Nacionalovi reporteri bili su u vojvođanskom gradiću Adi, gdje je živjela i radila Vera Vebel Tatić, koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svojim antiratnim aktivizmom postala simbolom protivnica Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

General-pukovnik Života Panić nas je optužio da JNA zbog nas nije uspjela osvojiti Osijek, jer smo spriječili da više od 30.000 rezervista ode na front. Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim hiljadu godina, ne bih dobila veći kompliment.” To je kazala Vera Vebel Tatić, činovnica zavoda za zdravstveno osiguranje iz vojvođanskoga gradića Ade koja se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća prometnula u jednu od istaknutih srpskih mirovnih aktivistkinja i protivnica Miloševićeve agresije na Hrvatsku i BiH. Danas, “u Adi se Verino ime ne smije izgovoriti”, kaže njezin suprug Ištvan Vebel. I baš zato, proteklog tjedna, feministička mirovna organizacija Žene u crnom (ŽUC) iz Beograda suprotstavila se prisilnom zaboravu kojim je negacionistička atmosfera Vučićeve vlasti prekrila ime Vere Vebel Tatić: ŽUC je u Adi, u kući Ištvana i Vere Vebel Tatić, priredio komemoraciju u povodu prve obljetnice Verine smrti, 13. rujna 2020., i tridesete obljetnice antiratnog otpora u Srbiji. Nacional je otišao na taj skromni, ali autentičan i dojmljiv skup, s nakanom da istraži razmjere i dosege pokreta otpora ratu i mobilizaciji u Srbiji, o kojemu se danas, tri desetljeća kasnije, i premalo zna, i premalo govori, i u Srbiji, a u Hrvatskoj naročito.

“Kada bi ovaj blagovaonski stol mogao govoriti, rekao bi tko je sve sjedio za njim, od hiljada onih kojima je bila potrebna pomoć, savjet, preko izbjeglica iz ratnih zona, do predstavnika Malteške dobrotvorne organizacije, predstavnika mnogih drugih humanitarnih organizacija i udruženja za ljudska prava, lidera opozicijskih partija, domaćih i stranih novinara, diplomata… Devedesetih godina je bilo dana kada je naše dvorište bilo prepuno ljudi koji su tražili pomoć.” Tako je, u jednome od rijetkih intervjua, nakon smrti supruge Vere, kazao Ištvan Vebel, opisujući njihovu kuću na izlazu iz Ade prema Senti, dva mala gradića nedaleko od Novog Sada, glavnog grada pokrajine koja se frapantno, već na prvi pogled, prazni i propada. Danas u toj kući Ištvan živi sam: Verin grob svakog dana pohodi na mjesnom groblju, a sin je daleko, u Norveškoj. Tu, u jednoj sobi te skromne kućice, pod Verinom slikom, organizirali su Ištvan i ŽUC, predvođeni neumornom koordinatoricom ŽUC-a Stašom Zajović, u protekli ponedjeljak promociju brošure “Vera Vebel Tatić i Centar za antiratnu akciju Ada” te razgovor o mirovnom i antiratnom aktivizmu danas. Okupilo se tu, u izrazito skromnoj, siromašnoj atmosferi – ali zato ne manje autentično plemenitoj – dvadesetak aktivista starije i mlađe generacije, pretežito žena koje su podsjetile na rijetke uspjehe i mnoge neuspjehe antiratnog pokreta devedesetih, ali i na rečenicu Vere Vebel Tatić koju vrijedi pamtiti: “Kad je rat, nema domovine. Domovina je tamo gdje je mir.”

‘Naša mirovna organizacija ‘Žene u crnom’ (ŽUC) iz Beograda suprotstavila se prisilnom zaboravu kojim je Vučićeve vlasti prekrila ime Vere Vebel Tatić’, kaže Staša Zajović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Taj je skup jedan u nizu koje će u povodu tridesete obljetnice antiratnog otpora u Srbiji tijekom cijele predstojeće jeseni organizirati Žene u crnom, nadaleko poznata feministička antiratna i mirovna organizacija za ljudska prava iz Beograda. Sa skromnim budžetom ne većim od dvije tisuće eura, ŽUC će do Nove godine obići mnoga mjesta na kojima je u Vojvodini devedesetih izbio, najčešće spontani, otpor mobilizaciji napadu na Hrvatsku, a potom i na BiH: pokušat će iznova okupiti tadašnje antiratne aktiviste koji su u Srbiji još ostali – jer većina je još davno emigrirala – ohrabriti ih i vratiti im nadu da nije još sve izgubljeno; jer ljudi koji su se u Srbiji devedesetih aktivno suprotstavljali ratu, nasilju, velikosrpskoj agresivnosti i militarizmu, danas, u atmosferi vlasti Aleksandra Vučića, rezignirani su, razočarani i na rubu beznađa. “Živimo u zemlji bezrazložne surovosti, u jalovoj zemlji nesposobnoj da se suoči s posljedicama rata. Civilno društvo raslojeno je više nego ikada – u tome je Vučić uspio”, opisala je taj osjećaj Ljilja Spasić, niska, naizgled krhka, izrazito simpatična žena, utemeljiteljica Pokreta za mir u Pančevu, jedne od prvih antiratnih organizacija u Srbiji.

“U Somboru danas djeluje šesto nevladinih organizacija, ali nema antiratnog pokreta. Za mene, boriti se za vlastito društvo ozbiljna je stvar. Ali osjećamo se očajni i poniženi. Ostalo nas je tako malo i ne znamo što ćemo”, kazala je Manda Prišing, utemeljiteljica Somborske mirovne grupe iz devedesetih koja je kasnije prerasla u Udrugu građana Ravangrad. Mandu je Vera 1991. zadužila da broji tenkove koji su, na putu za Hrvatsku, prolazili kroz Sombor, pa su je zato gorkohumorno prozvali “evidentičarkom smrti”. Manda se s grozom sjeća tih jezivih dana. “Moj sin je spavao sa slušalicama na ušima. Zemlja se u Somboru tresla od napada na Vukovar i Osijek”, kaže. Manda je sama, u očajničkom, unaprijed izgubljenom pokušaju da zaustavi ratno ludilo, cijeli dan preko Mađarske putovala do Osijeka, do kojega inače treba tek nešto više od sata. “U Osijeku sam srela prijateljice iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. Na tom sam sastanku shvatila što tada treba biti moj život: da se suprotstavim ratu”, kazala je Manda Prišing koja je na skup u Adu došla sa suprugom Ivanom. Od devedesetih do 2016., Manda je u Somboru organizirala mirovne edukacije koje su pohodile tisuće mladih ljudi.

Impresivan je popis antiratnih akcija koje su 1991. i 1992. održane u Srbiji. Iscrpan popis ne postoji, kao što ne postoje ni temeljiti podaci o broju dezertera, ljudi koji su – riskirajući, a često i prihvaćajući kazneni progon – odbili obući ratnu uniformu. U povodu tridesete obljetnice tog otpora, ŽUC je načinio “Mapu antiratnog otpora 1991. – 2021”, u kojoj je ukratko popisao samo najpoznatije javne manifestacije protivljenja ratu i mobilizaciji za velikosrpski pohod na Hrvatsku, BiH i Kosovo. U toj je mapi, koja će uskoro biti objavljena, popisano više od sedamdeset, nerijetko masovnih, javnih prosvjeda koji su izbili u Srbiji od početka 1991. do kraja 1992., u vrijeme najžešćih ratova u Hrvatskoj i BiH.

Jedna od prvih antiratnih akcija organizirana je 5. veljače 1991. u Beogradu, gdje se nekoliko feministkinja iz grupe Žena i društvo – Staša Zajović, Sanja Milojević, Ivana Ristić, Jasna Borovnjak – pred zgradom bivše savezne jugoslavenske vlade transparentima suprotstavilo ratnohuškačkom Pokretu majki za Jugoslaviju, u kojemu su djelovale uglavnom supruge vojne i političke elite. Feministice su organizirale “feminističko-antimilitaristički kontramiting” noseći transparente “Feministkinje protiv militarizacije Jugoslavije”, “Mi nismo podanice vrhovnog komandanta”. Izbilo je nasilje: potjerali su ih uz povike i udarce. Dva mjeseca kasnije, 17. travnja, pančevački Pokret za mir Ljilje Spasić pokrenuo je “Prvi geto u Srbiji”, akciju protiv ratne propagande, pod parolama „Živjela geta!”, “Dobro došli u prvi geto!“. Tog ljeta, 15. srpnja, u Beogradu je osnovan Centar za antiratnu akciju (CAA), središte iz kojega će s vremenom stasati sve najuglednije srpske antiratne organizacije za ljudska prava. Dva tjedna prije toga, Beogradski ženski lobi protiv rata u Sloveniji zahtijevao je da se JNA odmah povuče u vojarne, a vojnici i mobilizirani odmah vrate kućama. Gotovo istodobno, 2. srpnja 1991., u zgradu Skupštine Srbije upalo je nekoliko stotina roditelja, uglavnom majki mobiliziranih vojnika; prekinuli su skupštinsku sjednicu, tražeći povratak svojih sinova iz JNA i iz rata i prekid svih oružanih sukoba. Od srpnja do rujna te godine održano je još nekoliko prosvjeda protiv mobilizacije i rata: 19. srpnja majke vojnika iz Beograda poručile su Generalštabu JNA i Predsjedništvu SFRJ da odbijaju da njihova djeca budu žrtve nacionalista i militarista te da ginu u ratu. Istog mjeseca, Ženska stranka ŽEST uputila je apel skupštini SFRJ, saveznoj vladi i skupštinama republika da formiraju parlamentarna izaslanstva koja bi, uz sudjelovanje žena, pregovarala o mirnom rješenju jugoslavenske krize. U kolovozu, žene su u vojvođanskom gradiću Vršcu stupile u štrajk glađu protiv mobilizacije rezervista. U rujnu, u Bečeju, gradiću u Vojvodini, grupa majki polijegala je po peronima autobusne stanice, pokušavajući zaustaviti autobuse koji su vojnike odvozili na ratište u Hrvatsku.

‘Danas se u Adi Verino ime ne smije izgovoriti’, rekao je Ištvan Vebel, suprug pokojne antiratne aktivistice Vere Vebel Tatić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ležala je tu i Julija Teleki. Ondašnja zastupnica u vojvođanskoj pokrajinskoj skupštini došla je i na razgovor u Adu u ponedjeljak. “Meni su”, prisjetila se u Adi, “rekli da ću biti prva među obješenima u Bečeju”. Jer u skupštini se usprotivila ratnome huškanju. “Zašto to govorite!?” pitala je jednog od kolega zastupnika. “Sramotno je to što kažete: da je Vukovar oslobođen!” Prisjetila se lijeganja pred autobus s vojnicima mobiliziranim za ratište. “Među njima je bio i moj sin”. Drugi, mlađi sin, bio je ročni vojnik na Kosovu. “Legle smo i autobusi su stali. A onda su ti vojnici izišli iz njih, razgovarali nešto, i rekli nam: ‘Ustanite, žene, moramo ići…’ Ja i muž išli smo za sinom: ‘Dođi kući, sine!’” Nije uspjela, odvezli su ga. Zvala je nadležnog načelnika, uvjeravala ga: “Jedan sin na Kosovu, drugi na ratištu u Hrvatskoj. Jednog ste mi uzeli, drugog ne dam! Ubijte me!” “Tako sam spasila sina”, prisjeća se. “Kad su meni, u Drugom svjetskom ratu, ubili oca, imala sam deset mjeseci. Kad su mog sina odveli na ratište, njegov sin, moj unuk, imao je osam mjeseci. Neće ovdje biti mira dok ne naučimo što se dogodilo”, na “mekom” srpskom, s izrazitim mađarskim naglaskom, kazala je Julija Teleki, hrabra žena iz Bečeja.

‘Živimo u Srbiji, zemlji bezrazložne surovosti, u jalovoj zemlji nesposobnoj da se suoči s posljedicama rata’, kaže Ljilja Spasić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Masovne mirovne demonstracije održane su u Senti 5. i 6. studenoga 1991. Tisuće ljudi okupile su se na ulicama pa je općinska vlast raspisala “referendum protiv rata”. Dan kasnije, 7. studenoga, demonstracije su održane i u Adi, u središtu grada, pred zgradom općine. S balkona zgrade govorila je Vera Vebel Tatić. Održana je izvanredna sjednica općinske skupštine, na kojoj je za 15. studenoga raspisan referendum na kojemu će se građani izjasniti jesu li za rat i žele li da njihova djeca ratuju u Hrvatskoj. Zbog toga je pokrenut prekršajni postupak protiv petoro najistaknutijih sudionika demonstracija: Vere Vebel Tatić, Marije Rakoš, Nandora Bozokija, Nandora Mesaroša i Nandora Farkaša. Mjesec dana kasnije, Vera je otpuštena s posla, s kolegicom Klarom Ožvar i Marijom Bakoš. Zbog torture, maltretiranja i osjećaja da je borba uzaludna, Marija se s obitelji odselila u Kanadu.

Odselio je i vjerojatno najpoznatiji srpski dezerter: Bojan Aleksov, današnji povjesničar na Školi slavenskih i istočnoeuropskih studija University Collegea u Londonu, i gorljivi mirotvorni aktivist u Srbiji kojega je u srpnju 2000. kidnapirala i zlostavljala srpska sigurnosna služba. Svoje je iskustvo Aleksov opisao u članku dostupnom na internetu, “Opiranje jugoslavenskim ratovima: k jednoj autoetnografiji”, koji je objavljen i u knjizi Bojana Bilića i Vesne Janković “Opiranje zlu – (post)jugoslavenski antiratni angažman”. Aleksov, rođeni Beograđanin, vojni je rok u JNA služio 1991., u sjevernoj Bosni i istočnoj Slavoniji, “upravo tamo gdje su i izbili prvi sukobi”. “U toku ljeta 1991. sudjelovao sam u izoliranim incidentima i istovremeno naslućivao tragediju koja će zahvatiti cijelu zemlju”, napisao je. “Moja jedinica je bila u stalnoj pripravnosti. Kako su tenzije rasle, oficiri su nam sve više prijetili i nasilno se ophodili prema nama. (…) Kako se vruće ljeto bližilo kraju, odluke rukovodstva JNA sve više su ugrožavale našu ‘neutralnu’ poziciju – ono se, u stvari, spremalo na rat s Hrvatskom i Slovenijom”, napisao je Aleksov. Prijatelji vojnici počeli su bježati. I on je odlučio za njima. “Moja jedinica je 7. kolovoza prešla u Đakovo, gdje je trebala štititi izolirani vojni objekt u kojemu je bilo skladište municije i oružja. Neuspješno sam pokušavao pobjeći i doživio sam slom kada su me uhvatili ‘na žici’. Poslali su me u sarajevsku vojnu bolnicu iz koje sam, poslije jedanaest mjeseci, pušten s napomenom da sam ‘mentalno nesposoban za vojnu službu’. Jednostavnije rečeno, JNA se, uz Hrvate i Slovence, oslobađala i onih koji su joj mogli praviti probleme”, opisao je Aleksov u svom članku. Sljedećih deset godina angažirano je sudjelovao u antiratnom otporu u Srbiji i u inozemstvu, uglavnom u sklopu ŽUC-a, da bi ga srpska tajna služba zbog te djelatnosti, 7. srpnja 2000., kidnapirala. “Sedam pripadnika ove službe me je 23 sata držalo bez vode, hrane i sna. Pritom su mi prijetili, ispitivali me, tukli i ponižavali.” Godinu kasnije, nakon promjene vlasti, tužio je državu kojoj je trebalo dvanaest godina i nekoliko ponovljenih suđenja, da Aleksovu prizna pretrpljenu bol te naloži isplatu stanovite odštete. Za Nacional je Aleksov, današnji ugledni britanski povjesničar, izjavio kako mu je “nakon svega drago da može svojim studentima pogledati u oči”. “S druge strane, već trideset godina patim što sam ostao bez zemlje, što je njezin raspad pratio tragičan rat, što su u ime naroda kome pripadam činjeni stravični zločini i što i nakon svih ovih godina nema većinskog suočavanja sa zločinima, greškama i zabludama iz prošlosti koje i dalje opterećuju svakodnevicu i budućnost novih generacija”.

Fahrudin Kladičanin stigao je iz Novog Pazara kao podrška antiratnoj inicijativi u Adi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Hrvatski filozof Žarko Puhovski, i sam mirovni aktivist, od prvih je dana svjedok i sudionik antiratnog pokreta na području bivše Jugoslavije. Ono što se događalo u Srbiji on za Nacional naziva metaforom o “tamnoj strani srpskog mjeseca”. “O tim se događajima izvan Srbije, ali ni u Srbiji, nije mnogo znalo. U antiratnom pokretu radilo se o politički unaprijed izgubljenom projektu jer se znalo da je na drugoj strani i većina i moć. Danas se ne želi priznati da je većina bila na strani tadašnje vlasti, ali to je istina: vlast je imala pučku podršku za najgore stvari koje je radila. Svi su tadašnji režimi, nažalost, imali demokratsku legitimaciju, i to se naprosto ne smije zaboraviti. A te su žene riskirale ne toliko sukob s policijom, nego sukob sa susjedima, s kolegama s posla. Takvi sukobi ljude dovode u tešku situaciju: djecu vam, na primjer, napadaju u vrtiću i u školi. To su bili kapilarni pritisci i utoliko je situacija bila neugodna. Ali i u tim se vremenima pokazalo staro pravilo: da su žene, kad postane uistinu teško, posebno hrabre, hrabrije od muškaraca. Osobno sam vidio aktivistkinju Natašu Kandić kada je kod Bijeljine stala pred tenk i rekla: “Stani, bagro!”. Staša Zajović slične je stvari radila u Beogradu, iz tjedna u tjedan. A važno je naglasiti još nešto: ti su ljudi, te žene, prihvatili da budu izdajice, u kategorijama onog što je većina smatrala domoljubnim i patriotskim. Istina je: ljudi su bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar i to nije bilo organizirano, nego spontano. Srpski aktivisti, s druge strane, pomagali su kad je trebalo izvlačiti hrvatske, slovenske i druge vojnike iz JNA. Oni su bili uistinu antiratno raspoloženi”, ocijenio je Puhovski za Nacional.

‘Zemlja se u Somboru tresla od napada na Vukovar i Osijek, a ja sam brojala tenkove’, kaže Manda Prišing, snimljena sa suprugom Ivanom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nema točnih podataka koliko je u Srbiji ljudi izbjeglo mobilizaciju. Prema procjenama ŽUC-a, riječ je o 380 tisuća do pola milijuna ljudi. “Broj dezertera bio je ogroman. U Srbiji je 1991. i 1992. nasilno mobilizirano 140 hiljada ljudi, a od toga 82 hiljade u Vojvodini. Od vlasti koja ih je tjerala u rat pobjeglo je sto hiljada mladića, a protiv deset hiljada njih pokrenut je kazneni postupak. Ljudi su masovno odbijali kolektivnu mobilizaciju”, napisala je Staša Zajović u tekstu “Feministički antimilitarizam ‘Žena u crnom’”, objavljenom u zborniku “Žene za mir” u povodu 20. obljetnice ŽUC-a.

Ti podaci sami postavljaju pitanje je li moguće da je bio u pravu general JNA Života Panić kada je, kako je o tome govorila Vera Vebel Tatić, antiratne aktiviste optužio da su odgovorni za to što “JNA nije uspjela osvojiti Osijek”. Bojan Aleksov kaže kako bi bilo “”vrlo spekulativno” tvrditi tako nešto, dok Puhovski misli kako antiratni otpor svakako jest pridonio općem slabljenju vojne moći JNA, ali dodaje kako je teško procijeniti u kojoj mjeri. “U svakom slučaju, otpor je ogolio i izložio kritici ciljeve Miloševića i srpskih nacionalista devedesetih”, naglašava Aleksov. “Bio je mnogo veći nego što smo mi na ulicama Beograda i drugih gradova uspjeli pokazati. Na Balkanu, kao i drugdje, odbiti vojnu obavezu ili ‘zov nacije’ ogroman je tabu i svi koji su se na to odlučili nužno su bili izloženi stigmatizaciji. Zato takvo odbijanje nije bilo vidljivo, nego se uglavnom izražavalo skrivanjem i bijegom iz zemlje. Puno sam putovao posljednjih dvadeset godina i širom svijeta nailazio na stotine naših prigovarača i dezertera; najviše iz Srbije, ali i iz Hrvatske i Bosne”, kazao je Aleksov za Nacional.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić 2006. odlikovao je Natašu Kandić, a četiri godine kasnije i Sonju Biserko, neke od najuglednijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji, i to zato što su – kako glasi jedno od obrazloženja – “u vrijeme kada su mnogi u Hrvatskoj, ali i u svijetu, poistovjećivali Srbiju sa Slobodanom Miloševićem, bile glas druge Srbije, Srbije koja se protivila ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, i koja se borila za ljudska i manjinska prava“. Ta dva pohvalna poteza samo su izuzeci, tipični za politički alternativno predsjedničko desetljeće Stjepana Mesića: uz stanoviti izuzetak Ive Josipovića, nijedan drugi hrvatski predsjednik – a vlade još i manje – nisu čak ni simbolički zahvalili mirovnim aktivistima u Srbiji, a kamoli da bi im palo na pamet osmisliti cjelovitu politiku financijske, materijalne, političke i svake druge pomoći antiratnom pokretu u Srbiji, usprkos tome što je očigledno da Hrvatska ima i moralni i politički interes da takvo nešto pokrene. Danas, kada je članica EU-a, Hrvatska bi takav interes bez sumnje imala još i više, pa i da ga institucionalno pokrene na razini EU-a. No i Puhovski i Aleksov skeptični su prema takvoj mogućnosti.

“Prekasno je sad za to”, ocjenjuje Puhovski. “Jer upravo počinje faza nove militarizacije EU-a, nakon što se NATO konačno osramotio, a mi opet živimo u hladnom ratu, ovaj put bez ideologije. Za to je vrijeme bilo prije deset godina kada je službena europska politika bila protuvojna i kada se vjerovalo da će Europa na svijet djelovati znanošću, kulturom i ljudskim pravima. Mnogo je vremena trebalo da Mesić odlikuje Natašu Kandić. A naravno da je hrvatsko odlikovanje trebala dobiti i Staša Zajović. Ta ona je, na primjer, učinila više da se pronađu posmrtni ostaci nekih nestalih iz Hrvatske, nego što je učinio niz hrvatskih institucija. Naprosto, slika Srbije kao neprijateljske zemlje odgovara svima. A u sliku takve, neprijateljske Srbije, ne uklapaju se žene poput Nataše Kandić i Staše Zajović.”

Komemoracija u povodu prve obljetnice smrti antiratne aktivistice Vere Vebel Tatić, (13. rujna 2020.) i tridesete obljetnice antiratnog otpora u Srbiji, održana je u vojvođanskom gradiću Adi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Slično govori i Bojan Aleksov. “Mogao bih samo podržati inicijativu za podršku mirovnom pokretu na razini EU-a, ali sam vrlo skeptičan, pogotovu u svjetlu fijaska u Afganistanu”, kazao je za Nacional. “Za poboljšanje političke situacije u regiji potrebno je mnogo više ulaganja i promjena političkog i inog paternalizma Europe, Amerike i Rusije. Njegovanje mirovnog pokreta samo je jedna dimenzija. Kao povjesničar mogu reći da mi je jako drago što su obavljena brojna istraživanja o ratu, broju žrtava i zločinima, ali i antiratnom otporu, pa je novim generacijama omogućeno da shvate što se devedesetih događalo na prostoru bivše Jugoslavije. Nažalost, na vlasti su ljudi i klanovi koji bi da nastave rat, a moć grade na retorici i politici žrtve. Oni kontroliraju medijski i javni prostor, u kojemu se marginaliziraju mirovne i ine alternative. Globalne promjene također mirovnome pokretu ne idu na ruku: ne vidim povezanost onih koji pružaju otpor ratu, kapitalizmu i uništenju planete”. Zasad, dakle, ne preostaje drugo nego nastaviti činiti ono što je jezgrovito opisala Staša Zajović: “Ako oni brišu tragove svojih zločina, mi nećemo brisati svoje tragove otpora tom zločinu.”