Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić često odaje dojam da nema nikakvo poštovanje za osobe koje imaju potrebu za ljetnim odmorom, posebno za odlaskom na more, pogotovo ako izaberu hrvatsku obalu i otoke.

„Trebamo izaći iz krize i početi raditi, a ne samo govoriti ’kada će godišnji odmor’. Od čega da se odmarate kad pola vremena ne radimo? Ne možete se odmoriti u nekoj šumi, na planini, jezeru ili rijeci negdje u Srbiji, nego morate baš vidjeti more i okretati se kao jaje na oko 50 puta dnevno da biste se dobro odmorili. Ne razumijem to. Neću na godišnji odmor, želim raditi“, izjavio je Vučić prošle godine, ističući značaj izlaska iz krize izazvane koronavirusom, kao i neupućenost u delikatnu vještinu prženja jaja na oko.

„Volio bih da imamo više ljudi koji ne koriste pravo na odmor, ali to je njihovo pravo“, rekao je nešto kasnije Vučić, uz konstataciju: „Neki tvrde da nisam normalan jer ne idem na odmor, ali to govori o njima. Ljepše mi je raditi nego se okretati na suncu.“

Vučićev prezir prema odmoru ne odnosi se samo na građane Srbije, već i na strane političke lidere, kojima je u lipnju zamjerio da im je, umjesto da se brinu o nabavi plina i struje, najbitnije otići na more, pa im je poručio: „Samo vi na more da se kupate pa ćete se kupati zimi, samo ne znam u hladnoj ili toploj vodi.“

‘Jasenovac mi je važniji od svakog mora… Obožavam Jadransko more, ali mnogo više od tog obožavanja stalo mi je do Jasenovca i srpskih žrtava’, jedna je od izjava srpskog predsjednika. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Srpanj i kolovoz tradicionalno su mjeseci odmora prosječnog stanovnika Srbije, ali su za Vučića sezona posvećena intenzivnim odnosima sa susjedima čiji su vrhunci 11. srpnja, kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, i 5. kolovoza – godišnjica hrvatske vojne akcije „Oluja“. Između tih dvaju datuma se, gotovo po pravilu, dogodi i nekakva kriza u odnosima između Beograda i Prištine.

U Srbiji je negiranje genocida u Srebrenici prisutno u različitim oblicima, od poricanja da se zločin dogodio, odbacivanja broja ubijenih i njihova statusa civila, neprihvaćanja činjenice da presude za genocid uopće postoje, do isključivanja bilo kakve povezanosti Beograda s onim što se dogodilo s više od 8.000 bosanskih Muslimana u srpnju 1995. godine. Vid negiranja je i navođenje strašnijih i većih zločina počinjenih nad Srbima, uz tvrdnje da bi priznanje genocida imalo strašne posljedice za srpski narod iako se ne precizira kakve bi one bile.

Prošloga mjeseca je u Beogradu na skupu posvećenom događajima iz srpnja 1995. rečeno da u srpskoj stručnoj zajednici ne postoji volja da se Srebrenica odredi kao primjer nečega što se ne smije ponoviti i da u političkom životu postoje ili potpuni muk o toj temi ili ekstremna retorika o drugima, uz očekivanje da, usprkos tome, svi surađuju s Beogradom. Glavni grad Srbije išaran je crtežima s likom bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića, osuđenog za genocid, ali nitko iz opozicije u povodu toga nije pokrenuo bilo kakvu političku inicijativu, osim eventualne ocjene da se radi o komunalnom problemu.

Na pitanje zašto se nije oglasio ovog 11. srpnja, Vučić je odgovorio da je šutio jer bi, što god da je rekao, bio izložen napadima, s obzirom na to da „nije izgovorio ’magičnu riječ’ koju oni žele čuti“.

„Od nas ne žele pijetet, već pravne formulacije koje bi politički iskoristili, žele kompenzacijske mjere i ukidanje Republike Srpske“, izjavio je Vučić, uz ocjenu da je ove godine, „povodom teškog zločina nad Bošnjacima“, mnogo više mržnje bilo usmjereno prema srpskom narodu.

Nekoliko dana kasnije, u sljedećoj ljetnoj etapi intenziviranja odnosa sa susjedima, Vučiću se nije ispunila želja da ode u nenajavljeni „privatni posjet“ Jasenovcu, kako bi iskazao poštovanje prema srpskim, židovskim i romskim žrtvama ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Zbog toga je Vučić izjavio kako nije realno očekivati da će doći do pomirenja između Srbije i Hrvatske.

„Uvijek ćemo drugačije gledati na Nezavisnu Državu Hrvatsku i na ono što se događalo devedesetih godina, kada je protjerano 250.000 Srba“, rekao je Vučić, uz konstataciju: „Imat ćemo mir i bolje odnose s Hrvatskom, jer gore ne možemo imati.“

U Srbiji je negiranje genocida u Srebrenici prisutno u različitim oblicima, od poricanja da se zločin dogodio do isključivanja povezanosti Beograda. FOTO: Armin Durgut/PIXSELL

Bila je to i prilika za novu Vučićevu turističku poruku: „Jasenovac mi je važniji od svakog mora… Obožavam Jadransko more, ali mnogo više od tog obožavanja mi je stalo do Jasenovca i srpskih žrtava.“

Poslije toga se našlo vremena i za novu krizu na Kosovu, jer je Priština najavila da će se od 1. kolovoza automobili s registarskim tablicama s oznakama gradova sa sjevera Kosova, koje izdaje Srbija, morati preregistrirati na tablice Republike Kosovo. Procjenjuje se da se radi o oko 10.000 vozila.

Istovremeno je trebalo početi i izdavanje takozvanih ulazno – izlaznih dokumenata za sve građane Srbije koji dolaze na Kosovo. Takav dokument srpske vlasti izdaju stanovnicima Kosova prilikom ulaska u Srbiju, pa su iz Prištine poručili da se radi o reciprocitetu na koji se čekalo više od jednog desetljeća.

Reakcija kosovskih Srba bila je 31. srpnja blokada putova na sjeveru Kosova, uz povremenu pucnjavu. Vučić je zatražio nastavak važenja registarskih tablica, razgovarao je s načelnikom Generalštaba Milanom Mojsilovićem, zahvalio se kosovskim Srbima na suzdržanosti i poručio: „Radimo na smirivanju, sve što možemo. Bez obzira koliko teško, predaje neće biti i pobijedit će Srbija.“

Godišnjicu ‘Oluje’ naslovne stranice beogradskih listova obilježile su porukama poput ‘Opet proslavljaju ubijanje Srba. Ustaško zlo!’. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Na društvenim mrežama pojavile su se tvrdnje da je počeo rat, da je srpska vojska prešla na teritorij Kosova, da ima ranjenih, da se na Balkanu otvara novi front u sukobu Rusije i Zapada. Istaknuti funkcioner Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) Vladimir Đukanović je poručio kako mu se čini da će Srbija biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana. Snage NATO-a iz misije KFOR-a ocijenile su da je situacija napeta i poručile da su spremne intervenirati ako bude ugrožena stabilnost na Kosovu.

Američki ambasador u Prištini Jeff Hovenier razgovarao je s kosovskom predsjednicom Vjosom Osmani i premijerom Albinom Kurtijem te zatražio odlaganje primjene dviju odluka. Što je Priština prihvatila, uz uvjet da Srbi uklone barikade. Kao novi datum primjene odluka utvrđen je 1. rujan, što je pozdravio i visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell, uz uobičajenu ocjenu da „otvorena pitanja treba rješavati kroz dijalog, uz posredovanje EU-a“.

Tako je još jedna od bezbrojnih kosovskih kriza ekspresno okončana, a Vučić je izjavio: „Doveli su nas do ruba, satjerali u ćošak, u kojem sam rekao velikima u svijetu: mi više nemamo kamo, a vi sad izvolite. Nemamo više što popuštati, nemamo kamo ići. Kad je tako, čuvat ćemo i braniti svoj narod. A vi gledajte možete li s nama, kada se ponosni i dični podignemo svi, kada stanemo kao jedan.“

Vučić je to izjavio 4. kolovoza u Novom Sadu, pred masom ljudi okupljenom na obilježavanju 27. godišnjice „Oluje“. Veliki dio prisutnih na skupu dovezen je u stotinama autobusa iz cijele Srbije u Novi Sad, u čijem su centru, zbog te svečane prilike i dolaska šefa države, na nedavno posađena, ali već osušena stabla ubacivane zelene grane, kako bi izgledala svježije, primjereno prilici.

„Obilježavamo pogrom, težak zločin i najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata na europskom tlu. Godinama u Srbiji kao da nije bilo svjedoka zločina počinjenih nad našim narodom. Time smo pravdali i ponavljali zločin, ravnodušnost proglasili za vladajuću ideologiju, bacili kamen na najtužniju kolonu u svojoj povijesti. Radili smo to 18 godina i nije nam bilo bolje. Naprotiv, natovarili smo vlastitom narodu gotovo vječni osjećaj krivice, koji je podrazumijevao da smo krivi kada nas protjeruju i ubijaju. Za to vrijeme zaborava Srbija je propadala u tišini, ispričavajući se svima, i za što je bilo potrebe i za što potrebe nije bilo“, poručio je Vučić.

Prema njegovim riječima, vlast u Beogradu se u kolovozu 1995. „stidjela poraza u kojem je sama sudjelovala, barem djelomično“, pa krajiškim Srbima nije dozvoljavala skretanje s autoputova „da ne bi uznemirili narod u Srbiji, kao da narod nije znao kakva ga je tragedija pogodila“.

Specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar izjavio je da bi svi sporazumi Beograda i Prištine trebali biti poštovani. FOTO: A.K./ATAImages/PIXSELL

„Onda smo tom narodu malo pomagali, a javno ga se stidjeli i gledali da se ne govori o tome, da se ne bi zamjerili Hrvatima i ostalima“, izjavio je Vučić, pa poslije takve kritike prethodnih vlasti prešao na poglavlje o nevinoj žrtvi, jer „svakodnevno napadaju Srbiju, naš narod, i nikada nije dosta“.

„Koliko god molimo za mir, ne molimo dovoljno koliko bi oni željeli da klečimo i molimo ih glasnije. Moramo vas poniziti do kraja, morate nestati da bismo bili zadovoljni vašim ponašanjem. Hoćemo mir, gotovo po svaku cijenu, ali tome kraja nema“, rekao je Vučić, uz tvrdnju da „mnogi u svijetu misle kako je trenutak za opći napad na Srbiju“.

„Zloupotrebljavajući situaciju u Ukrajini, ujedinili su se mnogi oko nas, misleći da je ovo trenutak kada mogu ponovo imati podršku svih mogućih iz svijeta da krenu u uništavanje srpskog naroda. U jednom su pogriješili – nije to Srbija poraza, koja će vas se bojati i neće stati pred vas. Mnogo ste pogriješili. Čuvat ćemo Srbiju, a na njihovu histeriju, laži i prijetnje odgovaramo mirom, strpljenjem, trpeljivošću, ali i odlučnošću“, naveo je Vučić.

Američki ambasador u Prištini Jeff Hovenier razgovarao je s kosovskom predsjednicom Vjosom Osmani (gore) i premijerom Albinom Kurtijem. FOTO: Olivier Douliery/Pool via REUTERS/PIXSELL

On je tajanstvenim „mnogim“ zlikovcima poručio: „Tko god pomisli napasti, čuvat ćemo i obraniti Srbiju i pobijedit ćemo. Nemojte nam više prijetiti, oguglali smo na prijetnje. Srbija više nije slabašna i više nema namjeru savijati glavu pred onim što su neki njoj uradili, a ne ona njima. Ne radimo da bismo bilo kome prijetili, ne sanjamo osvetu ni promjene granica, već saopćavamo da smo lekciju naučili i da neće više nikada tišina prekriti zločine nad našim narodom.“

Poslije čega je uslijedila miroljubiva poruka misterioznom neprijatelju: „Naša politika je mir, gotovo po svaku cijenu. Molit ćemo i klečati za mir, razgovarat ćemo sa svima da bismo mir ostvarili. Nemamo namjeru nikoga huškati ili tjerati u sukobe. Samo nemojte očekivati da šutimo kada neko pokuša ubijati ili protjerati naše ljude. Ne prizivamo sukobe. Gradit ćemo najbolje odnose sa svim zemljama svijeta, pa i onim narodima koji su se o nas ogriješili. Uvijek ćemo prihvatiti i pokajati se za zločine koje su neki počinili u naše ime. Razgovori i suradnja su nam neophodni. Ma koliko se ne slagali i ne mislili jedni o drugima dobro, moramo razgovarati. Samo nam nemojte braniti da se sjećamo. Od vas ne tražimo ni priznanje, ni pomirenje, samo nas pustite da živimo sa svojim jadom i bolom.“

Sljedećeg dana, 5. kolovoza, specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar je izjavio da bi svi sporazumi Beograda i Prištine trebali biti poštovani, uključujući i sporazum o formiranju Zajednice srpskih općina na Kosovu. Escobar je poručio i da u Bosni i Hercegovini „više neće biti rata“, jer je međunarodna zajednica jedinstvena u stavu o očuvanju sigurnosti BiH, gdje su prisutne i mirovne snage. Tog dana je EU odobrio Srbiji skoro 224 milijuna eura bespovratnih sredstava za investiranje u sedam projekata. U Srbiji je zabilježeno gotovo 6400 novih slučajeva koronavirusa, koji je odnio još 15 života. Iz vlade je priopćeno da je u Srbiji ove godine 20 žena ubijeno u obiteljskom i partnerskom nasilju. Predsjednik srpskog parlamenta Vladimir Orlić je izjavio da Beograd nastavlja podržavati politiku „jedne Kine“. Tri gradska autobusa zapalila su se u Beogradu. Kragujevački odbor SNS-a nazvao je članove redakcije portala Glas Šumadije „mrziteljima, lokalnim novinarčićima i novinarčićima u pokušaju“. Načelnik Službe za kriminalističko-obavještajni rad Ministarstva unutarnjih poslova Danilo Stojanović osumnjičen je da je državljaninu Grčke omogućio korištenje policijske registarske tablice. U Guči je počeo 61. dragačevski sabor trubača. Usprkos svemu tome, za dnevnu štampu pod kontrolom Vlade Srbije glavni događaj 5. kolovoza bilo je obilježavanje godišnjice „Oluje“ u Kninu. Naslovne stranice beogradskih listova bile su obilježene porukama: „Opet proslavljaju ubijanje Srba. Ustaško zlo!“ „Proslava godišnjice ’Oluje’ ujedinila srbomrsce, teroriste i naciste. Šljam ne zna za sram“, „Ni mrtvim Srbima ne daju mira“, „Ustaško ludilo“, „U Kninu ustaški pokliči i nacistički pozdravi“, „Hrvatsko ludilo na proslavi ’Oluje’. Srbi su sami sebe protjerali“.

U skladu s Vučićevom porukom na Instagramu: „Pružamo ruku prijateljstva svima koji je žele prihvatiti, ali nikada više nećemo šutjeti i stidimo se zločina počinjenih protiv našeg naroda. Nemojte nam braniti da se sjećamo.“

Što dovodi do pitanja je li zabranjeno sjećati se i toga što se u Krajini događalo prije kolovoza 1995. godine, kada su se mnogi građani Srbije prvi put zaista suočili s ratom nakon što su im na vrata zakucali zaboravljeni rođaci iz Hrvatske? Ili je zabranjeno sjetiti se da je Međunarodni sud pravde u Haagu 2007. utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, kao i da je isti tribunal Ujedinjenih naroda zaključio da je Srbija odgovorna jer nije ništa učinila da se genocid spriječi, unatoč saznanjima koje su vlasti u Beogradu imale i „određenom utjecaju“ na VRS i političke lidere bosanskih Srba. Time je Srbija postala prva zemlja proglašena krivom jer nije spriječila genocid niti je kaznila počinioce tog zločina.

Možda je zabranjeno sjetiti se podatka Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice da je 1999. godine u Albaniju i Makedoniju protjerano više od 860.000 kosovskih Albanaca, kojima su prije prelaska granice oduzimani svi dokumenti kako bi im bio izbrisan identitet. Ili da je u Batajnici, dvadesetak kilometara od centra Beograda, pronađeno osam masovnih grobnica s, prema podacima UN-a, 744 tijela kosovskih Albanaca. Mnogo je onih koji iz BiH, Hrvatske i s Kosova imaju pravo poručiti vlastima Srbije: „Nemojte nam braniti da se sjećamo.“ Pitanje je tko ih želi čuti.