Vuk Vuković, doktorand na Oxfordu koji je magistrirao na London School of Economics, a usavršavao se na Harvardu, Berkeleyju i Cambridgeu i predavao ekonomiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, prošloga tjedna bio je među organizatorima međunarodne konferencije ekonomskih znanstvenika održane u Umagu. Na Oxfordu će idućeg semestra predavati ekonometriju doktorskim studentima. U svojoj doktorskoj disertaciji proučavao je učinak sprege politike i interesnih skupina na rast nejednakosti na Zapadu. Suosnivač je firme Oraclum koja se bavi analizom velikih podataka, istraživanjem tržišta i predviđanjima preferencija glasača i potrošača. Tim iz Oracluma u kojem je bio i Vuk Vuković, jedini je u svojoj anketi predvidio pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Vuković je potpredsjednik i suosnivač Adriatic Economic Association, udruge koja je prošlog tjedna organizirala međunarodnu znanstvenu konferenciju ekonomista u Umagu, o čemu je govorio u intervjuu za Nacional. Osvrnuo se i na aktualnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i svijetu, odnos politike i ekonomije, financijsku krizu i ulogu banaka te je upozorio na važnost znanosti o ekonomiji koja je, kako je slikovito rekao, na razini na kojoj je medicina bila prije 100 godina pa pojedini šarlatani još uvijek nude liječenje pijavicama ili elektrošokove.

NACIONAL: Održali ste konferenciju u Umagu „Agenda 2030: Ekonomija pred izazovima današnjice“. Koje su glavne spoznaje s tog skupa, prijete li nam nove krize?

Na konferenciji su sudjelovali hrvatski znanstvenici mlađe i srednje generacije iz područja ekonomije, fizike i računarstva, ali i znanstvenici iz preko 20 zemalja. Sve skupa bilo je preko 110 sudionika. Glavni govornici bili su profesor Alan Krueger s Princetona, bivši glavni ekonomski savjetnik predsjednika Baracka Obame, Joshua Angrist, profesor s MIT-a i ponajbolji eksperimentalni ekonomist na svijetu, te Henry Farber, također s Princetona, jedan od najboljih na području ekonomike rada. Sastav predavača bio je impresivan, a cilj konferencije bio je povezati mlade znanstvenike iz različitih područja pod okriljem ekonomske znanosti te im približiti suvremene znanstvene metode u ekonomiji. Skup je bio stručan i edukativan, a to je zapravo bila i glavna poruka konferencije: da je na ovim prostorima moguće raditi pravu znanost u ekonomiji. I sudionici i mi kao organizatori bili smo zadovoljni kvalitetom istraživanja koja su nam predstavljena.

NACIONAL: Kako ocjenjujete trenutačno stanje u hrvatskoj ekonomiji s obzirom na aktualnu krizu u Agrokoru? Ima li rješenja za najveću tvrtku u Hrvatskoj?

Mislim da se ostatak gospodarstva prilično dobro prilagodio na krizu Agrokora. Inicijalni šokovi tijekom pregovora s dobavljačima su ublaženi te su se u međuvremenu svi polako prilagodili neizbježnom scenariju nestajanja Agrokora. Karte se ponovo dijele, ovoga puta pod boljim i pravednijim uvjetima nego početkom 90-ih kada se stvarao politički projekt Agrokora. Nije stoga pitanje treba li spasiti Agrokor, već kako zemlju izvući iz poslovnog modela koji je sustavno slabio hrvatsko gospodarstvo. Potrebno je očuvati sve firme sastavnice i radna mjesta unutar tih firmi, no sami koncern ne treba spašavati. Nema razloga vjerovati da firme poput Konzuma, Leda, Jamnice, PIK-a Vrbovec ili Belja ne bi bile uspješne izvan koncerna i pod drugim vlasnicima. Nakaradni klijentelistički sustav kojeg je Agrokor simbol, udario je u jaka tržišna ograničenja u širem okruženju jer se sustavom upravljalo potencirajući, a ne minimizirajući rizike i s trendom prebacivanja troškova na društvo, povećavanjem moralnog hazarda i zloporabom političke moći.

NACIONAL: Imamo gospodarski rast oko tri posto, čime se vlada hvali, ali to, po svemu sudeći, nije dovoljno da se osigura veći razvoj?

Hrvatska je sedam godina bila u krizi i stagnaciji, čime se izgubilo jako puno potencijalnog rasta BDP-a. Kako bismo zatvorili taj jaz potreban je puno veći rast od tri posto, to je točno. No to nije tako lako postići bez strukturnih reformi. Prvenstveno reforme pravosuđa koja je i dalje glavna prepreka pokretanju investicija i borbi protiv korupcije, ali i izgradnje poticajnih, tržišnih institucija koje bi stimulirale inovacije i poduzetništvo. Problem je što se prestalo pričati o reformama čim je ekonomija počela rasti. No taj rast posljedica je prvenstveno rasta izvoza zbog ulaska u Europsku uniju i rasta turizma zbog geografskih prednosti Hrvatske. Baš kao što je i pad nezaposlenosti posljedica emigracije, a ne neke smišljene Vladine politike. Vlada ima sreće, tako da nam trenutni rast od tri posto zapravo radi medvjeđu uslugu. Kod naših političara dominira izokrenuta logika. Kada je kriza, ne provode se reforme da stvari ne budu još gore. Kada nije kriza, ne provode se reforme da se ne uznemiruju razni interesi. I tako već tri desetljeća.

NACIONAL: Do sada su u EU-u najviše koristi imala najsnažnija europska gospodarstva predvođena Njemačkom i Nizozemskom. U EU-u se stalno traga za modelom kojim bi se prevladale razlike između bogatog sjevera i siromašnog mediteranskog prstena. Mislite li da zajednička valuta euro može riješiti taj veliki raskorak između članica EU-a?

To je i bila ideja uvođenja eura kao zajedničke valute: konvergencija, odnosno da siromašnije zemlje mogu lakše dostići standard bogatijih zemalja unutar Unije. Sama ideja je pohvalna i plemenita. Problem je bio u realizaciji. Euro je trebao omogućiti lakše kretanje kapitala preko granica, što bi zemljama periferije omogućilo investiranje u proizvodnju, odnosno temelje za budući rast. Ideja je bila da niske kamatne stope potiču zaduživanje i visoki uvoz koji bi kroz desetak godina kontinuiranih investicija promijenili strukture ekonomije te bi zemlje periferije ubrzo postale neto izvoznici umjesto neto uvoznika. Idealan primjer toga je Poljska. Nažalost, kontraprimjeri Grčke, Italije, Španjolske i Portugala (pa čak i Hrvatske iako nemamo euro) otkrili su da se takav model zloupotrebljavao jer su se zaduživanje i uvoz koristili za potrošnju, a ne za investicije. Financirale su se kratkoročne političke koncesije raznim interesnim skupinama umjesto da su se poticali proizvodnja i izvoz. Pokazalo se da su kritičari uvođenja eura bili u pravu jer Europa ne može imati zajedničku monetarnu politiku bez zajedničke fiskalne politike. Gledajući dugoročno, upravo to i jest vizija Europe: formiranje političke unije po uzoru na SAD, tzv. Sjedinjene Europske Države. U jeku migrantske krize i rasta radikalnih političkih opcija širom Europe, taj se cilj čini sve teže ostvarivim.

NACIONAL: Kako je i zašto suodnos politike i ekonomije, vjerojatno i izbornih procesa i budućih ekonomskih politika, postao područje vašeg posebnog znanstvenog interesa?

Bavim se političkom ekonomijom jer smatram da nije moguće razumjeti ekonomske procese i ishode bez razumijevanja njihova političkog konteksta i procesa donošenja kolektivnih odluka. Kriza europske periferije je ogledni primjer. Na prvi pogled ekonomska odluka zajedničke monetarne politike skoro je kolabirala jer se nije uzela u obzir politička dimenzija. Nije se razmišljalo o tome da će pojedine vlade zloupotrijebiti razdoblje niskih kamatnih stopa da osiguraju vlastiti politički opstanak. I sami izbori su tek jedan moment koji određuje tko dobiva a tko gubi u raspodjeli javnih resursa. Svaki proračun je politička odluka i koristi od njega imaju one interesne skupine koje su važnije političarima u ostvarenju cilja reizbora.

NACIONAL: Odmah nakon Umaga zaputili ste se u San Francisco na novu konferenciju. O čemu ćete tamo govoriti?

U San Francisco idem na konferenciju American Political Science Associationa, najveću godišnju konferenciju iz politologije. Budući da sam po vokaciji politički ekonomist, volim kombinirati odlaske i na ekonomske i na politološke konferencije, gdje se susrećem s najnovijim istraživanjima iz ekonomike i političke ekonomije. Na toj konferenciji predstavljam istraživanje o odnosu korupcije i reizbora u lokalnoj samoupravi u Hrvatskoj.

NACIONAL: Istraživali ste ponavljanje pobjeda lokalnih čelnika, gradonačelnika i načelnika općina na izborima i njihovih koruptivnih aktivnosti. Zašto građani podupiru korupciju? Je li to zato što misle da od toga i oni mogu imati koristi?

Dokazao sam empirijski da veća korupcija povećava šanse reizbora lokalnih čelnika u Hrvatskoj. Postoji, doduše, gornja granica korupcije, nakon koje opada vjerojatnost reizbora, no i ta granica je previsoka. Drugim riječima, građani previše toleriraju koruptivno ponašanje. I dalje se na vlast biraju gradonačelnici opterećeni optužnicama. Za bilo koji posao potrebna je potvrda o nekažnjavanju, osim za odgovornu javnu funkciju. I to je samo po sebi jedan element korupcije i neuspjeha države.

Tri su moguća razloga što građani podupiru korupciju. Prvi je nedostatak informacija, građani jednostavno ne znaju ili ne žele znati da je njihov čelnik korumpiran. Drugi je cinično prihvaćanje korupcije znajući da građani sami mogu imati od toga koristi. To se ostvaruje kroz takozvani „krade ali nama dade“ mentalitet. A treći je korištenje ideologije. Glasači će osuđivati koruptivno ponašanje samo kod ideološki oprečnih kandidata, dok će dokazanu korupciju kod ideološki bliskog kandidata opravdavati kroz pristranost medija ili tobože predizborna namještanja.

NACIONAL: O čemu je govorio Alan B. Krueger, koji je izazvao i najviše pozornosti s obzirom na to da je bio u timu predsjednika Baracka Obame?

Profesor Krueger bio je glavni govornik prvog dana konferencije, a govorio je o razlozima dugoročnog opadanja stope participacije radne snage u SAD-u, zapravo, problemu nezaposlenosti koji se nameće i u budućnosti. Dotaknuo se sličnih trendova u Hrvatskoj i Europi. Osim utjecaja tehnologije i globalizacije na dugoročni nestanak dosadašnjih poslova i poznatih radnih mjesta, Krueger je ukazao i na problem fizičkog, mentalnog i emocionalnog zdravlja, koji postaje sve veća barijera u radu za muškarce srednjih godina. Žene tih problema nemaju i kod njih raste participacija zbog sve manjeg rađanja djece i kraćeg trajanja porodiljnog. Jedan interesantan podatak za SAD su upravo bijeli muškarci u dobi između 45 i 55 godina koji najviše pate od kroničnih bolesti uzrokovanih alkoholizmom i zloupotrebom droga, ponajviše kao posljedice gubitka posla. Procjenjuje se da je upravo ta skupina vjerojatno i presudila na posljednjim američkim predsjedničkim izborima i donijela pobjedu predsjedniku Donaldu Trumpu.

NACIONAL: Jedan od organizatora konferencije u Umagu bila je i vaša udruga Adriatic Economic Association. Od kada djelujete?

Udruga je osnovana 2015. s ciljem koji je imala i ova konferencija, a to je okupljanje vrhunskih znanstvenika podrijetlom iz jugoistočne Europe koji rade ili su doktorirali na ponajboljim svjetskim sveučilištima, ali nedostaje im stimulativno okruženje da u vlastitim sredinama provode vrhunska istraživanja. Dovođenje profesora s najboljih svjetskih sveučilišta, kao i poticanje interdisciplinarne suradnje s fizičarima i ostalim znanstvenicima, služi motivaciji svih onih koji se žele učlaniti i provoditi isti cilj. Udruga ima viziju promjene institucionalne strukture našeg društva. Koristimo veliku dostupnost podataka i suvremenih znanstvenih metoda za razotkrivanje korupcije i državne neefikasnosti, nametanje veće političke odgovornosti i poticanje ekonomskih politika temeljenih na dokazima. Konferencija, koju planiramo imati svake godine, tek je prvi korak k tome cilju. Osnivači udruge smo profesor Boris Podobnik, jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, Dejan Kovač, postdoktorand na Princetonu koji je imao najveće zasluge za dovođenje spomenutih govornika na konferenciju, poduzetnik Nikola Kleut i ja.

NACIONAL: Je li uopće moguće izaći iz ekonomske krize koja nas je zapljusnula 2008. godine? Neke procjene kažu da nas očekuje još žešći udar. Možete li predvidjeti njene elemente i nagovijestiti izlazak?

Gotovo sve zemlje već su izašle iz te krize. One koje su izašle sporije, poput Hrvatske ili zemalja europske periferije, imaju problem strukturalne prilagodbe, zbog čega im je kriza dulje trajala. Ne slažem se s procjenama da nas očekuje još žešći udar, barem ne ekonomski. S proživljenim iskustvom krize ova će generacija biti opreznija da ne ponavlja greške iz prošlosti. Uspoređujući ih s generacijom koja je prošla kroz iskustvo Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća, nadam se da neće ponoviti političke greške koje su bile posljedica te depresije. Trenutno više zabrinjava ta politička komponenta od one ekonomske. Pogotovo u okviru rasta autoritarnih oblika političkog upravljanja, krize demokracije te gušenja ljudskih prava i sloboda.

NACIONAL: Kada je kraljica Elizabeta II. u jeku krize posjetila LSE, gdje ste magistrirali, pitala je zvučna imena ekonomske znanosti kako im je promaknulo predvidjeti krizu iz 2008. Jesu li je doista previdjeli ili su namjerno prešutjeli njen dolazak?

Radilo se o klasičnoj grešci predviđanja, baš kao i u slučaju nedavnih američkih izbora ili britanskog referenduma. No neuspjeh predviđanja događaja kao što su krize ili neočekivani politički ishodi, nije razlog za proglašavanje društvenih znanosti manjkavima. U društvu ne postoji strogi determinizam, već veliku ulogu igraju slučajnost i problem „crnog labuda“ (Black swan theory) pa prema tome, ne postoje pravi proroci budućnosti, već su oni uvijek lažni. Društvene znanosti neće nikada biti precizne poput fizike ili matematike, no to nije ni potrebno. Društvene znanosti moramo koristiti da pronađemo najbolje načine za podizanje životnog standarda ljudi i snižavanje rizika ekonomske politike. Eksperimentalna istraživanja kakva se već provode u sklopu ekonomije, mogu nam biti od iznimne koristi pri kreiranju optimalne zdravstvene ili obrazovne politike, optimalne stope štednje i investicija, optimalnih politika za smanjenje nezaposlenosti i dinamiziranje tržišta rada, optimalnog poreznog opterećenja te čak i suzbijanja korupcije. Sve su to stvari koje se testiraju na mikrorazini te se zaključci takvih istraživanja polako probijaju do kreatora politike. Smatram da su društvene znanosti, pogotovo ekonomija, na razini na kojoj je bila medicina prije 100 godina ili psihologija prije pedesetak godina. I dalje postoje šarlatani koji nude rješenja poput liječenja pijavicama ili elektrošokove, no sve je više onih koji se pouzdaju u pravu znanstvenu metodu ispitivanja kako bi saznali koje je konkretno i najpouzdanije rješenje za pojedini problem.

NACIONAL: I komentator uglednog Financial Timesa Martin Sandbu u svom zadnjem komentaru zaključio je da su sadašnji odgovori na krizu mlaki i neuvjerljivi. Slažete li se s njegovom ocjenom?

Kako za koju državu. Neke države, poput Njemačke ili skandinavskih zemalja, prilično su dobro podnijele krizu prije svega zbog strukturnih reformi provedenih prije krize. Zemlje europske periferije uporno su se opirale pravim strukturalnim reformama te su ostale zaglavljene u štetnim i loše dizajniranim politikama štednje. Umjesto reformi dizale su poreze kako bi kratkoročno smanjile deficit, što je još više produžilo agoniju i povećavalo nezaposlenost. Posljedica toga je visoka emigracija iz zemalja najviše pogođenih krizom, poput Grčke, Italije, Španjolske ili Hrvatske. S druge strane, SAD je reagirao spašavanjem banaka i jakim fiskalnim stimulusima koji jesu imali pozitivan kratkoročni efekt, no u srednjem roku uveli su zemlju u problem fiskalne održivosti. Ipak, budući da je SAD velika otvorena ekonomija i tiska rezervnu svjetsku valutu za koju postoji neograničena potražnja, za njega vrijede drukčija pravila od doslovce svih drugih zemalja. Usporedive po tom pitanju samo su Kina, Japan i Njemačka.

NACIONAL: Možemo li očekivati rješavanje problema nezaposlenosti ne samo u Hrvatskoj, nego i na svjetskoj razini?

Nalazimo se u jeku treće, a neki kažu i četvrte industrijske revolucije. Kao i svaka industrijska revolucija, ona najprije počinje s destruktivnom komponentnom i nestajanjem starih poslova. Ali dugoročno gledajući uvijek je kreativna komponentna revolucije bila jača i kreirala je više novih poslova nego što je uništila starih. Nakon prve industrijske revolucije poljoprivredni poslovi zamijenjeni su industrijskima. Postojao je, naravno, otpor. Kasnije su proizvodne poslove polako mijenjale usluge. Danas smo isto svjedoci nestajanja nekih starih zanimanja, a razlog privremene tjeskobe oko utjecaja tehnologije na tržište rada ponajprije je nemogućnost da vidimo koji će to poslovi u budućnosti zamijeniti one koji su nestali. Postoji opravdani strah da IT sektor ne može stvoriti toliko novih poslova, no u ovom trenutku nitko od nas nije ni svjestan kakvi će divovi izrasti iz trenutno dostupnih tehnologija. Baš kao što to nije bilo jasno u jeku prve ili druge industrijske revolucije. Ipak, kako je ta tranzicija dugoročna i generacijski uvjetovana, neki ljudi će zauvijek ostati gubitnici tehnološkog napretka.

NACIONAL: Slažete li se s ocjenom da su banke i financijski sektor preuzeli ključnu ulogu u državama i slijedom toga imaju presudan utjecaj na politiku?

Drugi dio moje doktorske disertacije bavi se upravo tim pitanjem na primjeru SAD-a. Promatram kako je politička povezanost određene banke utjecala na odluku o raspodjeli bailout sredstava tijekom krize. Otkrivam da postoji snažna veza između banaka i politike na najvišoj razini, veza koja jako dobro objašnjava zašto je neka banka dobila više novca tijekom bailouta, a neka manje. Unatoč tome, ne bih se složio da su banke preuzele ključnu ulogu u državi. Njihova politička povezanost došla je u fokus javnosti u kontekstu krize. No svaka korporacija traga za političkom zaštitom da bi sačuvala dosegnute koristi.

NACIONAL: Što je onda presudno ako nisu banke?

U borbi za redistribuciju i povoljnu poziciju na tržištu, sve firme koje to mogu lobiraju političare i od njih traže usluge. To je legitimno u borbi za vlastiti interes, no zato pravila moraju institucionalno biti drukčije posložena. Iako u SAD-u postoji izvjesna razina političke protekcije nekih firmi i izvjesna razina korupcije, ni jedno ni drugo nije ograničavajući faktor za rast jer u SAD-u svatko ima priliku pokrenuti posao i biti uspješan. Biti pro-business nije isto što biti pro-market. Prvo zahtijeva političko odabiranje pobjednika, drugo omogućava jednaka pravila svima. Banke tijekom krize tipičan su primjer pro-business politika: spašavanje politički odabranih pobjednika. U Hrvatskoj je za to najbolji primjer Agrokor.