Razoreno društvo, država neznalica i urušenih institucija’. To je jedan od odgovora na pitanje kako će Srbija izgledati poslije „zlatnog doba” aktualnog šefa države Aleksandra Vučića, postavljeno u dvodijelnom televizijskom dokumentarcu „Vladalac”, čiji je autor beogradski novinar Slaviša Lekić koji je prije nekoliko godina objavio knjigu „Svaka čast Vučiću”, sastavljenu od izjava sadašnjeg predsjednika Srbije.

Otkad je emitiran na TV N1, „Vladalac” je na YouTubeu zabilježio gotovo 1,2 milijuna gledatelja i izazvao oštre kritike i zgražanje njegova junaka, predstavnika vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), članova Vlade Srbije, režimskih medija i „političkih analitičara”, uz poistovjećivanje naroda i cijele Srbije s Vučićem. Tijekom tri sata „Vladaoca” Lekić i desetak sugovornika – novinari Vesna Mališić, Danica Vučenić, Miša Brkić i Ljubodrag Stojadinović, politolog Bojan Kačar, karikaturist Dušan Petričić, povjesničarka Branka Prpa, pisac Saša Ilić, sociolog Zoran Gavrilović i psiholog Dragan Popadić – bave se životom i karijerom već osam godina najmoćnijeg čovjeka Srbije.

U skladu s ocjenom Branke Prpe da je predsjednika Srbije „vrlo teško atribuirati, a ne biti politički nekorektan”, u „Vladaocu” se Vučića opisuje kao agresivnog, bahatog, bolesnog, besprizornog, beskrupuloznog, banalnog, destruktivnog, despota, isključivog, manipulativnog, neodgojenog, neuračunljivog, narcisoidnog, nesimpatičnog, netolerantnog, negativno rođenog, prepotentnog, patetičnog, populističkog vođu s autoritarnim crtama ličnosti, političkog defekta, radioaktivnog, ratnog huškača, samoljubivog, samoživog, toksičnog, zlog. Uz tvrdnju da u povijesti Srbije nije bilo takvog političkog prevaranta, koji žonglira između Zapada i Rusije, međunarodne zajednice i Srbije, Velike Srbije i Srbije bez Kosova, laži i istine.

„Vladalac” se bavi pričama o Vučićevoj „karijeri” nogometnog huligana i sudionika nereda na utakmici u Maksimiru između Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. godine, tvrdnjama da je na beogradskom Pravnom fakultetu diplomirao u rekordnom roku, s najboljim ocjenama, iako je studirao šest godina, kao i činjenicom da nikada nije radio u profesiji, već isključivo u politici, gdje je karijeru započeo u 23. godini, pristupanjem Srpskoj radikalnoj stranci (SRS) Vojislava Šešelja.

Prikazan je snimak iz 2000. godine u kojem Vučić navodi da su Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica srpske zemlje, kao i izjava iz studenoga 2008. godine: „Iz mojih usta nikada niste čuli za tu granicu.”

„Vladalac” podsjeća i na činjenicu da su tijekom Vučićeva mandata ministra informiranja, od 1998. do 2000. godine, na temelju restriktivnog zakona o informiranju mediji u Srbiji za godinu dana kažnjeni s 2,4 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Kao i da je Vučić 1999. novinarima poručio: “Vodite računa o svojoj sigurnosti pa vam se ništa neće dogoditi.” Navedeno je i da je vlada 1999. godine, tijekom zračnih udara NATO-a na Srbiju, dodijelila Vučiću stan površine 117 četvornih metara. Kao i da je Vučić proglasio parlament u Beogradu „sigurnom kućom” za komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Lekićev film bavi se i odlaskom Vučića iz SRS-a 2008. godine, tvrdnjama o povlačenju iz javnog života jer „ima mogućnosti baviti se prevođenjem i burzovnim poslovima” te očekivanom priključenju novoosnovanoj stranci SNS, u kojoj su ortodoksni nacionalisti postali fanovi Europske unije, a junak „Vladaoca” preko noći se pretvorio iz euroskeptika u eurofanatika.

Sudionici filma Vučića opisuju kao kameleonskog tipa – čovjeka koji iskreno laže, u sve se razumije – poljoprivredu, ekonomiju, sport, vojsku, povijest, autoputove, statiku, arhitekturu, medicinu – i „ne obećava i ono što ne može ispuniti, već samo ono što ne može ispuniti”, kao što je ukidanje TV pretplate, izgradnja stanova po četiri puta manjoj cijeni od tržišne, hapšenje ubojice pjevačice Jelene Marjanović u roku od 48 sati, osobnu provjeru izgleda toaleta u svakoj školi u Srbiji, izvoz kragujevačkog Fiata u Rusiju, proizvodnju Mercedesovih autobusa u Beogradu, putovanje vlakom do Budimpešte za dva sata i 15 minuta.

Govoreći o moći SNS-a, „Vladalac” navodi podatak da Vučićeva stranka ima više od 700.000 članova, što čini oko 10 posto stanovništva Srbije, dok članske iskaznice Jedinstvene Rusije, stranke ruskog predsjednika Vladimira Putina, posjeduje dva milijuna ljudi, odnosno 1,4 posto stanovnika Rusije.

Autor filma Slaviša Lekić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste, zahvaljujući knjizi “Svaka čast Vučiću” i filmu “Vladalac”, postali najpoznatiji biograf predsjednika Srbije?

Za razliku od knjige “Svaka čast Vučiću”, sada dijelim autorstvo s Jovanom Polić i Sanjom Lončar, ali na našu poznatost, kao ‘Vučićevih biografa’, osim kvalitete filma koji smo napravili, najviše je utjecao sam predsjednik Srbije. On je izjavom da poslije ‘Vladaoca’ predstojeći izbori donose neizvjesnu bitku, pa čak i opasnost da SNS izgubi vlast, inicirao gotovo histerične reakcije svog okruženja, oličenog u vladajućem establišmentu, ali i hordi neoanalitičara iz raznih GONGO udruženja, javnim osobama na državnoj sisi i urednicima i novinarima državotvornih TV stanica i tabloida. Vučić je javnu funkciju podredio svojoj ambiciji da neprikosnoveno vlada svim segmentima društva i otud alergična reakcija njegovih trabanata i megafona na svakog tko prema njemu ima kritičku distancu. Strategija Vučićeva vladanja neometano počiva na strahu građana: od Srbije je napravio državu u kojoj vlada strah i u kojoj se strahom vlada. Srbija je oteta država, društvo razvaljeno i maksimalno podijeljeno, nezavisne institucije su okupirane, opozicija naružena i gurnuta u obrambeni gard, tabloidi i TV pretvoreni u megafon vlasti, a kritička svijest je u defenzivi. Svaki izlet i “incident” tipa “Vladaoca” neminovno dovode do “popularnosti” koju ne bih toplo preporučio prijateljima.

NACIONAL: Knjigu “Svaka čast Vučiću” bilo je teško kupiti u srpskim knjižarama. “Vladaoca” je u sedam dana vidjelo milijun ljudi. Smatrate li da je netko od njih saznao o Vučiću nešto što već nije znao?

Nismo otkrili toplu vodu time što smo ljudima prikazali kako, ako malo dublje zagrebete po Vučiću, procuri radikalska krv. Što bi se reklo: Vučić je otišao iz SRS-a, ali Šešelj nikako da ode iz Vučića. Redali smo činjenice i argumente u prilog tezi da je njegov tobožnji europski zaokret otkad je stupio na vlast lažna metamorfoza. Kad gledate što je govorio i radio devedesetih, u prvom desetljeću ovog milenija i prvih godina stupanja na vlast te što govori danas, uslijed apsolutne vlasti kakvu uživa, bez ikakve naracije sa strane vidite da je ovaj Vučić, koji se onomad “autao” kao europejac, bliži onom Vučiću iz devedesetih nego Vučiću iz 2012. godine. Iskreno vjerujem da je bio šokiran kad je vidio što je sve govorio i radio te da je njegova negativna “kritika” filma više plod razočaranosti samim sobom, nego analize autorskog stava ili produkcije “Vladaoca”.

‘Iskreno, nisam očekivao tako histeričnu i kontinuiranu reakciju, garniranu uvredama i prijetnjama. Nas su poslanici Skupštine Srbije optuživali da smo ‘ljudske fekalije’, pozivajući na ‘sanitarni otklon’

NACIONAL: Nakon “Vladaoca” se na vas autore obrušila lavina optužbi, uz tvrdnje da se radi o “četiri sata nepatvorene mržnje”, “smeću”, “besprizornoj hajki”, “najgoroj, najprimitivnijoj, najprizemnijoj propagandi”, “prljavštini”, “nevjerojatnoj količini laži, kleveta, neistina, poluistina”. Predsjednica vlade Ana Brnabić ovako je opisala “Vladaoca”: “10 ljudi sjedi i ogovara jednog mladića u tim teškim vremenima.” Vučićev TV Pink je poslije nekoliko dana “odgovorio” emisijom “Progon”. Akteri “Progona” se tijekom 37 minuta bave komentarima sudionika “Vladaoca”, ali ne i onim što Vučić izgovara u vašem filmu. Jeste li očekivali takve reakcije?

Očekivao sam reakcije jer dovoljno dobro poznajem Vučića da znam da neće propustiti priliku da sebe, po tko zna koji put, prikaže kao žrtvu. On je bio u Abu Dhabiju, ali nit’ se okupao, nit’ je slanu vodu pomirisao, on nosi jeftinu garderobu, on boravi u devetom krugu pakla spremajući se za ozbiljne razgovore, on radi 19 sati dnevno, on svakoga dana čita 600 strana dokumenata, on 12 sati piše izvještaj, on probava ljutu papriku koju nitko drugi ne smije… Pa Kosovo, migranti, litije u Crnoj Gori, bruto domaći proizvod, koronavirus… A netko tamo sjedi u toploj sobi i montira film o njemu.

Iskreno, nisam očekivao tako histeričnu i kontinuiranu reakciju, garniranu uvredama i prijetnjama. Nas su poslanici Skupštine Srbije optuživali da smo “ljudske fekalije”, pozivajući na “sanitarni otklon”, da smo “gori od Josepha Goebbelsa”, da nas financira “albanska mafija”. Tu je, oko financiranja, došlo do razlaza, jer je predsjednik države više puta rekao da su nas sponzorirali srpski “udruženi tajkuni”, predvođeni Draganom Đilasom, Draganom Šolakom i Miroslavom Miškovićem. Vučićev prijatelj i kralj tabloidnog printa u Srbiji tvrdio je da će objaviti dokaze da nas je financirao EU (nije objavio). Bivši potpredsjednik vlade Nebojša Čović, kućni ljubimac svake vlasti u Srbiji i neformalni Vučićev savjetnik za makinacije u sportu, izrazio je stajalište da iza filma stoji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Filmu su zamjerani “crna pozadina”, “mrtvačka muzika”, ali mene je najviše fascinirala lijenost mozga “kritičara” koji su bespogovorno slijedili Vučićevu prvu reakciju na film i računicu da dva puta po sat i po filma daju “četiri sata nepatvorene mržnje”. I danas, dva puna tjedna poslije, nitko se od tih Vučićevih prknoljuba ne usuđuje reći notornu tehničko brojčanu istinu: riječ je o tri sata filma.

Vrhunac ludila uslijedio je snimanjem i emitiranjem kontra-filma “Progon” na TV Pink, jalove ekranizacije prošlogodišnjeg Vučićeva programskog teksta “Elita i plebs”, objavljenog u Politici, gdje je nezadovoljan ignoriranjem mislećeg, socijalno i umno emancipiranijeg sloja srbijanskog društva, objavio besmisleni rat – eliti. U “Progonu” su se okupili dobro poznati “elitni” plaćenici s TV Pink, vlasnika Željka Mitrovića, koji je za Vučićeve potrebe preuzeo ulogu javnog servisa i nesuvislo pokušao iz “Vladaoca” iščitati poruke koje ne sadrži. Ništa nisu demantirali, jer bi mogli samo Vučića demantirati, ali su poslali poruku koja se može svakako dešifrirati.

Prije nego što je ubijen kosovski političar Oliver Ivanović, na tom istom Pinku emitiran je spot u kojem je Ivanović označen kao “izdajnik”. “Glas za Olivera je glas protiv srpskih interesa”, govorio je uoči snimanja tog spota potpredsjednik Glavnog odbora SNS-a Marko Đurić. Isti taj Đurić ocijenio je da će se “Vladalac” “kao bumerang vratiti njegovim autorima i naručiocima”. Onda je snimljen i na Pinku emitiran “Progon”. Kao odgovor na one koji su protiv Vučića. A poznato je da su Vučićevi interesi – interesi srpskog naroda.

NACIONAL: Mnogi su na društvenim mrežama naveli da im je “Vladalac” izazvao mučninu. Je li vam to bio cilj?

Naš cilj nije bio ni da izazovemo mučninu niti oduševljenje. Htjeli smo da, najprije sebi, a onda i ljudima u Srbiji, osvijestimo trenutak u kojem se Srbija nalazi. Činilo nam se da se to najbolje može uraditi kroz portret Vučića i ispostavilo se da je taj filmski biografski zapis o njemu zapravo jedna tužna priča o pustoši koju prouzroči autokrat okružen oholim pojedincima u vrhu vlasti i društvenom sunovratu ljudi u čije ime oni vladaju, dokumentirana i argumentirana naracija o uspjesima i padovima gotovo osam godina najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, vođinom okruženju i perspektivama, grandioznom osjećaju vlastite važnosti, ekshibicionističkoj želji za neprestanom pažnjom i divljenjem, liku s uvjerenjem da je ono što je dobro za njega, dobro i za državu i čvrstom vjerom da nacionalni interes i nacionalna sigurnost ovise samo i isključivo od njega i njegovog opstanka na vlasti. Da, ta priča jest mučna saga, ali nije fikcija, nju su nam ispisali videozapisi i sačuvane izjave glavnog junaka ovog filma.

‘Milošević jest uništio državu, ali društvo je kako-tako opstalo. Vučić je razvalio to društvo ne bi li postao sultan u državi koja, što se atributa državnosti tiče, nema čak ni definirane granice’

NACIONAL: Vučić je nedavno iako mu, vjerojatno, to nije bila namjera, snimio beskrajno zabavnu videoporuku na kineskom jeziku predsjedniku Kine Xi Jinpingu. Izjavio je i da je zagađenost zraka u Srbiji posljedica rasta standarda, s obzirom na to da građani bolje zarađuju pa više voze automobile. Njemački ministar zdravlja Jens Spahn demantirao je Vučićevu tvrdnju da mu je, kako ne bi “odvodio medicinske sestre iz Srbije”, u lice rekao: “Nemoj da dolaziš, bre.” Je li vam žao što ste film završili prije tih događaja?

Sav tekući javni politički diskurs već godinama se vrti oko Vučića, pri čemu je on do te mjere usavršio poznavanje spina i medijske manipulacije, da je sam po sebi postao medij: pravi vijesti i emitira ih u svakodnevnim pojavljivanjima u javnosti. Vučić se odavno ne ponaša kao osoba u mandatu predsjednika države, već kao starleta iz realityja “Veliki brat”, koji je u “naprednjačkoj” Srbiji plagiran pod imenom “Zadruga” i emitira se gotovo non-stop. Reality o Vučiću, u raznim formatima i pod raznim nazivima, emitira se gotovo neprekidno na svim TV programima. Nekad je to javni servis, češće Pink ili neke od TV stanica s nacionalnim frekvencijama kojih su se dokopali tajkuni bliski Vučićevoj stranci, nekad su to uključenja, nekad hvalospjevi s polaganja kamena temeljca ili otvaranja nekakve nove tvornice, nekad su tu izvanredne, ničim objektivnim izazvane konferencije za medije…

Ta fascinacija kamerom i potreba da stalno bude u fokusu dovodila je i dovodi neminovno do situacija nedopustivih ozbiljnom državniku: da ga, kao čovjeka koji neskriveno ne drži do javno izrečene riječi, uhvate u laži, da se otme sam sebi, da lupi i ostane živ… Evo, prije nekoliko dana je, kao priznati zdravstveni radnik, izvalio: “Da nije koronavirusa, ovo bi bila najuspješnija godina u povijesti Srbije.” Tako da, što se tiče materijala, za Vučićeve biografe i filmadžije nema zime!

NACIONAL: Smatrate li i dalje da je Vučić opasniji od Slobodana Miloševića?

Upravo u intervjuu Nacionalu prije četiri godine iznio sam sud: “Vučić je opasniji od Miloševića iako ne ubija. Još.” Zbog toga sam optužen za pokušaj državnog udara, I to, koje li bizarnosti, s tadašnjim američkim ambasadorom u Beogradu Michaelom Kirbyjem i Tomislavom Nikolićem, tadašnjim predsjednikom Srbije i Vučićevim političkim dizajnerom. Protok vremena samo me učvrstio u mišljenju da će, kad se jednom budu svodili računi ove naše epske nesreće, a taj dan će jednom morati doći, Vučić biti za koplje ispred Miloševića. Milošević jest uništio državu, društvo je kako-tako opstalo, Vučić je razvalio društvo ne bi li postao sultan u državi koja, što se atributa državnosti tiče, nema čak ni definirane granice. Ima neke božanske pravde u tome da tamo gdje je jedan autokrat – Milošević – započeo svoj krvavi pohod, drugi – Vučić, koji je uvijek manipulirao memorijom i, igrajući na kartu najdubljih emocija, izgradio ime na targetiranju izdajnika i plaćenika, bude arhiviran kao izdajnik i tako pokrene zamašnjak okončavanja svoje političke karijere. Radikalština je, međutim, kao plastična flaša, neuništiva, pa se kompenzacija traži na drugoj strani – rušenjem cjelovitosti neke druge države, točnije, inzistiranjem na nezavisnosti Republike Srpske kao nekoj vrsti utješne nagrade poslije kosovskog sunovrata i vraćanjem u medvjeđi velikosrpski zagrljaj prethodno klerikalizirane Crne Gore. Bojim se da se EU-u pokvario “daljinski upravljač” pa ovaj naš sultan, a regionalni “faktor mira i stabilnosti”, luta balkanskim koordinatama poput nenavođene rakete.