Objavljeno u Nacionalu br. 780, 26. listopad 2010.

BIVŠI AMERIČKI veleposlanik u Hrvatskoj i Srbiji otvoreno govori o novoj knjizi ‘Kad ovacije utihnu’ gdje opisuje dramatične događaje od 2000. do 2004. i pad srpskog režima

Williamu Montgomeryju, 65-godišnjem bivšem američkom veleposlaniku u Hrvatskoj i Srbiji, prostor bivše Jugoslavije nije bio samo usputna postaja u karijeri: nakon odlaska iz diplomatske službe, on i supruga Lynne kupili su kuću u Cavtatu, a dio vremena borave i u Beogradu gdje imaju stan. Posljednjih nekoliko godina, otkako je službeno u mirovini, Bill Montgomery posvetio se privatnom konzultantskom biznisu, ali svoju vezu s regijom dugo je održavao i pisanjem kolumni za različite novine iz Hrvatske i Srbije.

Prije nekoliko tjedana, baš uoči desete obljetnice masovnih prosvjeda u Srbiji i konačnog pada režima Slobodana Miloševića, u srbijansku javnost doprla je vijest da će uskoro iz tiska izići Montgomeryjeva knjiga u kojoj on opisuje svoju i ulogu Sjedinjenih Država u rušenju Miloševićeva režima. U svojoj knjizi “Kad ovacije utihnu”, što će u Srbiji biti predstavljena ovog četvrtka, William Montgomery posve otvoreno i s brojnim detaljima progovara o dramatičnim događajima koji su promijenili tijek moderne povijesti balkanskih prostora. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Montgomery je opisao o čemu je sve pisao u svojoj novoj knjizi.

NACIONAL: Većina diplomata obično je vrlo tajnovita kad je riječ o njihovu poslu. Kako ste vi odlučili napisati knjigu o svojim aktivnostima tijekom diplomatske službe u Srbiji?

– Knjiga se bavi razdobljem nakon što sam napustio ambasadu u Hrvatskoj i 2001. otišao u Budimpeštu, gdje sam otvorio Ured za jugoslavenske poslove, te potom kad sam došao u Beograd nakon Miloševićeva pada. Dakle, riječ je o razdoblju od 2000. do 2004. godine i to su moja osobna iskustva iz tog vremena, ali fokusirao sam se na to što smo mi iz veleposlanstva radili.

NACIONAL: Prije bavljenja Srbijom i Miloševićem, proveli ste nekoliko godina u Zagrebu, ali u vašoj knjizi nema čak ni poglavlja o Hrvatskoj?

– Ne, jer planiram napisati drugu knjigu, koja će detaljno govoriti o mojem vremenu u Hrvatskoj. Malo sam lijen, ovu prvu knjigu sam planirao pisati pet godina, napokon sam prošlog studenog našao vremena da to i učinim. Onda je trebalo pet mjeseci da ljudi iz State Departmenta prouče moj rukopis i izbrišu neke stvari, ali nadam se da ću ove zime, u sljedećih nekoliko mjeseci napisati knjigu o Hrvatskoj. Pretpostavljam da to znači da će izaći dogodine, otprilike u ovo vrijeme.

NACIONAL: Koliko ste bili i mogli biti iskreni u opisivanju Srbije i onog što je bio vaš posao ondje?

– Dobro pitanje. Mrzim čitati knjige koje su napisali ljudi koji nisu iskreni ili nemaju dovoljno detalja. Izazov je svakako bio to što sam ja u to vrijeme bio pripadnik američke administracije i bio sam upoznat s mnogim povjerljivim informacijama za koje američka vlada ima puno pravo da mi kaže “Oprosti, ali ovo ne možeš objaviti, to je još uvijek tajna informacija”. Tako su vlada i službe pročitali moj rukopis i zatražili da izostavim samo neke dijelove koji sadrže informacije koje još i danas imaju oznaku tajnosti. S druge strane, sve ostalo je sačuvano: bio sam vrlo iskren i vrlo detaljan u opisivanju. Doduše, bilo je nekih događaja, situacija i incidenata za koje sam želio da budu objavljeni, ali to mi nije bilo dopušteno.

NACIONAL: Knjiga započinje os niva njem vašeg ureda u Budimpešti u ljeto 2000. godine. Sve donedavno o tom posebnom zadatku koji ste imali u javnosti se nije puno znalo.

– Poglavlje knjige posvećeno je vremenu u Budimpešti i uredu koji sam ondje otvorio. To je trebalo biti američko veleposlanstvo za Srbiju u egzilu, razlog za smještanje ureda u Budimpešti je velikim dijelom bio taj što su ljudi iz Srbije mogli jednostavno putovati u Mađarsku, bez viza. Knjiga detaljno opisuje načine na koje smo pomagali da u Srbiji pobijedi demokratska alternativa Miloševićevu režimu.

NACIONAL: Koji su vam bili ciljevi u Budimpešti?

– Srušiti režim Slobodana Miloševića. Kad sam stigao u Budimpeštu, a to je bilo u lipnju 2000., imao sam milijun zadataka. Primjerice, morao sam pronaći poslovni prostor za svoj novi ured, zaposlenike. Željeli smo biti potpuno odvojeni od američkog veleposlanstva u Budimpešti, pretpostavljali smo da ćemo ondje biti barem tri godine. Sve se promijenilo kad je Milošević odlučio raspisati prijevremene izbore. U tom trenutku shvatili smo da je to prilika koja se ne smije propustiti i da moramo na sve načine pomoći demokratskoj opoziciji u Srbiji da porazi Miloševića.

NACIONAL: Ni do danas nije posve jasno zašto je Milošević ujesen 2000. raspisao prijevremene izbore…

– Mislim da se tragično preračunao. Izgubio je kontakt s građanima i okružio se ljudima koji mu nisu priopćavali loše vijesti. Mislim da je stvarno vjerovao da će pobijediti, pa čak i varajući. A mi smo odlučili pojačati svoje napore da Miloševićevo korištenje varanja bude minimalno. U Hrvatskoj je tada već postojao GONG, u Srbiji smo osnovali ekvivalentnu organizaciju za paralelno brojenje glasova. Trenirali smo članove opozicije da odmah po zatvaranju birališta kopiraju dokument o prebrojavanju glasova i da odmah telefonom jave krajnji rezultat u oporbenu izbornu centralu. Tako je opozicija imala kopije originalnog glasovanja, a istovremeno su prije Miloševića znali konačne rezultate izbora.

NACIONAL: Prije dvadesetak dana Radiotelevizija Srbije emitirala je dokumentarni film “Konačni obračun”, koji govori o događanjima 5. listopada 2000. U tom filmu rekli ste da je uz vašu pomoć u Srbiju za svrgavanje Miloševića ušlo više od stotinu milijuna dolara.

– Ne želim komentirati ni jedan novčani iznos. Zapravo i ne znam točno koliko je doista novca potrošeno. Mogu samo kazati da su Sjedinjene Države smatrale da Milošević mora pasti, da je velik izvor nestabilnosti u cijeloj regiji. Jedan od načina da do toga dođe je bio razvoj civilnog društva, pri tome na nezavisne medije i udruge poput GONG-a. Trebalo je na svaki način ojačati demokratsku alternativu Miloševićevu režimu. Primjerice, ključnim liderima oporbe podijelili smo posebne mobilne telefone koji su tijekom prosvjeda mogli funkcionirati neovisno o srbijanskoj telekomunikacijskoj mreži.

NACIONAL: Značajan dio knjige posvetili ste odnosu između bivšeg srbijanskog predsjednika Vojislava Koštunice i bivšeg premijera Zorana Đinđića.

– Njih dvojicu obilježili su stalni sukobi i borba za prevlast. Kad je riječ o događajima od 5. listopada 2000., da je bilo po Koštunici, nikad ne bi došlo do zauzimanja parlamenta ili državne televizije. Đinđić i drugi su htjeli revoluciju i brze promjene, a Koštunica je bio protiv naglih odluka i zalagao se da sve bude provedeno striktno po zakonu. Nikad nećemo znati čiji je put bolji, Đinđićev ili Koštuničin: pravi odgovor vjerojatno bi bio da je trebalo otići dalje nego što je Koštunica dopuštao, a manje nego što je Đinđić želio.

NACIONAL: Likvidirani srbijanski premijer Zoran Đinđić i danas je velika enigma za mnoge u Srbiji.

– Zoran Đinđić bio je jedan od najtalentiranijih, najkompleksnijih i najkarizmatičnijih osoba koje sam ikad poznavao. Često smo se sastajali, u njegovu uredu ili uvečer na čaši vina u njegovoj kući, i u većini slučajeva bili smo nasamo. Ipak, od mene, ali i od mnogih drugih skrivao je svoje kontakte s Miloradom Ulemekom Legijom. Do danas mi nije poznato kakve su konkretne koristi imali Legija i njegovi ljudi od Đinđića, no nesporno je da mu je Legija u više navrata pomagao.

NACIONAL: Kako mu je pomagao?

– Kao prvo, poznato je da su se Đinđić i Legija sastali u noći prije 5. listopada 2000. i da je epilog tog sastanka bio da su Legija i njegovi ljudi mirno dopustili da Milošević padne. Nadalje, Đinđić je osobno okončao pobunu Legijinih plaćenika u studenome 2001. Ipak, najkrupniji događaj sigurno je bilo uhićenje Miloševića, a neki detalji tog događaja ni do danas nisu sasvim razjašnjeni. Mnogi dokazi o postojanju odnosa između Zorana Đinđića i Legije dosad su već itekako poznati srbijanskoj javnosti. Dosad nije bilo poznato da je Čedomir Jovanović u više navrata posjećivao vođu zemunskog klana Dušana Spasojevića u zatvoru i pomogao mu da izađe iz zatvora gdje je bio zbog otmice vlasnika Delte Miroslava Miškovića, i da je bio čest gost u Spasojevićevoj kući. Ono o čemu se nikad nije mnogo govorilo a i do danas je nerazjašnjeno jest pitanje zašto su Legija i zemunski klan pomagali Đinđiću, koju su korist imali od toga.

NACIONAL: Premda ste posve otvoreno radili na svrgavanju Slobodana Miloševića i njegovu transferiranju na suđenje u Haag, nekoliko godina kasnije imali ste polutajni susret s njegovom suprugom Mirom Marković?

– Da, to se zbilo potkraj 2002., kad sam u Srbiji bio službeno kao veleposlanik. Prije tog susreta ja nju uopće nisam ni poznavao, ali otprije sam znao Miloševića. Naime, 70-ih sam bio na svom prvom diplomatskom poslu baš u Beogradu. Tada sam bio zadužen da pratim bankovni sektor i jedan od mojih najboljih izvora informacija bila je Beogradska banka, a kad je Milošević postao direktor te banke, ponekad smo čak znali i večerati skupa. I tako, potkraj 2002., primio sam poziv da bi se Mira Marković željela vidjeti sa mnom. Bila je zima, padao je snijeg, došla je sama i bila vrlo nervozna, htjela mi je samo predati svoje pismo koje je napisala predsjedniku SAD-a i otići. Ja sam želio s njom malo popričati, pa sam joj predložio da popijemo kavu. Nisam imao pojma kako da započnem razgovor, u normalnim situacijama pitali biste kako obitelj, a u toj situaciji svako takvo pitanje imalo je političku konotaciju. Ipak, počeo sam s djecom, pa mi je rekla da se kći Marija odselila u Crnu Goru jer joj se gadi kako su se Srbi obračunali s njezinim ocem. Za sina mi nije željela reći gdje je, samo mi je rekla da je daleko i da kontaktiraju telefonom. Kad je počela govoriti o svom mužu, postalo mi je jasno da ona njega doista smatra najvećim liderom srbijanske povijesti. Potom mi je rekla da u pismu stoji molba da predsjednik Bush intervenira da Haaški sud napravi jednogodišnju stanku u suđenju i omogući njezinu suprugu da ode na liječenje. Na to sam joj rekao da je Haaški sud suveren u donošenju odluka, na što se ona samo nasmijala, no obećao sam da ću proslijediti to pismo Bushu. Na kraju našeg razgovora rekla mi je najzanimljiviju stvar, rekla je da njezin muž ima ozbiljne zdravstvene probleme s krvnim tlakom i da će on radije umrijeti braneći se, nego da izdržava bilo kakvu zatvorsku kaznu. Dodala je da ona pouzdano zna da on već neko vrijeme ne uzima lijekove za svoj krvni tlak i da bi tako mogao ubiti sam sebe.

NACIONAL: Mnogima u Hrvatskoj moglo bi biti zanimljivo poglavlje u kojem pišete o Haaškom tribunalu, pogotovo o bivšoj glavnoj tužiteljici Carli Del Ponte. Nju baš niste štedjeli?

– Na žalost, na području čitavog Balkana Haaški sud će zauvijek biti povezivan s Carlom Del Ponte. Činjenica je da ni jedan haaški optuženik nije završio u Haagu zbog njezinih kontroverznih putovanja po Balkanu, nego zbog akcija i pritisaka koje su provele Sjedinjene Države i države članice Europske unije. Njezin stav tipa “slon u staklarni” koji se očitovao kroz njezine medijski vrlo popraćene posjete regiji bio je kontraproduktivan jer je udarala po osjetljivim demokratskim sustavima i samo pojačavala nacionalističke osjećaje u svim zemljama. Tako je otežala demokratske tranzicije i zapravo više naštetila nego koristila transferu optuženika u Haag. Isto tako, kao glavna tužiteljica donijela je niz strateški loših odluka. Osim svega toga, konstantno je pretjerivala s navodnim “dokazima” o skrovištima bjegunaca. Koliko puta smo od nje čuli da se Ante Gotovina skriva u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, na kraju je bio uhićen na Kanarskim otocima?

NACIONAL: Jeste li zadovoljni onime što ste postigli u diplomatskoj službi?

– Ispunio sam sve što se od mene tražilo, ali mislim da cijeli posao nije bio do kraja napravljen, a to je, uostalom, i moj glavni razlog za pisanje ove knjige. Naime, 90-ih je SAD bio uključen u razne međunarodne događaje u kojima smo imali ključnu ulogu i koje smo doživljavali kao velike uspjehe. Na kraju svakog događaja imali bismo scenu koja je mogla biti tipični američki sretni kraj filma – primjerice, gomile građana pred skupštinom Srbije i Miloševićev pad. U stvarnosti, svaki taj događaj nije bio kraj filma, nego tek završetak jednog poglavlja u povijesti te regije ili zemlje, i početak jednog novog poglavlja, punog novih izazova i možda čak i još težeg.