Doista, to je povijesno“, rekao je predsjednik Trump u Ovalnom uredu nakon što je 4. rujna potpisan sporazum između Srbije i Kosova kojim bi se trebali normalizirati ekonomski odnosi dviju zemalja. Dodao je i kako misli da će Srbija i Kosovo imati fantastične odnose. O sporazumu koji su ispred Trumpa potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdullah Hoti, Vučić je kazao da je riječ o bilateralnom sporazumu s SAD-om, a ne trilateralnom s SAD-om i Kosovom te da je to jedan od najboljih sporazuma koje je Srbija sklopila.

Prvo su Amerikanci planirali da se potpisivanje sporazuma održi u Rooseveltovoj sobi, gdje su bili spremljeni stolčići za Vučića i Hotija, ali nakon što je Vučić protestirao stolčići su ipak preseljeni u Ovalni ured. Predsjednik Vučić rekao je da je bio ponosni Srbin, “jedan od rijetkih koji su bili u Ovalnom uredu i pričali s Trumpom“. Vučićev odnos prema Trumpu čini se sličan onome Borisa Johnsona, o kojem je Kim Darroch, bivši veleposlanik Britanije u Washingtonu, u svojoj novoj knjizi „Kolateralna šteta: Britanija, Amerika i Europa u doba Trumpa“ napisao da je fasciniran i nadahnut Donaldom Trumpom. Lord Darroch morao je otići jer su u javnost procurili telegrami Londonu u kojima je Trumpa nazvao nesposobnim. Predsjednik Trump je u tweetu čestitao predsjedniku Vučiću što je najavio preseljenje veleposlanstva Srbije u Jeruzalem do srpnja i nazvao to hrabrim i povijesnim potezom. EU sigurno ne dijeli to mišljenje i Srbija, koja je kandidatkinja za ulazak u EU, vjerojatno će se naći pod pritiskom da preispita tu svoju odluku. Trumpovi suradnici koji su posredovali u ovom sporazumu taj događaj tumače kao još jednu diplomatsku pobjedu Trumpove administracije u međunarodnoj politici.

Dr. Jasna Plevnik, predsjednica Geoekonomskog foruma Hrvatske, smatra da su objašnjenja predsjednika Vučića prema kojima je riječ o bilateralnom sporazumu Srbije s SAD-om nekako čudna, jer tako ispada kao da je Srbija sama sa sobom potpisala sporazum, s obzirom na to da je SAD ipak posrednik i nadziratelj tog dogovora, a ne strana koja ga treba realizirati.

Ona smatra da su ideje o unapređivanju ekonomske suradnje Srbije i Kosova i povezivanju transportne infrastrukture same po sebi dobrodošle.

„Ali pitanje je kojim tempom će se ta suradnja ostvarivati i koje će stvarne koristi imati Srbija i Kosovo od najave Washingtona da će projekte za ekonomsko i prometno povezivanje Srbije i Kosova podržati vladina institucija U.S. International Finance Corporation (DFC) koja je osnovana 2019. za međunarodno financiranje razvoja. Srbija očekuje da će Razvojna financijska korporacija uskoro otvoriti svoj ured u Beogradu, dovesti u Srbiju nove ulagače i osigurati sredstva za projekte malih i srednjih poduzetnika te podignuti kreditni rejting Srbije“, naglasila je Jasna Plevnik.

Smatra da je taj optimizam vrlo krhak jer DFC ima slabe financijske kapacitete u odnosu na europske i kineske institucije tog tipa. DFC-u nedostaje osoblje, čak nema dovoljno sredstava za svoje administrativne troškove te djeluje prekratko. Uglavnom se bavi budućim projektima u Latinskoj Americi, Africi i Aziji pa je prerano polagati velike nade u njegovu efikasnu, brzu i konkretnu podršku Srbiji i Kosovu.

Pored toga, DFC-ova podrška projektima u Aziji i Africi, pogotovo u Indiji, istaknula je Jasna Plevnik, na tim prostorima često se tumači kao dio prikrivene geopolitičke igre Amerike protiv Kine. Procijenila je kako je moguće da bi širenje DFC-a u Srbiju moglo imati negativan utjecaj na odnose Srbije i Kine, koji su ušli u zlatno doba, bez obzira na to što je Srbija poznata po oslanjanju na diplomaciju sjedenja na više stolica, odnosno održavanja dobrih odnosa sa svim velikim silama:

„Naime, Srbija ima bitno mjesto u kineskoj politici u jugoistočnoj Europi i ekonomskim koridorima kineske Inicijative Pojas i put. Kina je do sada uložila u Srbiju više milijardi eura. Nedavni posjet državnog tajnika Pompea Europi pokazao je da sadašnja američka administracija želi pokvariti odnose Kine i Europe, da je dosta osjetljiva na ekonomsku prisutnost Kine na Balkanu i vjerojatno je da bi mogla, ako Trump ostane na vlasti, DFC koristiti za ciljeve svoje politike poznate kao ‘divide et impera’. Podsjetila bih na činjenicu da je Adam Boehler, direktor DFC-a, eksplicitno kazao da ta institucija ima zadatak ‘otupiti privlačnost kineske Inicijative Pojas i put o povezivanju infrastrukture i ekonomije Azije, Afrike i Europe i afirmirati se kao alternativa Pojasu i putu (BRI)’. Za sada su usporedbe rada DFC-a s BRI-jem neizvedive, s obzirom na to da iza kineske inicijative stoji sedam godina djelovanja, Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB) i fondovi od nekoliko tisuća milijardi dolara“, istaknula je Jasna Plevnik.

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Bivši ministar vanjskih poslova Srbije, jedan od globalno utjecajnih stručnjaka za međunarodne odnose, predsjednik uglednog think tanka Centar za međunarodnu suradnju i održivi razvoj i predsjednik Narodne stranke Vuk Jeremić vidi taj događaj kao ogromno poniženje za Srbiju. On je na svome profilu na Facebooku napisao:

„Srbija je u Washingtonu jučer ponižena kao rijetko kada dosad na međunarodnoj pozornici. Na stranu tretman koji protokolarno više priliči domorodačkim plemenima nego suverenim državama, kao i zapanjujuće bizarne izjave medijima (olovke, glumatanje po washingtonskim pješačkim otocima na temu pritisaka da se potpiše priznanje, priče o muku u sali dok on govori itd), sama činjenica da je delegacija Srbije otputovala u Washington na ‘pregovore o Kosovu’, i to bez ijednog stručnjaka za međunarodne odnose i institucionalizirane pregovaračke platforme, nešto je što nas uvodi u realne opasnosti. Time je pregovarački proces, voljom Beograda, premješten u Bijelu kuću – čime je stvoren presedan za nastavak procesa na vjerojatno za nas najmanje povoljnom terenu, bez saveznika. Na stranu i to što potpisani “sporazum“ na izvanredno bizaran način kombinira odnose Beograda i Prištine s višedesetljetnim problemima na Bliskom istoku, pravima globalne LGBT zajednice, američko-kineskim tehnološkim trvenjima, pitanjima suverenosti u izboru opskrbe energentima – što pas s maslom ne bi pojeo. Nekoliko točaka tog ‘sporazuma’ direktno je štetno za naše nacionalne interese, na više nivoa. 

Recimo, Priština se obavezala da godinu dana neće aplicirati za članstvo u međunarodnim organizacijama. To samo po sebi ne bi bilo loše da se Beograd nije obavezao prestati s kampanjom otpriznavanja i lobiranjem kod zemalja koje još uvijek nisu priznale ‘Kosovo’ da to i u budućnosti ne učine. Priština se, dakle, NIJE obavezala širom svijeta bilateralno ne lobirati, A MI JESMO. Za početak, ‘Kosovo’ je dobilo priznanje Izraela, koji od jednostranog proglašenja nezavisnosti 2008. to nije učinio – kako to može biti u interesu Srbije? Da stvar bude bizarnija, Srbija po ovom sporazumu NAGRAĐUJE Izrael za kosovsko priznanje premještanjem naše ambasade u Jeruzalem – čime ćemo se pridružiti (uz novopriznato Kosovo) samo još SAD-u i Gvatemali! Da je Vučić u delegaciji sa sobom imao nekog diplomata, taj bi ga upozorio da je i dalje na snazi rezolucija 478. Vijeća sigurnosti iz 1980., koja poziva sve države članice UN-a da povuku svoje ambasade iz Jeruzalema. To je, u najmanju ruku, kontoverzan potez za zemlju koja insistira na poštovanju neke druge rezolucije UN-a, npr. 1244. Kao i pristajanje na sveobuhvatnu dezignaciju Hezbollaha kao terorističke organizacije (dakle, izjednačavanje njegova političkog i vojnog krila), ovo je direktan prst u oko velikom broju međunarodnih aktera s kojima imamo izuzetno važne odnose – cijelom EU-u, Rusiji i Kini, na primjer. Normalizacija životnih prilika u regiji, uključujući ekonomske odnose Beograda i Prištine, plemeniti je cilj kojem treba težiti u interesu građana i budućih pokoljenja. Ali put za ostvarenje toga ne smije voditi preko diletantskog gaženja nacionalnih interesa, stvaranja neprijatelja širom svijeta i poniženja države i naroda.“