Werner Herzog (77) jedan je od najvećih europskih i svjetskih redatelja, kako igranih tako i dokumentarnih filmova. U Berlinu 7. prosinca, prilikom dodjele nagrada Europske filmske akademije, njemu će biti uručena nagrada za životno djelo. Dovoljno je navesti samo neke od njegovih filmova – “Aguirre, gnjev Božji”, “Woyzeck”, “Fitzcarraldo”, “Cobra Verde” i “Nosferatu” – da bismo se prisjetili koliko je bio značajan redatelj u sedamdesetim i osamdesetim godinama. U svim tim filmovima glavnu ulogu glumio je ekscentrični Klaus Kinski. Njih dvojica neprestano su se sukobljavali, ali su istovremeno snimali izvrsne filmove.

No Herzog ni u ovim godinama ne miruje, ni kao redatelj niti kao glumac. Ove godine predstavio je svoj novi film “Family Romance, LLC” koji je imao premijeru na filmskom festivalu u Cannesu. Film se temelji na bizarnim, ali istinitim događajima. U Japanu postoji agencija koja iznajmljuje ljude pa tako film počinje kao priča o 12-godišnjoj djevojčici koja nikada nije upoznala svog oca. Konačno ga upoznaje, ali ne zna da to nije njezin otac već osoba koju je njezina majka unajmila od agencije kako bi utješila svoju kći. Kada je čuo za postojanje takve agencije, Herzog je odmah odlučio snimiti film, a vlasniku agencije Yuichiju Ishiiju dao je glavnu ulogu. Ujedno, Herzog se povremeno vraća glumi. Prošlog tjedna se u Americi počela prikazivati pompozno najavljivana serija “The Mandalorian” čiji je autor Jon Favreau. Radi se o seriji čija priča je jedan od rukavaca filma “Ratovi zvijezda”, a Herzog glumi negativca.

Kada smo se susreli zbog ekskluzivnog intervjua za Nacional, Herzog je prvo rekao “Vi znate za moje veze s Hrvatskom?”. Naravno, jer dok je Herzogov otac Nijemac, njegova majka Elizabeth Stipetić je Austrijanka hrvatskog porijekla. Herzog već godinama živi u Los Angelesu i to s 28 godina mlađom suprugom Elenom, Amerikankom ruskog porijekla. Koliko god je njegova karijera, ne samo kao filmskog redatelja, već i kao pisca, producenta, scenarista i opernog redatelja fascinantna, još je fascinantnije s kojom lakoćom radi i svake godine snima igrane filmove i dokumentarce.

NACIONAL: Možete li nam objasniti što vas je privuklo priči filma “Family Romance, LLC“?

Prvi sam puta čuo za “Family Romance” preko Roca Morina koji je producirao ovaj film i koji je nekadašnji student moje filmske škole “Rough”. On je bio u Tokiju, govori japanski, istraživao je ovu temu te sam istog trenutka znao da je to nešto veliko, toliko veliko da moramo odmah snimiti film. Ne samo da sam ja znao da je to nešto veliko, i u Hollywoodu su poludjeli za tom pričom. Znao sam i da kompanija Amblin, čiji je vlasnik Steven Spielberg, želi otkupiti prava na tu priču. Nisam sasvim siguran, ali mislim da je i Ryan Gosling želio kupiti prava. No dok su se oni sporo pripremali, trebalo im je vremena da naprave ugovor o otkupu prava koji je imao 140 stranica, ja sam već završio snimanje filma. Ja nemam svoju pravnu službu, ja sam svoja pravna služba te sam napravio ugovor na memorandumu svoje kompanije, na dvije, tri stranice i poslao ga Yuichiju Ishiiju. Odgovorio mi je tako da sam mislio da razgovaram sa samurajem, odgovorio mi je vrlo jednostavnim jezikom. Odmah smo se dogovorili i potpisali ugovor.

NACIONAL: Znači li to da filmska industrija u Hollywoodu postaje sve više birokratizirana? Kako to da vi reagirate tako brzo?

Znam kako se rade filmovi i znam kako se stvara priča. Što se tiče filmske industrije, ona se previše bavi pravnom stranom, a meni je već bio pun kufer stvari kao što su financijski ugovori i osiguravajuća društava koja diktiraju što se smije, a što ne smije, jer je nešto preriskantno, a nešto drugo nije. Htio sam se vratiti na početke svoje filmske karijere, u 1970. godinu kada sam snimio film “I patuljci počinju mali”, odnosno u 1972. godinu kada sam snimio film “Aguirre, gnjev Božji”. Snimati film kao što sam to radio nekada za mene je bilo oslobađajuće. Ja sam film “Family Romance, LLC” i financirao i napisao i režirao, a snimio ga je moj snimatelj. Dakle, može se biti brz.

NACIONAL: “Family Romance, LCC” ima fascinantnu priču, što je ona za vas osobno značila?

Kad dobijem priču kao što je ova, odmah znam da je to nešto veliko. Toliko veliko da sam odmah odbacio sve na čemu sam radio i bacio se na snimanje ovog filma. Takve priče na mene djeluju intenzivno, osjetim to. Govoreći metaforički, to je kao da se probudite u noći jer čujete buku u kuhinji. Tri sata je u noći, dolazite u kuhinju i zatičete pet provalnika. Dakle, napadnut sam. Jedan od njih dolazi do mene i maše sjekirom, prvo se moram s njim obračunati. No ima ih još četiri. Tako je bilo i s ovim filmskim projektom, odmah sam znao da moram reagirati. Nije me bilo briga što Hollywood namjerava baciti milijune dolara kako bi dobili ovu priču. I znao sam da oni nikada neće od te priče napraviti onako dobar film kako sam ga ja napravio.

‘Snimati film kao što sam to radio nekada za mene je bilo oslobađajuće. Ja sam ‘Family Romance, LLC’ i financirao i napisao i režirao, a snimio ga je moj snimatelj. Dakle, može se biti brz’

 

NACIONAL: Je li bilo kakvih problema na snimanju filma u Japanu?

Nije bilo nekih problema. Bio sam znatiželjan glede japanske kulture. Već sam radio u Japanu, gdje sam režirao modernu operu “Chushingura” i to na japanskom jeziku. Naravno, njihova je kultura fascinantna, različita od zapadnjačke kulture, ali na neki način sam razumio njihovu kulturu. Zato mi je bilo lako komunicirati s ljudima u Japanu i snimati scene. Kada poslušate dijaloge, oni su potpuno prirodni, kao da se radi o dokumentarnom filmu. A radi se o igranom filmu. Sve je išlo lako, neke scene sam snimao iz prvog pokušaja. Reći ću vam nešto što mi ljudi ne vjeruju, ali snimio sam malo više od 300 minuta filmskog materijala. Ne 300 sati, samo 300 minuta. Sve je snimljeno brzo, ali ne površno.

NACIONAL: Čini se da ste sigurni u ono što radite, da imate jasnu ideju kako će se snimanje i film odvijati.

Nije baš tako, ja zapravo uvijek iznenadim samog sebe, ali dopuštam da se iznenadim. Prozori su uvijek otvoreni za stvari koje ponekad dolaze spontano. Nije da uvijek imam svaku riječ zapisanu na papiru ili da svaku scenu imam nacrtanu. Snimanje filma nije kuharski recept u kojem je sve točno navedeno. Nikada nisam bio sklon tome.

NACIONAL: Vi ste svjetski putnik kada govorimo o snimanjima filmova, snimali ste diljem svijeta. Postoji li neka zemlja koja vam se dopala više od vašeg doma?

Nemojmo o tome jer ne želim završiti u Guinnessovoj knjizi rekorda. Moj dom je Los Angeles, ali ne zbog filmske industrije, već zato što sam tamo sretno oženjen. Postoje zemlje u kojima nisam bio, želio bih otići tamo, ali neću moći. Postoje mjesta udaljena od Zemlje, poput svemirske stanice, gdje bih također želio snimiti film. Želio bih biti i dio prve misije na Mars. Ne bismo trebali kolonizirati Mars, ali bismo trebali poslati nekoliko znanstvenika istraživača. Ali trebamo poslati i pjesnika i ja se odmah dragovoljno javljam.

NACIONAL: Mislite li da bi bilo dobro unajmiti člana obitelji?

Unajmio sam dadilju za svog sina, a to je kao da sam unajmio člana obitelji. To nije nepoznat fenomen. No, nikada nisam zamišljao da ću se naći u poziciji istovjetnoj onoj u filmu “Family Romance, LLC“. No to je nešto veliko i ima veze s egzistencijalističkom usamljenošću. To daje aktualnost ovom filmu. Ljudi sa zapada moraju znati da ovo nije neki egzotični japanski fenomen, već nešto što dolazi k nama. Na Massachusetts Institute of Technology stvaraju robote koji vam na emocionalnoj razini mogu biti prijatelji. Stvaraju čupava stvorenja s velikim očima, gustom kosom i umjetnom inteligencijom koji mogu iščitavati 800 verzija facijalnih ekspresija. Moja supruga je bila skeptična kada su se ta stvorenja pojavila, a onda im se približila i jedno od tih stvorenja reklo joj je, ugodnim glasom, “ti mi ne vjeruješ”. To je bilo precizno iščitavanje izraza lica. Nakon pet minuta razgovora, moja supruga ga je zavoljela. To je robot-prijatelj. To je nešto jako veliko što se pojavljuje na horizontu.

NACIONAL: Je li to budućnost naših odnosa?

Da, budućnost nekih odnosa. Naime, što su stariji, ljudi su usamljeniji. Mlađi ljudi dolaze u besmisleni kvazi-društveni kontakt preko društvenih mreža. Sve je to valjda zamjena za ljudski dodir, za ljudske poglede, za osjet nečijeg parfema. Sve to nedostaje i svime time manipuliraju na Facebooku. Japan je predvodnik nečega što neumitno dolazi.

NACIONAL: Zvuči zastrašujuće.

Jest, ali istovremeno je to i prirodno. Kada pogledate tehnološku zajednicu, to je njihova prirodna reakcija. Ti roboti-prijatelji, to raste i razvija se nevjerojatnom brzinom u Japanu, a ono što se zbiva na MIT-u dokazuje da dolazi u ostatak svijeta.

NACIONAL: Ne bojite se da će doći do pojave Terminatora?

Nikada nisam vidio Terminatora, osim na filmu. To jesu strojevi, ali još uvijek možete isključiti struju. Ozbiljno govoreći, umjetna inteligencija je nešto čega moramo biti svjesni, to je nešto što brzo dolazi. No, sve je to uzbudljivo, ovo su uzbudljiva vremena.

NACIONAL: Ovaj film snimili ste vlastitim novcem. Jeste li poželjeli snimiti film s proračunom uobičajenim za Hollywood?

Snimao sam veće filmove, hollywoodske projekte, bez hollywoodskog novca, kao što je “Fitzcarraldo” 1982. godine. To je bio film koji danas ne možete snimiti ni za 150 milijuna dolara, ali ja sam uspio uz kompliciranu financijsku strukturu. Ne trebam Hollywood da bih snimio velike filmove, zato sam sada poželio snimati filmove na način na koji sam to radio početkom sedamdesetih. Kada smo snimali film “Aguirre, gnjev Božji”, živjeli smo na splavovima i nikada nismo znali što nas sljedećeg dana čeka u džungli. Bili smo usredotočeni da napravimo sve potrebno kako bismo snimili tu predivnu priču.

NACIONAL: Danas je sve drugačije, prvo morate predstaviti svoju ideju financijerima, pa nadalje. Jeste li spremni igrati tu igru?

Ne, ne i ne. Odmah sam znao da neću imati nikakve financijske ugovore jer nikada nisam imao gotov scenarij i nikada nisam imao točan raspored snimanja. Bez potpisanog financijskog ugovora nećete dobiti nikakav novac ni od koga. Zato sve radim sam i vraćam se onome što doista volim raditi. Novac zarađujem tako što glumim u filmu ili u TV seriji “The Mandalorian”. Dio tog novca uložio sam u snimanje filma “Family Romance, LLC“. Ono što sam potrošio na snimanje filma također će mi se vratiti.

NACIONAL: Kako ste dobili ulogu u seriji “The Mandalorian”?

Ponudili su mi ulogu, ali nisam imao pojma što je Mandalorian. Nisam puno znao ni o “Ratovima zvijezda” pa sam tražio da mi daju cijeli scenarij serije na čitanje. Moj lik mi se činio zanimljivim i dobro napisanim, pa sam prihvatio ponudu. No ja primam i tisuće drugih glumačkih ponuda koje ne prihvaćam. U ovom slučaju sam se zainteresirao.

‘Ljudi sa zapada moraju znati da iznajmljivanje ljudi nije egzotični japanski fenomen, već nešto što dolazi k nama. Na MIT-ju stvaraju robote koji na emocionalnoj razini mogu biti prijatelji’

 

NACIONAL: Hranite li takvim ulogama svoju znatiželju?

Recimo da je s vremena na vrijeme dobro biti s druge strane kamere i slušati instrukcije redatelja, a to nisam ja. Slično sam napravio u filmu “Jack Reacher”, u kojem sam glumio negativca. Jedini razlog zbog kojeg su me tada angažirali krio se u tome što su trebali lika koji širi teror, koji će publici izgledati zastrašujuće. Pristao sam, rekavši im da im mogu dati tu vrstu osobe. Ja to radim prilično lako, čim stanem pred kameru u sekundi se mogu promijeniti. Naučio sam to od Micka Jaggera koji je trebao glumiti u filmu “Fitzcarraldo”. Jagger se u jednom trenutku posvađao s producentom oko mineralne vode, a ja sam mu samo rekao “Mick, kamera snima”. Jagger je na to rekao “Zaista?”, stao pred kameru i odjednom postao demon. Napravio je dva koraka i promijenio se. To mi se jako dopalo. Ja sam, za razliku od njega, povučena osoba. Moja supruga vam može potvrditi da sam kao suprug pravi mekušac.

NACIONAL: Kako biste ocijenili sadašnje stanje u Hollywoodu, u kojem dominiraju filmske franšize i gdje sve veću ulogu imaju streaming servisi poput Netflixa?

Ne znam mnogo o hollywoodskoj industriji osim onoga što vidim. Filmske franšize su fenomen koji će vjerojatno opstati zato što je povrat novca uložen u te filmove osiguran kroz mnogo kanala kao što su igračke za djecu i tako dalje. Gledajte, danas igrani film možete snimiti za manje od 20 tisuća dolara. Nedavno sam gledao film koji je snimljen mobitelom, zove se “Tangerine”. Nije baš po mom ukusu, ali to je vrlo zanimljiv projekt. Dokumentarni film može se snimiti za tri tisuće dolara. Ne govorim o amaterskom dokumentarcu, već o filmu koji bi se prikazivao u kinima. Znači, današnje mogućnosti su fenomenalne, naročito kada znamo da se filmovi mogu prikazivati i na YouTubeu i na Netflixu, tako da cijeli svijet gleda vaš film. Moj najuspješniji film je 35-minutni dokumentarac “From One Second to the Next” koji sam napravio na temu pisanja sms poruka tijekom vožnje i koji možete pogledati na YouTubeu. Snimio sam ga jer se smrtnost u prometnim nesrećama nastalima zbog pisanja sms poruka tijekom vožnje povećala u godinu dana za deset puta. Film se prikazao u 40 tisuća škola diljem Amerike jer tinejdžeri u Americi dobivaju vozačke dozvole već u srednjoj školi. Prije nego što polažu vozački ispit, moraju pogledati moj dokumentarac. Vjerujte mi, svatko tko pogleda film nikada neće voziti i pisati poruke. Uvjeren sam da su stotine milijuna ljudi vidjeli taj film na različitim platformama.

NACIONAL: To je film koji ste napravili zbog drugih, a ne zbog sebe. Radite li ostale filmove zbog sebe, a ne zbog drugih?

Ne radim filmove za sebe, već za cijeli svijet. Ja ne trošim ni novac na sebe, ja ga trošim na filmove. Nemam taj element konzumerizma u sebi. Pa ja imam samo jedan par cipela i to su ove koje sada imam na nogama.

NACIONAL: Pisali ste knjige o svom filmskom radu. Vodite li dnevnik o svom životu i radu?

Ne, osim u posebnim okolnostima. Vi ciljate na moje knjige “Conquest of the Useless” u kojoj opisujem snimanje filma “Fitzcarraldo” i “Of Walking in Ice”. Lijepo da ste se toga sjetili jer smatram da će moje knjige nadživjeti moje filmove. Primjerice, u Argentini je knjiga “Of Walking in Ice” bila ogroman hit, kao i u Čileu. Mislim da će moje pisane riječi imati daleko duži život od mojih filmova.

NACIONAL: Nedavno ste izjavili da je za svakog redatelja izuzetno bitno da puno čita. Zašto to mislite?

Moje je mišljenje da ako ne čitate, pri tome ne mislim na čitanje tvitova i objava na Facebooku, možete postati redatelj, ali u najboljem slučaju mediokritetski. Morate čitati, čitati i čitati. Svi najbolji filmaši čitaju neprestano. Nedavno sam gledao novi film Terrencea Malicka koji je snimao u Austriji. Poznajem Malicka, mi smo prijatelji i znam kolika mu je knjižnica. On je ujedno profesor filozofije i neprestano čita. Slično je i s Errolom Morrisem, jednim od najboljih redatelja dokumentarnih filmova, i on neprestano čita. Francis Ford Coppola ima svoju knjižnicu, čak ima i svog knjižničara. Oni čitaju. Pored čitanja, preporučujem da putujete pješice, ali to nitko ne radi.