Život Michelangela Merisija, poznatijeg kao Caravaggio, gotovo je dramatičniji i živopisniji od njegova slikarskog opusa koji mu je priskrbio općenito priznati status utemeljitelja baroka i jednog od najutjecajnijih slikara svih vremena – da citiramo Roberta Longhija: “Bez njega ne bi postojali Ribera, Vermeer, La Tour i Rembrandt, a umjetnost Delacroixa, Courbeta i Maneta bila bi potpuno različita.”

Njegov ga je vulkanski temperament dovodio u sukob sa zakonom, odakle su ga redovito spašavali njegovi pokrovitelji, ali nakon što je 1606. priznao ubojstvo mladića Ranuccija Tomassonija nakon svađe tijekom igre slične suvremenom tenisu, Caravaggio je bio prisiljen otići u prognanstvo u Napulj i Maltu gdje je, ishođenjem statusa pobožnog viteza, želio izmoliti papinsko pomilovanje.
Odlukom da svoj potpis ispiše krvlju koja lipti iz svečeve rane Caravaggio je želio podsjetiti na neke svoje gotovo podjednako fatalne i brutalne dogodovštine koje je oličio i u dojmljivim prizorima Kristova bičevanja.

Nakon što je i u Napulju preživio okrutan i gotovo smrtonosni napad, koji je potaknuo glasine o njegovoj smrti, ozbiljno ranjeni Caravaggio utaborio se u mjestašcu Porto Ercole, nedaleko od Rima, ali pod upravom španjolske vojske, nestrpljivo iščekujući vijesti o pomilovanju. Nažalost, usprkos trudu moćnih zagovarača, Caravaggio nije dočekao vijest o oprostu te je 18. srpnja 1610. ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima, ne navršivši 40 godina.