaju značenje i dignitet. Ako nema Boga, naš je bijes vikanje u mraku koje će nas pojesti.

NACIONAL: Odrasli ste u domorodačkoj zajednici na Novoj Gvineji, to je fascinantno. Što možete reći o tome? Što ste naučili iz tog iskustva? Viđate li još uvijek svoje prijatelje?

Razmišljam o tome da se vratim na Novu Gvineju sa sestrom i šogorom idućih nekoliko godina. Nisam bio ondje od djetinjstva, ali imam mnogo prijatelja koji su s njima održali veze. Bio sam jednogodišnji dječak kad su moji roditelji ušli u tu kulturu pa je njihov jezik bio prvi koji sam naučio. Plemenski ljudi odgojili su me kao da sam jedan od njih. Nisam svjesno shvaćao da sam “bijel” i da to čini ikakvu razliku dok nisam otišao u internat kad mi je bilo šest. Mnogo toga u odrastanju u multikulturalnoj zajednici je bogatstvo, uključujući sposobnost da kližeš između kultura ili da gledaš ideje i perspektive “van kutije”. Ali takav život ima i izazova. Pitanje “pripadanja”, primjerice, nešto je što dijelim sa svakim siročetom i izbjeglicom koja je izgubila osjećaj doma.

NACIONAL: Preživjeli ste strašnu traumu kad ste odrastali, dugogodišnje seksualno i fizičko zlostavljanje. Jeste li zato počeli pisati, je li vam pisanje bilo katarza?

Možda sam kao mlad čovjek pisao ne bih li procesuirao bol, ali kroz godine i odrastanje pisao sam više kao dar drugima. Nisam “Kolibu” napisao zbog katarze, više zbog ekspresije. Nikad nisam imao namjeru biti autor koji će nešto objaviti pa sam pisao zbog bližnjih. “Kolibu” sam napisao za svoju djecu, pokušavajući pronaći način komunikacije kroz lik i prirodu Boga koji mi je zacijelio srce, ali ne onoga Boga s kojim sam odrastao.

NACIONAL: Kako ste si objasnili, u svjetlu svega što ste prošli, zlo u svijetu? Kako vidite zlo, može li se pobijediti?

To je zapravo bilo pitanje koje mi se nametnulo dok sam radio na “Evi”. Budući da je Postanak knjiga početaka, odnosi se i na porijeklo zla, a iznenadilo me ono što sam otkrio. Trebao sam se boriti s dubokim indoktrinacijama svog kršćanskog naslijeđa. Rečeno nam je da se na nebu dogodio ogroman rat između Boga i Sotone. Zemlja je postala borilište i sad smo uhvaćeni u obrambenom položaju uslijed tog rata. To nije priča Postanka. Evo pitanja: Ako je Bog svjetlo u kojem nema tame, može li išta što nije dobro doći od Boga? Odgovor je ne. Što je prvo u Postanku što nije dobro, iz čega je poteklo sve zlo? Nije dobro da je čovjek sam. Istina je da čovjek nikad nije sam. Ako je Bog, kako vjerujem, Sveto Trojstvo, onda Bog nikad nije bio sam. Mi smo stvoreni na sliku Božju i stoga usamljenost nije točna. Adam je, čak i prije nego što se Eva maknula od njega, napravio neovisan “odmak” od lica Oca, Sina i Duha Svetoga. To je stvorilo tamu u Adamu, kroz koju on definira stvarnost, uključujući i narav Boga. Adam je prvi krivac i Novi Zavjet se s time slaže, izjavljujući to ne manje od osam puta. Zlo potječe iz nas ljudskih bića.

NACIONAL: Bezuvjetna ljubav odgovor je na sva ta pitanja koja vi i vaši likovi postavljate. Koliko je lako, ili teško, voljeti?

Bezuvjetna ljubav je prirodan dječji jezik. Dijete će prirodno imati povjerenje u ljude dok ne nauči da je povjerenje opasno. Mnogi od nas zaboravili smo što znači biti potpuno i slobodno voljen te smo izgubili želju za izražavanjem te ljubavi. Mogu pretpostaviti da je većina nas izgubila povjerenje i teško nam je voljeti ili dozvoliti si biti voljeni. Ali način na koji volimo svoju djecu, što je bezuvjetno, poziv je povratku ljudskosti.

NACIONAL: U “Evi” kažete da nam je Bog dao slobodu da radimo što želimo, ali smo odabrali otići u pogrešnom pravcu i sad moramo preuzeti odgovornost za svoja djela. Kako pronaći odgovore koje tražimo? Postoji li nešto na što nemate odgovor?

Sad imam više pitanja nego ikad prije, ali su pitanja sada moji prijatelji. U prvom poglavlju “Eve”, Eva kaže Johnu: “Pažljivo biraj pitanja, jedno dobro pitanje vrijedno je tisuću odgovora.” Veza, s Bogom ili drugim čovjekom, prepuna je misterija. Mnogi ljudi traže odgovore zato što žele kontrolu. Svemir je veći od toga. Pitajte nekog tko je prvi put postao roditelj. Ulazak bebe u njihov život promijenio je definicije kontrole i istovremeno otvorio svijet koji je van dosega očiju. Da, naše odluke su važne. Da, posljedice nisu kazna, one su posljedice. Da, svijet nije pravedan i život je često nepošten. Ali sposoban si čuti Duha Svetoga, za sebe, za svoju zajednicu, za čovječanstvo.