Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija u četvrtak u Parizu, u središtu Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu – UNESCO, potpisale su sporazum o financiranju ponovnog uspostavljanja zajedničkog stalnog postava u Muzeju Auschwitz – Birkenau, mjestu sjećanja na žrtve tog nacističkog koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata. Jugoslovenska izložba u muzeju bila je postavljena 1963. godine, ali je 2009. skinuta s idejom postavljanja nove po suvremenim standardima, ali nije vraćena, izjavilo je tim povodom Ministarstvo kulture u Beogradu.

Srpska ministrica kulture Maja Gojković u Parizu je izjavila: “Posvećenost Srbije se temelji na dubokom poštovanju žrtava, saučešću i vlastitom iskustvu stradanja. Ponosni smo na svoju tradiciju borbe protiv fašizma i antisemitizma koju vodimo do danas”. Vjerojatno u skladu s dubokim poštovanjem žrtava, sućuti, vlastitim iskustvom stradanja i tradicijom borbe protiv fašizma i antisemitizma koju Srbija “vodi do danas”, kolege Maje Gojković iz Ministarstva unutarnjih poslova su u svoj promotivni zidni i stolni kalendar za 2024. uvrstile dvije fotografije pripadnika Srpske državne straže (SDS), kvislinške formacije iz Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji, odgovorne za suradnju s nacistima, borbu protiv partizana, prikupljanje i ubijanje talaca, zločine nad srpskim civilima, masovna strijeljanja u beogradskom logoru Banjica i sprovođenje holokausta.

U MUP-u su naglasili da je kalendar napravljen povodom 220. godišnjice Prvog srpskog ustanka protiv Turaka i “220 godina policije u Srbiji”.

Pripadnici SDS-a su, inače, bili poznati kao “nedićevci”, a naziv su dobili po Milanu Nediću, ministru vojske Kraljevine Jugoslavije do studenoga 1940., ali mnogo poznatijem zbog funkcije predsjednika kvislinške marionetske kolaboracionističke vlade u Srbiji za vrijeme nacističke okupacije.

Vlast srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u posljednjih nekoliko godina rehabilitirala je nekoliko istaknutih suradnika nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. FOTO: MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Tijekom 1943. je SDS, na svom vrhuncu, imao gotovo 37.000 pripadnika. U rujnu 1944. je SDS, zbog približavanja partizanskih i sovjetskih jedinica Beogradu, stavljen pod zapovjedništvo četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića. Od SDS-a i Srpske granične straže formiran je Srpski udarni korpus Jugoslovenske vojske u otadžbini od oko 6800 ljudi koji je uspio preko Sandžaka doći do Bosne, odakle su ih Nijemci prebacili u Beč, a zatim rasporedili u Sloveniji i Istri. Ono što je ostalo od SDS-a završilo je u Italiji, gdje su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci koja ih je tretirala kao ratne zarobljenike pa nisu vraćeni u Jugoslaviju. Američka vojska imala je drugačiji pristup od Britanaca pa je početkom 1946. Jugoslaviji izručila Nedića koji je mjesec dana kasnije u Beogradu izvršio samoubojstvo u zatvoru skokom kroz prozor.

Draža Mihailović je, navodno, tvrdio da su pripadnici SDS-a “najborbenija vojska na svijetu”. Ali bili su posvećeni i sistematični što se tiče uhićenja, skupljanja talaca, osiguranja logora. U banjičkom logoru ubijeno je oko 4500 ljudi, posljednjih 54 krajem rujna 1944., manje od mjesec dana prije oslobođenja Beograda, a tada je i u nacistički koncentracijski logor Mauthausen poslano 700 osoba. Nema sumnje da je SDS značajno doprinio da iz Srbije nestane oko 15.000 Židova, odnosno više od 90 posto predratne populacije. Što je šefu Gestapa u Beogradu Emanuelu Schaferu omogućilo da u svibnju 1942. s punim pravom u Berlin uputi poruku da je “Srbija očišćena od Židova ”, a zapovjedniku njemačke vojne vlasti Haraldu Turneru da se tri mjeseca kasnije pohvali: “Srbija je jedina zemlja koja je riješila židovsko pitanje i romsko pitanje”.

Povjesničar Milovan Pisarri je prije nekoliko godina, odgovarajući na pitanje zašto je holokaust u Srbiji proveden tako temeljito, izjavio za Nacional: “Zato što je postojao aparat koji je na vrlo dobar način izvršavao sve zapovjedi. Kada su Nijemci zapovjedili da Židovi moraju nositi žute vrpce, lokalna policija i administracija pazile su da se to izvrši. U osnivanju logora na Banjici sudjelovali su srpski policajci i žandarmerija, a i u popisivanju i hapšenju Židova i Roma. Uloga kolaboracionista je tu bila vrlo važna. Kada je holokaust u pitanju, uvijek se stavlja akcent na onoga tko je strijeljao, ubijao, držao logore, u čemu su Nijemci imali glavnu riječ. Ali holokaust je proces u kojem su ubijanje, logori i protjerivanje samo posljednja faza. Prije toga postoji mnogo više, što se vidi u Beogradu i drugim gradovima Europe. U prvom, ključnom dijelu, Židovi su isključeni iz javnog života, više nisu tretirani kao ljudska bića i u tom dijelu jako sudjeluju kolaboracionističke vlasti”.

Srpska ministrica kulture Maja Gojković potpisala je u Parizu sporazum o financiranju ponovnog uspostavljanja zajedničkog stalnog postava u Muzeju Auschwitz – Birkenau. FOTO: B.P./ATAImages.

Istog dana kada je Maja Gojković u Parizu govorila o ponosu zbog tradicije borbe protiv fašizma i antisemitizma, u Beogradu je čelnik opozicijskog Pokreta slobodnih građana Vladimir Pajić, povodom policijskog kalendara za 2024., poručio da ga ne bi iznenadilo da je ministar unutarnjih poslova Srbije Bratislav Gašić “svoju fasciniranost stranačkim policijama, političkim progonima, uniformiranim bandama, ‘opranim’ zločincima, prokazateljima i sjecikesama pretočio u promotivni materijal MUP-a”.

“Takva promocija predstavlja za Gašića realizaciju sna o policijskoj okupiranoj Srbiji, a za građane to je košmar i proživljavanje ukorijenjenih generacijskih trauma iz njihovih obitelji. Srpski, židovski i romski narod nisu platili slobodu lojalnošću okupatoru, poput Gašića, već su je krvavo platili borbom”, izjavio je Pajić. Prema riječima povjesničara Radosava Tucovića, osnovni zadatak SDS-a bila je borba protiv neprijatelja njemačkog okupacijskog sistema. Tucović je naveo da su širom okupirane Europe stvarane slične kolaboracionističke formacije, ali da se na njih danas gleda kao na neslavnu stranu policijske i nacionalne povijesti zbog suradnje s nacistima. “U skladu s time, korištenje ovih fotografija na službenom kalendaru MUP-a Srbije mora se tumačiti kao neumjesno, ali i kao posljedica poražavajućeg neznanja”, izjavio je Tucović uz konstataciju da su i fotografije pripadnika SDS-a pogrešno datirane jer se njihov defile u Beogradu nije dogodio 1942., već kasnije.

Politika relativiziranja antifašizma u Srbiji, mijenjanja i brisanja povijesti i rehabilitacije nacističkih suradnika traje desetljećima. Pisarri kaže da su partizani pali u zaborav, dok je antikomunizam postao neka vrsta vjerskog uvjerenja, a riječ “komunizam” je postala sinonim za zlo.

Na to mjesto službena politika morala je postaviti nove antifašiste. Tu se desio shizofreni preokret, po kojem su Mihailovićevi četnici postali novi nositelji antifašističke borbe. Njihovi simpatizeri pozivaju se na razdoblje od travnja do listopada 1941., kada su jedinice pod Mihailovićevim zapovjedništvom sudjelovale u borbi protiv okupatora, ali zaboravljaju zločine, kolaboraciju s okupatorom i činjenicu da se u ideološkom smislu nigdje ne mogu pronaći elementi antifašizma kod četnika. Njihova rehabilitacija je rezultat političke situacije i nema nikakve veze s istinom i povijesti, ocijenio je Pisarri. Prema njegovim riječima, kod rehabilitacije Nedića i drugih kolaboracionista i zločinaca najčešće se radi o postupcima koje su potomci pokrenuli u vezi restitucije nekretnina. Nedićevo ime se 1993. našlo u knjizi “100 najznamenitijih Srba”. Njegova fotografija 2006. bila je postavljena u zgradi vlade u Beogradu, uz fotografije svih predsjednika srpske vlade u povijesti. Uklonjena je tri godine kasnije na zahtjev lidera Socijalističke partije Srbije i tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića.

Sud u Nišu 2009. rehabilitirao je Dragišu Cvetkovića koji je u ožujku 1941., kao predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, potpisao pristupanje Trojnom paktu i savezništvo s Njemačkom, Italijom i Japanom. Cvetkovićeva vlada je godinu dana ranije donijela dvije antisemitske zakonske uredbe, po ugledu na nacističku Njemačku. Najprije se tvrtkama u Jugoslaviji čiji su vlasnici bili Židovi zabranilo poslovanje s hranom. Tom uredbom se zabranilo da hrana prolazi kroz ruke “prljavih Židova ”. Drugom uredbom se ograničavao broj Židova koji su mogli upisati fakultet. Uredba je poštovana na beogradskom sveučilištu, ali ne i na zagrebačkom.

Pripadnici Bezbednosno-informativne agencije, nekadašnje Službe državne bezbednosti, 2009. položili su vijenac na spomenik Draži Mihailoviću koji je strijeljan 1946. kao ratni zločinac, dok je Ministarstvo pravde vrlo dugo i intenzivno, ali neuspješno, tragalo za njegovim grobom.

Sporni kalendar srpskog MUP-a na kojem je za listopad postavljena fotografija Nedićeva SDS-a, koji je prestao postojati u listopadu 1944. godine. FOTO: Nacional

Kada je srpska opozicija početkom 1997., nakon pobjede na lokalnim izborima, preuzela vlast u Skupštini Beograda, glavni grad Srbije ostao je bez skoro svih naziva ulica koji su asocirali na antifašizam, uključujući i ulice vezane za sudjelovanje sovjetskih vojnika u oslobođenju grada. Tako je Bulevar Crvene armije postao Južni bulevar, Ulica generala Ždanova je danas Resavska, a Ulici maršala Tolbuhina je vraćen naziv Mackenziejeva, po škotskom svećeniku Francisu Mackenzieju, jednom od najuglednijih osoba u Beogradu krajem 19. stoljeća. Ulica maršala Birjuzova je promakla gradskim vlastima i zadržala je stari naziv, iako se nalazi u centru grada.

Desetljećima je 20. listopada 1944. slavljen kao Dan oslobođenja Beograda ali je, ubrzo nakon rušenja s vlasti srpskog lidera Slobodana Miloševića, taj praznik ukinut. Nakon što je Srbija počela sve intenzivnije sramiti se svog antifašizma, prevladao je stav da je 20. listopada 1944. predstavljao “dan komunističke okupacije Beograda”.

Tim povodom je Dačić rekao: “Nitko ne smije rehabilitirati potpisivanje Trojnog pakta, kao ni kvislinšku vladu Nedića koja je sudjelovala u pogromu Srba, Roma i Židova. U svijetu se slavi Dan pobjede nad fašizmom. Mi kao da nismo pobijedili. Ponekad mi se čini da je Hitler bio Srbin, i njega bismo rehabilitirali”.

‘Nitko ne smije rehabilitirati potpisivanje Trojnog pakta, kao ni kvislinšku Nedićevu vladu koja je sudjelovala u pogromu Srba, Roma i Židova’, rekao je Ivica Dačić. FOTO: M.K./ATAImages/PIXSELL

Sve to dovelo je do malog diplomatskog problema kada je tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev odlučio posjetiti Srbiju 20. listopada 2009., baš na 65. godišnjicu oslobođenja Beograda, operacije u kojoj su poginula 2944 borca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i 961 crvenoarmejac. Tadašnji veleposlanik Rusije u Srbiji Aleksandar Konuzin je javno postavio pitanje zašto su bez ulica ostali heroji Crvene armije koji su s partizanima oslobađali Beograd. Demokratska stranka tadašnjeg predsjednika Srbije Boris Tadića je, iako je bila na vlasti kada su sovjetskim generalima oduzimane ulice, izjavila da podržava vrijednosti antifašizma. Najavljeno je da će Crvena armija, maršal Fjodor Tolbuhin i general Vladimir Ždanov dobiti nove ulice. Što se i dogodilo, ali ne u centru grada, kao nekada, već u Novom Beogradu.

Samo nekoliko dana nakon što je cijeli svijet 9. svibnja 2015. obilježio sedam desetljeća pobjede nad fašizmom i nacizmom, sud u Beogradu poništio je presudu kojom je Draža Mihailović osuđen na smrt i strijeljan. Navedeno je da je suđenje Mihailoviću bilo političko-ideološki proces komunističkog režima i da sudsko vijeće nije bilo nadležno baviti se utvrđivanjem je li bio ratni zločinac.

Četiri godine kasnije je Apelacijski sud u Beogradu odbio zahtjev za rehabilitaciju Nedića jer ga je okupator postavio za predsjednika vlade čiji su članovi pomagali nacistima, ne samo u eksploataciji dobara države i radne snage, već i u progonu svih građana Srbije koji se nisu svrstavali na stranu Njemačke, nisu dijelili njegova politička i ideološka uvjerenja ili se nisu pridržavali okupacijskih propisa. U MUP-u Srbije kao da za tu presudu nisu znali.

Povodom najnovijih kontroverzi, MUP se u petak, dan prije obilježavanje 27. siječnja, Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, oglasio izjavom da ne vidi u čemu bi mogao biti problem. Saopćeno je da su žandarmerija i policija u Srbiji obnovljene 1941. na zahtjev njemačkih okupacijskih vlasti i 1942. preimenovane u SDS, pa su njihove fotografije uvrštene u kalendar MUP-a jer predstavljaju dio povijesnog razvoja srpske policije i kako bi ilustrirale izgled policije tijekom okupacije.

Naglašeno je da je srpska policija “obnovljena” na zahtjev Nijemaca, a ne Nedića, ali nije najjasnije je li to nešto što bi se predsjedniku marionetske vlade trebalo voditi u rubrici “zasluge” ili “zamjerke”. Navedeno je da je MUP objavio povijesni kalendar s idejom da se u različitim segmentima, kroz povijesne epohe, predstavi razvoj i izgled srpske policije, “bez obzira na ideološki koncept i ulogu u pojedinim vremenima”. U skladu s tim, prikazana je i postrojba pripadnika Srpske granične straže i ešalon biciklista SDS-a Uprave Beograda koji ilustriraju izgled srpske policije tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno njemačke okupacije, izjavio je MUP. Navedeno je i da je SDS bio podređen njemačkim policijskim organima.

Interesantno je da fotografije parade SDS-a krase u kalendaru listopad 2024. godine, kada bi trebalo biti obilježeno osam desetljeća od oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu. Tog mjeseca navršava se i 80 godina od kada je SDS nestao iz Srbije. Da bi se sada vratio na kalendaru MUP-a. Preostaje vidjeti hoće li neki od tih događaja u listopadu u Srbiji biti i službeno obilježen.