Aleksandar Vulin, blizak suradnik predsjednika srbijanske vlade Aleksandra Vučića, koji je prije nekoliko dana dospio u središte pozornosti zbog prozivanja hrvatskoga premijera Zorana Milanovića, zapravo je član te vlade koji ima poseban zadatak – otkrivanje neprijatelja Srbije, a posebno neprijatelja njenog premijera. Samo kad se ne bavi tim specijalnim poslom, Vulin u Vučićevoj vladi, barem nominalno, funkcionira kao ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić dao je svom bliskom suradniku Aleksandru Vulinu prije nekoliko dana priznanje “jer je prvi shvatio da je cilj puštanja Šešelja na slobodu bio potkopavanje Srbije”
FOTO: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Republike Srbije

Premda Vučić inzistira na tome da Beograd nikad u povijesti nije diljem svijeta uživao veće poštovanje nego minulih nekoliko godina – kako na Istoku, tako i na Zapadu, a posebno navodno među susjedima – Vulin nastoji dokazati kako Srbiji neprijatelji prijete odasvud, sa svih strana. Na jednoj od tih strana našao se prošloga tjedna i predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović.

KAD SE PREDVODNIK SRPSKE RADIKALNE STRANKE VOJISLAV ŠEŠELJ, kojemu se sudi na UN-ovu Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine na područjima nekadašnje Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu u Nizozemskoj, lani u studenome našao na slobodi, Vulin je procijenio da je posrijedi odluka Sjedinjenih Američkih Država i izjavio kako “kroz Šešeljeva usta Washington govori da će rušiti srpsku vladu. Stoga je “ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” poručio svom premijeru Vučiću kako je možda došlo vrijeme da porazmisli o prioritetima srbijanske vanjske politike.

Nakon što je prije nekoliko dana iz Den Haaga naloženo da se Šešelj mora vratiti u pritvor Tribunala, Vulin je konstatirao kako je ta odluka usmjerena na destabilizaciju Srbije, to jest na rušenje Vučićeve vlade. Rekao je da je posrijedi još jedan pokušaj da se Srbiju učini “nestabilnom zemljom, s nasiljem na ulicama”. Dodao je da iza tog pokušaja stoje države koje samo nekoliko dana prije toga “nisu htjele doći” (drugim riječima, nisu htjele poslati svoje predstavnike) na obilježavanje 16. obljetnice početka NATO-ova bombardiranja odabranih meta u bivšoj SR Jugoslaviji, tj. Srbiji i Crnoj Gori (koje je trajalo od 24. ožujka do 10. lipnja 1999.).

Kao države koje imaju iste takve namjere apostrofirao je i one čiji su suci članovi Žalbenoga vijeća ICTY-ja. Za odluku o vraćanju Šešelja iza rešetaka glasovali su suci William Hussein Sekule iz Tanzanije, Khalida Rashid Khan iz Pakistana i Arlette Ramaroson s Madagaskara, tako da je Vulin raskrinkao nakanu Tanzanije, Pakistana i Madagaskara, uglednih članica Pokreta nesvrstanih, da Vučića sruše s vlasti i obezglave Srbiju, od tih zemalja geografski poprilično udaljenu.

KAD JE PAK HRVATSKI PREMIJER ZORAN MILANOVIĆ PROCIJENIO da povratak Šešelja u Den Haag neće destabilizirati jugoistočnu Europu i izjavu da je to udar na srbijanskog premijera okvalificirao kao nerazumljivu, Vučić je konstatirao kako mu je posao da izgrađuje dobre odnose sa Zagrebom, a ne da ih ruši, te da shodno tomu očekuje kako će Vulin odgovoriti Milanoviću. “Ne volim odgovarati nikomu u regiji, ne zato što smo slabi, nego stoga što smo snažni. Moj je posao da vodim državu i gradim dobre odnose s Hrvatskom, a ne da ih rušim”, izjavio je Vučić.

Vulin je ozbiljno shvatio zadatak glede odgovora Zagrebu, ali kao da je prečuo dio Vučićeve izjave o “izgradnji dobrih odnosa s Hrvatskom” pa je Milanoviću poručio: “Nećete dobiti izbore u Hrvatskoj zato što vrlo ružno govorite o Srbiji. Dođite k nama. Naš premijer nema problema s tim da dođe u Hrvatsku i kaže što misli.”

Milanovića je Vulin pozvao da dođe u Srbiju i upozna 250.000 Srba protjeranih iz Hrvatske 1995. u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja” i “uvjeri ih da su otišli iz ekonomskih razloga”: “Objasnite im da nisu bježali pred kamom i jamom, pred ustaškim generalom Antom Gotovinom, nego pred kišom, olujom, poplavom. Mi ćemo vas razumjeti, umijemo praštati.” Isti srbijanski ministar poručio je hrvatskom premijeru i da je “izgubio izbore zato što nema hrabrosti provoditi ono što mi provodimo” i da ne misli kako će biti bolji čovjek i političar “zato što će se baciti kamenom na Srbiju”.

Preporuka Zagrebu da se ugleda na Vučića tipična je za Vulina, koji ima potrebu stalno ukazivati na političku i ekonomsku mudrost te nepogrešivost srbijanskoga premijera. Nedavno je izjavio da bi situacija u Grčkoj bila kudikamo drukčija da je Atena imala svojega Vučića. Premda je u veljači u Srbiji promet robā u trgovini na malo bio za 2,6 posto manji negoli u istom mjesecu prethodne godine, a industrijska je proizvodnja smanjena za 6,3 postotaka u usporedbi s 2014. godinom, i još je k tomu prerađivačka industrija proizvela za 12,1 posto manje negoli što je bio lanjski prosjek, Vulin je ustvrdio: “Da je naša bratska Grčka prije sedam godina, kad je počela kriza, imala na čelu svoje vlade jednoga Vučića, ne bi bila u ovako teškoj situaciji, jer bi na vrijeme razumjela što znače štednja i rad.” Prema Vulinovim riječima, Vučić se “svakodnevno i u svakoj sekundi bori za interese građana Srbije”, od kojih je “dobio naredbu da smanji nezaposlenost i poveća gospodarski rast te tu naredbu provodi u djelo”.

VULIN, KOJEMU SU 42 GODINE, U SRPSKOJ JE POLITICI DULJE OD DVA DESETLJEĆA. Karijeru je počeo u Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju, stranci što ju je u studenome 1990. osnovala dotadašnja organizacija Saveza komunista Jugoslavije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Mlad, dugokos, u čizmama do koljena, u karakterističnom stavu na pozornici – raširenih nogu, s rukama na leđima, Vulin se odmah istaknuo u “generalskoj partiji”, među čijim je osnivačima bio još jedan “civil” – točnije: civilka – Mirjana (Mira) Marković, supruga tadašnjega čelnika onodobne Socijalističke Republike Srbije Slobodana Miloševića.

Vulin i srpski ministar obrane Bratislav Gašić na svečanosti povodom 98. godišnjice iskrcavanja srpske vojske na Krf
FOTO: Ministarstvo RS

Kad je Markovićka 1994. odlučila i službeno ući u vlast, s Vulinom je osnovala Jugoslovensku levicu (Jul), čiji su istaknuti članovi bili i kazališni redatelj Ljubiša Ristić i medijski tajkun Željko Mitrović. Vulin je bio Markovićkin zamjenik, ali se nakon nekoliko godina iščlanio iz Jula. Kao razlog naveo je to što je Jul, prema njegovu mišljenju, iznevjerio svoj program i postao političkom maskom za bogataše koji sjede u stranci.

Ističući kako ne odustaje od borbe za radnička prava, Vulin je osnovao Partiju demokratske levice (PDL), koja se uskoro kolektivno učlanila u Miloševićevu Socijalističku partiju Srbije (SPS). Bio je među onima koji su 2003. u Beogradu pokušali spriječiti uhićenje ratnog zločinca Veselina Šljivančanina pa ga je privela policija, a on je to komentirao ovako: “Ne ide se u revoluciju, a da ne dobijete ni jednu pljusku.”

Nakon četiri godine 2006. iščlanio se i iz SPS-a. Žalio se da je u iznimno lošim odnosima sa srbijanskim tajkunima i tvrdio da bi trebalo formirati ljevičarsku stranku, čiji bi on bio lider, pa je tako 2008. nastao Pokret socijalista (PS). Pozivajući se na “socijalizam, nacionalizam i europeizam”, uz slogan “Odaberi borbu”, što je podrazumijevalo i borbu protiv ulaska Srbije u Europsku Uniju, PS se našao u koaliciji s Vučićevom Srpskom naprednom strankom (SNS; ta je pak stranka bila osnovana u rujnu iste te 2008. godine), koja je okupljala desničare i deklarirane četnike. Zahvaljujući izbornoj pobjedi SNS-a na srbijanskim parlamentarnim izborima 2012. i Vulin je, unatoč minornoj potpori što mu ju je udijelilo biračko tijelo, ušao u vlast.

U KOLOVOZU ISTE GODINE VULIN JE IMENOVAN DIREKTOROM UREDA SRBIJANSKE VLADE ZA KOSOVO (i Metohiju). Na toj funkciji isticao se karakterističnim detaljem – u dijelu sjevernoga Kosova, gdje većinu stanovništva čine etnički Srbi, pojavljivao se u crnoj odjeći, nalik na uniformu, sa srpskom trobojnicom na jednom rukavu, a natpisom “Kancelarija za KiM” na drugome. Tvrdio je da nitko iz srbijanske vlasti nikada neće pružiti ruku tadašnjem kosovskom premijeru Hashimu Thaçiju. Uskoro su predstavnici Beograda, uz posredovanje Europske Unije, sjeli za pregovarački stol s kosovskom vladom. S Thaçijem su se rukovali i predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić i tadašnji srbijanski premijer Ivica Dačić.

Vulin se protivio tomu da Srbija i Kosovo 2013. u Bruxellesu potpišu sporazum o normalizaciji odnosa. Kad se i to dogodilo, najavio je ostavku, ali je ne samo ostao na funkciji, “na zahtjev Srba sa sjevera Kosova”, nego je postao i predsjednikom vladina odbora za implementaciju Bruxelleskog sporazuma. Uskoro potom Vulin je imenovan ministrom bez portfelja, zaduženim za Kosovo, a prije godinu dana postao je ministrom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Na novoj je dužnosti, razmišljajući o svom resoru, zaključio da socijalnu pomoć treba zaraditi pa je vlada donijela uredbu prema kojoj svi radno sposobni korisnici socijalne pomoći u Srbiji moraju raditi ili se obrazovati kako bi stekli pravo na tu pomoć. Tko odbije raditi ono što mu odredi centar za socijalni rad, pomoć će mu biti umanjena, a zatim i sasvim uskraćena, odbije li takvo što i drugi put, najavio je Vulin. Poručio je da “socijalna pomoć više neće biti pomoć, nego zarada”, odnosno “morat će se opravdati i zaslužiti, posebno kad su posrijedi radno sposobni primatelji”.

Iznio je podatak da se u Srbiji svakoga mjeseca isplaćuje ukupno oko 9,2 milijuna eura socijalne pomoći. Prima ju više od 265.000 državljana Srbije, od kojih ih je više od pola radno sposobno, potkrijepio je svoje razloge srbijanski ministar socijalne skrbi, faktički optuživši korisnike socijalne pomoći da su neradnici. Prema Vulinovim podacima, prosječna mjesečna socijalna pomoć u Srbiji manja je od 34 eura. Postavlja se pitanje kakvim bi se to društveno korisnim radom, volontiranjem ili pak sudjelovanjem u javnim radovima marginalizirani, siromašni i diskriminirani “uživatelji” socijalne pomoći trebali baviti ne bi li “opravdali i zaslužili” takav mizeran iznos? Ne zna se ni radno vrijeme korisnika novčane socijalne pomoći, kolika je njihova zarada i ovisi li o vrsti posla, uplaćuju li se porezi za njihov radni angažman? Stoga vladina uredba asocira na uvođenje prisilnog rada, izričito zabranjenoga Ustavom Republike Srbije.

Što se pak financija tiče, Vulina su Srbi s Kosova koji se protive normalizaciji odnosa s Prištinom optužili da je kao šef vladina ureda za Kosovo nabavio sigurnosne kamere za sjever Kosova bez natječaja, po hitnom postupku. Tvrde da je cijelu nabavu najprije proglasio državnom tajnom, a da je posao vrijedan gotovo milijun eura potom dobio njegov znanac Uroš Čubrilović. S tim da nitko na Kosovu nema pojma koliko je kamera instalirano i da li one uopće rade.

Potkraj prošle godine razotkrilo se da je Vulin oko 2 milijuna eura, namijenjena za rad nevladinih organizacija što pružaju pomoć ostarjelima, bolesnoj djeci i invalidima, podijelio svojim prijateljima, rođacima i stranačkim drugovima. Među 122 organizacije koje su dobile novac 61 je bila osnovana lani, više od 30 samo mjesec dana prije toga skandaloznog otkrića, dok ih je nekoliko nastalo i nakon raspisivanja natječaja. Više od dvije trećine tih organizacija uopće se ne bave socijalnom zaštitom, nego životom na selu ili ekologijom, a jedna čak i nije bila registrirana. Nosioci njihova poslovanja imali su ista prezimena, njihovi su programi i statuti uglavnom bili kopirani, uključujući i greške pri tipkanju, djelatnosti su im bile istovjetne.

KAD JE AFERA IZBILA NA VIDJELO, PRECIZNIJE REČENO, KAD JE PUKLA BRUKA, Vulin je samoinicijativno poništio natječaj za raspodjelu 2 milijuna eura civilnom sektoru i novac preusmjerio u fond za liječenje djece od teških bolesti. Dojam je bio neodoljiv: kao da je neočekivanim altruizmom pokušao prikriti pokušaj pljačke državnoga proračuna. Poništenjem natječaja posredno je uskraćen posao za 150 osoba i oko 4500 volontera, a ugroženi su čak i invalidi i starije osobe.

Vučić je izjavio da će mjerodavna tijela postupiti po zakonu utvrdi li se da je bilo nepravilnosti u natječaju za dodjelu sredstava nevladinim organizacijama. Otada su prošla četiri mjeseca. Teško je očekivati da će Vulin dospjeti pod povećalo mjerodavnih institucija, kao i da će biti preispitane organizacije koje su poslužile kao paravan za odlijevanje novca iz državnoga proračuna. Tako da srbijanski ministar socijalne skrbi, po svemu sudeći, može nastaviti tragati za novim neprijateljima Srbije i njihovim planovima za rušenje njegova šefa na čelu vlade.

Vučić je pak prije nekoliko dana Vulinu odao priznanje, jer da je, navodno, prvi shvatio kako je cilj puštanja Šešelja na slobodu bio potkopavanje srbijanske vlade. “Ne znam kako je Vulin to pogodio, ali pogodio jest. Ili je imao nekakvu informaciju koju ja nisam imao ili je pametniji od mene”, poantirao je Vučić.