Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić demonstrativno produbljuje jaz prema Hrvatskoj: na dvodnevnom skupu u povodu 60. obljetnice summita Pokreta nesvrstanih u Beogradu, koji se 11. i 12. listopada održavao u glavnom gradu Srbije, Vučićeva vlast demonstrativno je propustila pozvati posljednjega živućeg sudionika povijesnoga summita iz 1961., jednoga od njegovih organizatora i posljednjega ministra vanjskih poslova SFRJ, Hrvata Budimira Lončara. Ali postoji i politički opasnija dimenzija od te osobne nepristojnosti prema uglednome diplomatskom veteranu: Vučić i srpska vlast potpuno su prešutjeli Josipa Broza Tita, a Jugoslaviju spomenuli tek ovlaš, dok su cijeli skup, ohrabreni nazočnošću ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, iskoristili za promociju svoje politike prema Kosovu i Bosni i Hercegovini.

Štoviše, do Nacionala su još prije početka skupa stigle neslužbene informacije iz visokih političkih izvora da je postojala neformalna naredba državnog vrha o tome što se ne smije spominjati. Izvori su tvrdili da je iza tih naredbi, po svemu sudeći u ime Vučića, stajao srbijanski ministar vanjskih poslova Nikola Selaković koji je, naravno neformalno, zahtijevao da se na tom skupu, kojim će se Beograd hvaliti domaćinstvom summita što ga je suorganizirala Titova Jugoslavija, ni slučajno ne smije spominjati ime Josipa Broza Tita, dok se pojam Jugoslavije treba maksimalno izbjegavati. To se i dogodilo: Jugoslaviju je Vučić spomenuo tek ovlaš, pritom još ne spominjući ostale zemlje, njezine nasljednice, a Tito je potpuno prešućen.

Time Vučić, s jedne strane, nastoji za Srbiju uzurpirati sve diplomatsko i političko nasljeđe Pokreta nesvrstanih, dok s druge želi dodatno produbiti nepovjerenje Zagreba i Beograda, u svom sve očitijem nastojanju da, udaljavanjem Srbije od EU-a, granicu Srbije i Hrvatske pretvori u neku vrstu regionalne granice dvaju nepomirljivih svjetova. Konstatirao je to Nacional istražujući okolnosti i političke uvjete u kojima su se u ponedjeljak i utorak 11. i 12. listopada u Beogradu okupili predstavnici više od stotinu država članica Pokreta nesvrstanih zemalja (PNZ) da obilježe prvi, povijesni summit Pokreta, održan od 1. do 12. rujna 1961.

Aleksandar Vučić nastoji za Srbiju uzurpirati sve diplomatsko i političko nasljeđe Pokreta nesvrstanih te produbiti jaz sa Zagrebom. FOTO: Antonio Ahel/ATAImages

Nakon što je Beograd 2011. obilježio pola stoljeća od prvoga summita PNZ-a, ovoga se listopada obilježava nova, 60. okrugla obljetnica skupa koji je na političku scenu ondašnjega svijeta izveo novoformiranu, s vremenom sve utjecajniju skupinu zemalja, u kojoj je Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza Tita igrala jednu od najvažnijih uloga i koje su zagovarale razoružanje i snižavanje opasnih, potencijalno katastrofičnih tenzija Hladnoga rata i ondašnje utrke u naoružanju. Beogradska konferencija nesvrstanih bila je prvi, inauguralni summit Pokreta čije su se naznake počele nazirati odmah poslije Drugoga svjetskog rata, i u kojima je Josip Broz Tito od samog početka imao jednu od presudnih uloga. U Beogradu su se toga rujna okupila 24 najviša izaslanstva država ravnopravnih sudionica, tri izaslanstva država promatračica, devetnaest oslobodilačkih pokreta, jedanaest socijalističkih partija, sindikati iz Japana i još četiri pokreta. S vremenom će PNZ prerasti u snagu s više od stotinu zemalja članica koje su dobile većinu u Glavnoj skupštini UN-a. U sljedeća dva desetljeća djelovanja od osnivanja Pokreta, do Titove smrti 1980., jugoslavenski predsjednik i njegova zemlja imali su, ako ne ključnu, onda nezaobilaznu ulogu u PNZ-u, a preko njega i važno mjesto na svjetskoj diplomatskoj i političkoj sceni.
Važnost Beogradske konferencije i Jugoslavije u PNZ-u za Nacional je ocijenio bivši vanjskopolitički komentator Televizije Zagreb i savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku Tomislav Jakić: “Beogradski skup iz 1961. bio je, bez pretjerivanja, planetarno važan, jer je unio novu dimenziju u blokovski podijeljeni svijet koji je godinama bio na rubu otvorenog sukoba. U takvom se svijetu 1961. pojavila grupacija koja se borila protiv blokovske podjele i za mir u svijetu. Jugoslavija je u tom Pokretu uvijek bila jedna od vodećih zemalja, a s vremenom je neformalno postala i predvodnica. Vidi se to po onome što neki danas uporno odbijaju vidjeti: po tretmanu koji je u Pokretu uživao Tito. Na posljednjem summitu na kojem je osobno sudjelovao, u Havani 1979., izglasana je posebna rezolucija u znak zahvalnosti Titu osobno, kao vodećem članu Pokreta. Jugoslaviji pod Titovim vodstvom, također, pripada zasluga za to što nisu uspjeli pokušaji, Fidela Castra prije svega, da se Pokret nesvrstanih pretvori u prirepak sovjetskog bloka”, kazao je Nacionalu Tomislav Jakić.

Uoči beogradskog skupa u povodu 60. obljetnice Beogradske konferencije nesvrstanih, valja podsjetiti i na osobnu ulogu Budimira Lončara, danas posljednjega živog sudionika tog skupa, u njegovoj organizaciji. O tome je najpodrobnije izvijestio zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina u njegovoj opsežnoj i dragocjenoj biografiji “Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta” koju je prošle godine objavila zagrebačka Fraktura. Lončar je tada bio mladi i perspektivni diplomat u Sekretarijatu inozemnih poslova koji je vodio proslavljeni partizanski vođa i diplomat-pjesnik Koča Popović. Lončara je Popović odredio da sudjeluje na pripremnome sastanku za Prvu konferenciju nesvrstanih, održanom u Kairu u lipnju 1961, tri mjeseca uoči beogradskog summita, uvrstivši ga kao predstavnika Jugoslavije, u radnu skupinu koja je trebala dogovoriti najvažnije pitanje sastanka: mjesto održavanja Prve konferencije nesvrstanih. Kuba je predlagala Havanu, Egipat Kairo, a Lončar – po napucima Tita i Koče Popovića – Beograd. “Potrebna nam je distanca od blokova. U Europi je sve začeto, trebamo tamo, gdje je rivalstvo i hrvanje započelo, pokazati da smo mi alternativa”, argumentirao je Lončar. I uspio: “Kada je izlazio iz dvorane, samo je viknuo novinaru TV Beograd: “Beograd.” Jovan Šćekić je skočio, poljubio ga i otrčao, vičući: “Beograd će biti domaćin konferencije!”.

Jasno je, dakle, kako nije moglo biti nijednog prihvatljivog razloga da na 60. obljetnicu toga važnog skupa na bude pozvan čovjek najzaslužniji što je uopće održan u Beogradu, diplomatski doajen, 97-godišnji Dalmatinac iz Preka na Ugljanu, otoku kod Zadra, ali dogodilo se upravo to: vlast bivšeg Šešeljeva radikala namjerice i demonstrativno propustila je na summit pozvati Lončara. Za taj zaključak, povrh svega, postoji i nekoliko nedvosmislenih dokaza. Jedan je od njih svakako činjenica da je Lončar na obljetničkom skupu u povodu 50. obljetnice beogradskog summita PNZ-a, u glavnom gradu Srbije 2011., bio rado pozvan i srdačno dočekan gost. Štoviše: na tom je skupu Lončar govorio među prvim uzvanicima, a njegov je dolazak i govor cijela dvorana ispratila dugim stajaćim pljeskom svih uzvanika. No bilo je to razdoblje u kojemu je predsjednik Srbije bio Boris Tadić; narodnjačka vlast donedavnog radikala Aleksandra Vučića taj je običaj sada s prezirom odbacila, pokušavajući time diplomatski poniziti Hrvatsku, a osobno i Lončara.

Budimir Lončar je sudjelovao i na pripremnome sastanku za Prvu konferenciju nesvrstanih, održanom u Kairu u lipnju 1961. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No još jedan razlog koji jasno ukazuje na hotimične loše namjere Vučićeve vlasti svakako jest taj da je Azerbajdžan, zemlja koja trenutno predsjeda PNZ-om i politički je domaćin susreta u Beogradu – za razliku od Srbije koja mu je organizator te formalni i teritorijalni domaćin – nedvosmisleno izjavila kako želi da Lončar bude poseban gost na predstojećem sastanku u Beogradu. Štoviše, kako doznaje Nacional, azerbajdžanski veleposlanik u Zagrebu Fakhraddin Gurbanov osobno je, čak tri puta – posljednji put prije samo nekoliko dana – izjavio kako njegova zemlja očekuje da Lončar dođe u Beograd, jer je Azerbajdžan samo njega, Lončara, i posebnog predstavnika UN-a, odvojeno pozvao na skup i uvrstio ih na listu uzvanika; ostale uzvanike pozivala je Srbija. No bilo je, dakako, nužno da i organizator i formalni domaćin skupa pozove gosta iz susjedne Hrvatske, naročito zato što su odnosi dviju zemalja i dalje osjetljivi, pa bi bilo posve neprimjereno da Lončar na skup dolazi bez poziva iz Beograda. No poziv nije stigao. Komentirajući tu činjenicu za Nacional, Lončarov biograf i povjesničar zagrebačkog Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina izjavio je kako bi ona “mogla sugerirati da se sadašnja vlast u Srbiji odriče jugoslavenskog okvira i jugoslavenske politike, čak i kad ih, organizirajući ovakav skup, naizgled zadržava. Vučićeva Srbija, čini se, želi preuzeti samo dio nasljeđa koji smatra korisnim za sebe, a sve druge dijelove proglasiti nevažnima i praviti se da ne postoje, pa tako ne pozvati nikoga osim srpske diplomacije i predstaviti samo ono što Vučićeva vlast smatra da Srbiji danas može koristiti”.

Da je upravo tako kako dijagnosticira Jakovina, svjedoči i činjenica da je na skupu potpuno prešućen Josip Broz Tito, a Jugoslaviju je Vučić spomenuo tek ovlaš, pritom još ne spominjući ostale zemlje, njezine nasljednice. U vizualnom predstavljanju skupa, jugoslavensko i titoističko nasljeđe potpuno je izostalo, pa je skup u Beogradu protekao u ozračju samohvalisanja Vučićeve Srbije koja nastoji, ma koliko to nemoguće bilo, srbizirati tipično jugoslavensko-titovsko nasljeđe Pokreta nesvrstanosti kojim su se jugoslavenski i Titov Beograd, što jest istina, mogli ponositi. Uz bitnu razliku: ondašnji Beograd iz 1961. godine bio je, za razliku od današnjeg, Vučićeva Beograda, grad koji je strelovito postajao svjetskom metropolom.

Kako bilo, iz Ministarstva vanjskih poslova Srbije Nacional nije uspio doznati kani li Srbija pozvati Lončara, ali ni to što se od susreta u Beogradu može očekivati. U srijedu, još 29. rujna ujutro, poslali smo Ministarstvu pitanja o tome koje su zemlje pozvane, i po kojem kriteriju, te jesu li pozvani predstavnici svih bivših jugoslavenskih republika. Zanimao nas je i program skupa, jer još nije bio objavljen, kao i hoće li ga otvoriti predsjednik Vučić te kakve ključne političke poruke Srbija sa skupa očekuje. Pitali smo također je li na skup pozvan Lončar, ali ni na jedno od tih pitanja nismo dobili odgovore, usprkos tome što su nam u glasnogovorništvu Ministarstva čak dva puta ljubazno kazali kako će nadležne podsjetiti na to.

Hrvatska na skupu sudjeluje na razini državnog tajnika. Tu smo informaciju doznali od Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Ministarstvu smo poslali pitanja je li Hrvatska pozvana na skup, hoće li sudjelovati, i na kojoj diplomatskoj razini. Zanimalo nas je tko će biti hrvatski predstavnik u Beogradu, hoće li govoriti i s kojom političkom porukom. Pitali smo, također, smatra li MVEP da bi baš Lončar bio najpogodniji da predstavlja Hrvatsku na sastanku u Beogradu, ili da barem bude dio službenoga hrvatskog izaslanstva. Odgovor je glasio ovako: “Hrvatska je zaprimila poziv te će na događaju biti zastupljena na razini državnog tajnika.”

No kako god bilo, dade se naslutiti da ni Hrvatskoj nije naročito stalo do nasljeđa Pokreta nesvrstanih, usprkos tome što joj ono pripada ništa manje nego Srbiji. O tome svjedoči nekoliko indikacija. Jedna je od njih činjenica da bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji je nastojao obnoviti politički interes za pozitivnim nasljeđem nesvrstanosti, nije znao ništa o hrvatskome sudjelovanju na predstojećem sastanku u Beogradu. “Nitko sa mnom o tome nije razgovarao, niti me itko išta izvijestio”, kazao je za Nacional Mesić koji je, kao hrvatski predsjednik, osobno sudjelovao na čak dva summita PNZ-a: u Havani 2005. i u egipatskom Sharm-el-Sheikhu 2009.

Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser i Tito (u sredini etiopski car Hajle Selasije) nazdravljaju prilikom prve konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja u Beogradu, početkom rujna 1961. godine. FOTO: AP Photo/GuliverImage

“Smatram da bi Hrvatska trebala obnoviti interes za PNZ-om, premda je u Pokretu samo zemlja-promatrač. U Jugoslaviji smo bili osnivač i glavni inicijator formiranja Pokreta koji je malo umirio napetosti Istoka i Zapada, koje je Hladni rat dovodio do usijanja. Pridonijelo je to da Istok i Zapad komuniciraju preko Pokreta, a bila je i velika mogućnost za gospodarstva zemalja nesvrstanog svijeta, što je tadašnjoj privredi Jugoslavije jako dobro došlo. I mnoga su hrvatska poduzeća radila diljem svijeta: i danas će vam u mnogim zemljama reći da su kod njih gradili Končar, Litostroj, Hidroelektra, Industrogradnja… Bila su to poduzeća s 10, 15, 20 tisuća zaposlenih koja su poslove dobivala ne državnim dekretom, nego na tržištima, u tržišnom natjecanju. Ali postoji i važna politička dimenzija nesvrstanosti. Na njezinu tragu, moja je poruka da bi Hrvatska, sa što većim brojem država, dobro napravila kada bi ovom uzburkanom svijetu današnjice poslala poruke da se moramo vratiti mirnim procesima i suradnji”, kazao je Mesić za Nacional.

Budimir Lončar odbio je za Nacional komentirati to što nije primio poziv iz Beograda na obljetnički skup. Pristao je, ipak, kratko prokomentirati izvornu ideju PNZ-a i njezinu važnost za današnjicu. Nesvrstanost, kaže Lončar, nije bila zamišljena kao uspostava trećeg globalnog konfrontacijskog bloka, nego upravo obrnuto: kao pokušaj da se blokovi ugase, nadvlada globalna podjela na dva naoružana i suprotstavljena tabora te uspostavi multipolarni svijet miroljubivog i zajedničkog rješavanja problema. “Ideja je bila da se zagovaraju interesi cijelog svijeta koji treba postati odgovoran za izgradnju mira, razumijevanja i rješavanja problema. Moglo bi se tvrditi da je ta ideja aktualnija danas nego prije 60 godina jer današnji svjetski problemi prijete samom opstanku planete: klimatska kriza urgentan je zadatak broj jedan; sljedeći je pandemija koja se ne može pobijediti drugačije nego globalno, čišćenjem svakog zakutka Zemlje; treći je problem stalna nuklearna opasnost koja nije jenjala ni nakon susreta američkog i ruskog predsjednika Joea Bidena i Vladimira Putina. Oni su se, istina, složili da nuklearnog rata ne može biti jer bi on značio samouništenje, ali su istodobno nastavili nuklearno naoružavanje, a i nisu uspjeli postaviti temelje novog svjetskog multilateralizma, što se od njih očekivalo. Nastavljena je, dakle, jedna nemoguća logika”, kaže Lončar koji dodaje i problem terorizma te fenomen današnjega svijeta, u kojemu istodobno postoji najveći stupanj međupovezanosti, ali najveće podjele i nepovjerenje. Ideja nesvrstanosti koja uključuje nenasilno rješavanje konflikata i uzajamno prihvaćanje i razumijevanje razlika može, u najmanju ruku, pridonijeti ublažavanju teško rješivih problema koji opterećuju današnji svijet, uvjeren je Lončar.

‘U uravnoteženim uvjetima bilo bi mnogo prostora da Hrvatska iskoristi tradicije Pokreta nesvrstanih, ali država 30 godina provodi politiku povijesti koja odbacuje sve što se ranije dogodilo’, kaže Jakovina

Pa opet, čini se da vlasti u zemljama nasljednicama Jugoslavije, jedne od najutjecajnijih država Pokreta nesvrstanih, ne prihvaćaju ili ne žele prihvaćati – ili tek u mjeri koja odgovara njihovoj suženoj optici – odgovornost koju bi im nalagalo cjelovito nasljeđe uloge Tita i Jugoslavije u PNZ-u. Srbija, očito, s jedne se strane diplomatski marljivo pripremila za obljetnicu, organizirajući prigodne izložbe i izdanja dok njezin ministar vanjskih poslova na afričkoj turneji osobno poziva uzvanike, ali s druge istodobno prisvaja i nacionalizira to nasljeđe, falsificirajući njegova izvorišta i najvažnije pokretače te demonstrativno ignorirajući ulogu diplomata iz ostalih zemalja nasljednica Jugoslavije, ovaj put Hrvatske. Službeni Zagreb, pak, u svojoj opsesiji pripadnošću “Zapadu”, tradicionalno podcjenjuje važnost njegovanja odnosa sa zemljama Trećeg svijeta. A one, kako je to za Nacional zanimljivo analizirao Tvrtko Jakovina, s obzirom na globalne okolnosti, postaju sve važnije, ma što tko mislio o tome:

“Nesvrstavanje je branilo dio globalnih interesa, zagovarajući slabe, siromašne zemlje koje su tražile rješavanje globalnih problema svijeta, odnosa juga i sjevera, siromašnih i bogatih… Pogrešno je misliti da smo mi danas, šezdeset godina kasnije, iz takvog svijeta izašli; štoviše, problemi se samo gomilaju: klimatska kriza, pandemija, terorizam, izbjeglički problem… Očekivao bih da Hrvatska, članica EU-a na rubu Unije, ima neki odgovor na ta pitanja jer je ti problemi izravno dotiču. Činilo bi mi se logičnim da sve to zanima zemlju poput Hrvatske, ali sve je to kod nas sekundarno jer je, od devedesetih, dominantna ideologija određivanja prema prošlome, i mi naprosto ne možemo preuzeti teme važne za budućnost. Hrvatska se uvukla u sebe, ne vidi svijet kao povezanu cjelinu i ne želi vidjeti da su, na primjer, zbivanja u Australiji i u Južnom kineskom moru važna za cijelo čovječanstvo. Odabrali smo, hotimice ili ne, položaj male zemlje”, analizira Jakovina.

‘Smatram da bi Hrvatska trebala obnoviti interes za Pokretom Nesvrstanih’, kaže bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, a Budimir Lončar kaže da je izvorna ideja pokreta bila gašenje dvaju globalnih blokova. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kaže kako “Hrvatska naprosto ne može voditi drugačiju politiku jer je njezina dosadašnja politika počivala na poništenju svakog spomena na Jugoslaviju”. Riječ je, kaže, o hotimičnoj provincijalizaciji:

“Mi ne možemo apsorbirati baš ništa iz jugoslavenskog razdoblja, ma koliko pozitivno bilo, jer je takva od početka bila ideologija države: ruši se i uništava sve prethodno pa i ono što bi bilo pozitivno, jer ne znate kako biste to uklopili u vladajuću interpretaciju. Ako biste i htjeli pozitivno govoriti o dijelovima prošlosti, ne znate kako to izvesti u okviru vladajuće ideologije, pa o tome onda i ne govorite”, kaže Jakovina. U uravnoteženim uvjetima, kaže on, “bilo bi mnogo prostora da Hrvatska iskoristi tradicije PNZ-a”, ali “država trideset godina provodi politiku povijesti koja odbacuje sve što se ranije dogodilo” pa Srbija, paradoksalno, to nasljeđe lakše preuzima, nacionalizira i prisvaja, odbacujući sve – pa čak, vidimo, i Tita i živog svjedoka Budimira Lončara – koji bi je mogli podsjetiti da nije ona sama, nego Jugoslavija, kreirala vlastiti uspjeh na međunarodnoj diplomatskoj sceni. Utoliko će Jakovina ustvrditi da je međunarodna veličina i važnost Titove Jugoslavije “bila aberacija” u odnosu na razdoblja prije i poslije nje. “Prostor bivše Jugoslavije poslije vratio se onamo gdje je duži niz stoljeća već bio. Titova Jugoslavija bila je tek aberacija, u kojoj su se našli ljudi koji su znali iskoristiti onodobne svjetske okolnosti. No da se razumijemo: i u ono su vrijeme postojali i drugačiji izbori, što se vidi na primjeru Albanije koja je odabrala potpunu samoizolaciju. Danas ovdje takvih ljudi više nema”, kaže Jakovina. A one koji su još tu, poput Budimira Lončara, ponižavaju, kako vidimo, oni koji im ni po čemu nisu dorasli, nastojeći, ma koliko uzalud, iz povijesne slike izbrisati čak i zemlju i čovjeka bez kojih ni spomena od Pokreta nesvrstanih ne bi bilo.