U sklopu 9. ljetnih noći Teatra Exit 16. srpnja gostuje predstava „Sjeveroistok“ Beo Arta 2015 i Bitef Teatra iz Beograda, prema tekstu Torstena Buchsteinera. U predstavi nastaloj prema istinitim svjedočenjima preživjelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002., kada je grupa čečenskih terorista upala u jedno kazalište i zahtijevala od Rusa da povuku svoje trupe iz mjesta Groznog, igraju Katarina Žutić, Jovana Gavrilović i Milica Janevski. Redateljica Jana Maričić tim je povodom dala intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto vas je ovaj tekst inspirirao i kako ste mu pristupili?

Ove tri junakinje su udovice, a njihovi su muževi stradali u ratnim okolnostima koje su se dogodile prije 2002. Dakle, one već imaju iskustvo gubitka najbližeg, ali to ne umanjuje njihov strah pred smrću. Čovjek uvijek ima još izgubiti i nikada se neće naviknuti na smrt, osim ako je riječ o dubokoj psihopatologiji, a u kazalištu nikada nije riječ o tome. U tom smislu žestina želje za životom i u najgorim okolnostima za mene je bila uzbuđenje.

NACIONAL: Bavite li se političkim kontekstom i koliko je danas važan politički teatar?

Sve je uvijek i politički kontekst, ali to ne znači da u teatru treba stvarati, još manje gledati ono što je dostupno u informativnim medijima. Kazalište je tu bitku odavno izgubilo, ako je ikada i trebalo ići tim putem. Terorizam je veoma važna i velika tema, suviše kompleksna da bismo prema njoj zauzimali jednodimenzionalni stav. Veoma je važno stalno podsjećati na to da islamski terorizam nema veze s islamom. Terorizam je u biti suvremenog svijeta, on bi danas postojao čak i da je islam dominantna religija velikih centara moći, samo bi onda bio kršćanski ili neki drugi. Ideološki mehanizmi, a ne vrijednosti, ono su što je prirođeno terorističkim pokretima. Narkotički zanos i iluzije ideologije mijenjaju svijest o sebi, ali i pogled na svijet oko sebe. Individualni identitet utapa se u pomahnitalo zajedništvo, a tada je na najmanji otpor materijalnog svijeta nasilje neizbježno. Osim toga, vrtoglavim usponom imperativa dobra u svim poljima, usponom znanosti, demokracije, ljudskih prava, ali i standarda svakodnevnog života – prehrane, komunikacije, zdravlja, izgleda – proporcionalno i prkosno raste i moć zla.

NACIONAL: U predstavi se bavite mehanizmima straha, kako to istražujete?

Bavili smo se prije svega afektom u smislu u kojem ga je Spinoza tretirao, a to znači da prije nego što i spoznate da je nešto strah, u drastičnoj promjeni okolnosti doživite naglo emocionalno izmještanje. Tek nakon toga, kada racionalno sagledate što nova situacija može predstavljati, počnete osjećati strah. Daljnja putanja straha uvijek je uzbudljiva – najčešće završi u mržnji, ali uvijek postoji i mogućnost samilosti i suosjećanja te i na to nije zgoreg ukazati.