Priljev izbjeglica u Europu potaknuo je strastvene debate o EU kvotama i azilantskoj politici. Osim toga, na Balkanu i u srednjoj Europi oživio je animozitete među susjednim državama. Ako se ta kriza nastavi, svaki napredak regionalne solidarnosti ubrzo će biti poništen.

Odgovor zemalja na nove izbjeglice bio je uglavnom negativan. Takav stav temelji se na javnim strahovima od gospodarskog pada i širenja nesigurnosti, u kombinaciji s rasizmom, vjerskim nacionalizmom i osjećajem da su mnoge izbjeglice jednostavno ekonomski migranti koji ne žele raditi ili se boriti za svoju zemlju. Mnogi vjeruju da migranti samo najavljuju još veći val, s obzirom na to da društva na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi Europu doživljavaju kao Obećanu zemlju.

U JUGOISTOČNOJ EUROPI, koju samo nekolicina migranata smatra svojim krajnjim odredištem, izbjeglička kriza bila je test regionalne solidarnosti, na kojem je regija pala. Prva je pala Grčka, pokazavši da nije u stanju kontrolirati svoju vanjsku schengensku granicu ili registrirati izbjeglice, nego ih je jednostavno pogurala prema sjeveru, odnosno, prema srednjoj Europi.

Pokušavajući izaći na kraj s desecima tisuća tražitelja azila, vlade jugoistočne Europe prebacuju krivnju jedna na drugu. Nestalo je svako povjerenje i Europska unija ostaje duboko podijeljena oko pitanja kako podijeliti teret preseljenja izbjeglica.

U lančanoj reakciji okrivljavanja susjeda, Makedonija je optužila Grčku da je nesposobna, Mađarska je ukorila Srbiju zato što nije uspjela zaustaviti napade migranata na granične prijelaze i bacanje kamenja na mađarske policajce, a Hrvatsku je optužila da joj zbog slanja tisuća migranata prema mađarskom teritoriju, ugrožava suverenitet.

Mađarska je otišla i korak dalje od svojih susjeda: ne samo što je zatvorila svoje granice, nego je i postavila žičanu ogradu uzduž granice sa Srbijom. To je izbjeglice vratilo u Hrvatsku i naljutilo Zagreb. Hrvatska je računala da će izbjeglice jednostavno proći do Slovenije i dalje prema Austriji i Njemačkoj. Umjesto toga, Ljubljana je zatvorila svoje granice i Hrvatsku je ubrzo preplavilo preko 30.000 izbjeglica; potom se Slovenija naljutila zato što Hrvatska dovozi ljude na njenu granicu dok istovremeno Njemačka i Austrija ponovo uvode granične kontrole, što je, po šengenskim pravilima, dopuštena hitna mjera u izvanrednim situacijama.

Srbija je ukorila Mađarsku zbog upotrebe suzavca protiv migranata, tvrdeći da su neki od kanistara završili na teritoriju Srbije. Također se pobunila protiv Hrvatske zbog naknadnog zatvaranja većine zajedničkih graničnih prijelaza i zaprijetila da će poduzeti pravne akcije zbog blokade kamionskog prometa koja će utjecati na njenu trgovinu s EU-om. Srpski ministar za socijalna pitanja Aleksandar Vulin upozorio je da će slučaj zatvaranja granica odvesti na međunarodne sudove, a hrvatski premijer Zoran Milanović odgovorio mu je usporedbom međunarodnog utjecaja Beograda s muhom naspram hrvatskog orla. Obje države time su postigle novu razinu diplomacije.

Mađarska vlada Zagrebu na teret stavlja “paket laži” zbog tvrdnji da je uspostava koridora za migrante bila zajednička odluka. Ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó proglasio je ponašanje hrvatskog premijera u rješavanju krize “patetičnim”. U međuvremenu, dužnosnici u Srbiji, Hrvatskoj i Rumunjskoj uspoređuju mađarsku čvrstu politiku, uključujući žičanu graničnu ogradu, s politikom mađarskog pro-nacističkog režima tijekom Drugog svjetskog rata, što samo dodatno razbuktava strasti. Rumunjski premijer Victor Ponta mađarsku ogradu nazvao je “sramotom Europe”.

Da bi loša situacija postala još gora, Srbija i Makedonija isključene su iz samita EU o krizi migranata, iako su dio glavne balkanske rute koju koriste tražitelji azila. Umjesto da pronađu zajednička rješenja unutar EU konteksta, žučne regionalne rasprave zatrovale su atmosferu i nanijet će štetu trgovini i transportu, pogotovo ako valovi izbjeglica nastave nadirati na poluotok.

Na razini EU-a, preseljenje 160.000 migranata pojačalo je međusobne nesuglasice. Srednjoeuropske vlade čvrsto se protive planovima Unije o obveznim kvotama za raspodjelu izbjeglica. Ogorčene su odlukom ministara unutarnjih poslova EU-a da se plan preseljenja odobrava većinom glasova, a ne samo jednoglasno. Smatraju to direktnim napadom na nacionalni suverenitet.

Slovačka se odlučila i pravnim putem boriti protiv obveznih EU kvota. Premijer Robert Fico tvrdi da će podnijeti tužbu Europskom sudu pravde i Bratislava neće implementirati odluku o kvotama.

U međuvremenu, mađarski premijer Viktor Orban odbija sudjelovati u onome što opisuje kao “moralni imperijalizam” njemačke kancelarke Merkel. Optužio je Berlin da ohrabruje priljev izbjeglica dopuštajući im ulazak i ustvrdio da to predstavlja prijetnju europskoj kršćanskoj baštini, jer većinu izbjeglica čine bliskoistočni muslimani.

OSIM REVITALIZACIJE ORGANIZIRANOG KRIMINALA U REGIJI, EU možda i uvozi terorizam, jer teroristi jednostavno mogu ući u Europu pod okriljem izbjegličkog statusa.

Berlin tvrdi da nastoji osigurati uredan ulazak emigranata koji uključuje registraciju svakog novog dolaska i zabranu ulaska ekonomskim migrantima iz zemalja koje nisu članice EU. Unatoč tome, Merkeličini bavarski saveznici, Kršćanska socijalna unija, prozvala je berlinski pristup “neusporedivom političkom pogreškom” jer je München sada preplavljen tražiteljima azila.

Izbjeglička kriza pokazuje svu krhkost međudržavnih odnosa i koliko je lako proizvesti sukobe koji bi mogli s riječi prijeći na djela. Na horizontu se pojavio još opasniji val koji donosi rastući nacionalizam, populizam i antieuropeizam kao odgovore na izbjegličku krizu i ostale međudržavne sporove koji bi mogli renacionalizirati Europu i na površinu izbaciti zatomljena nezadovoljstva.