Nakon teške protekle sezone koju su sva kazališta osjetila zbog pandemije koronavirusa, Hrvatsko narodno kazalište kreće u novu u kojoj će nadoknaditi sve propušteno, najavljuje intendantica Dubravka Vrgoč. Kaže da je za intendante u ovo vrijeme jako važno biti inventivan, energičan i uporan da bi uspio ‘’izgurati’’ ova teška vremena. Prva premijera HNK u Zagrebu bit će 18. rujna, a predstava ‘’Kafka na žalu’’, kaže Dubravka Vrgoč, savršeno se uklapa u ‘’korona-vrijeme’’ jer govori o strahovima s kojima smo danas već naučili živjeti.

NACIONAL: Završila je jedna od najgorih sezona u svijetu kazališta i kulture uopće, koje posljedice osjećate kao intendantica HNK u Zagrebu?

Složila bih se da je riječ o jednoj od najgorih sezona vjerojatno u povijesti kazališta, jer ostaje nezapamćeno kroz povijest da su se sva kazališta istodobno zatvorila, ali bih dodala kako je to bila i jedna od najizazovnijih sezona. Upućivala je prije svega na potpuni kaos i dezorijentaciju, na strah i napokon na nemoć. No to je kratko trajao, kao prvotan šok na nešto što uopće ne možeš prihvatiti da se odvija oko tebe, tim gore što imaš svijest da u tome sudjeluješ. Činilo mi se kao da živim u dva paralelna svijeta, da sve to sanjam i sama sebe uvjeravam kako ću se ubrzo probuditi. Ali kad sam shvatila da sam zapravo cijelo vrijeme budna, trebalo se na brzinu pribrati i reagirati na situaciju. Stoga koliko god bilo strašno, a bilo je iznimno traumatično, jer sam stalno intenzivno mislila samo na to kako moram sačuvati kazalište, dakle sve umjetnike, sve djelatnike, publiku, a potom nakon potresa i samu zgradu kazališta, to je vrijeme donijelo i neke važne stvari. Donijelo je entuzijazam među umjetnicima i publikom koji se ne viđa baš često u repertoarnim teatrima. Jer se u repertoarnim teatrima program gotovo rutinski odvija, postoji uzbuđenje za premijere i potom niz izvedbi određenog broja repriznih naslova. Profesionalno radiš svoj posao i sve se nekako odvija po uobičajenom redu, a onda se jednog dana zatvori kazalište i sve stane bez najave kada će se ponovno pokrenuti. Tada iznenada shvaćamo koliko nam nedostaje kazalište, podjednako i umjetnicima i gledateljima te koliko ga zapravo volimo. Taj osjećaj koji je redefinirao naš odnos prema teatru, nešto je što se možda ne bi dogodilo, odnosno sigurno se tako duboko i intenzivno ne bi dogodilo, da nije bilo korona-vremena. Naime, ne bismo sigurno znali koliko su kazalište i umjetnost uopće krhki i koliko istodobno nezamjenjivi.

NACIONAL: Kako se osjećate kad razmišljate o protekloj sezoni?

Na neki se način osjećam ponosno. Uspjeli smo nakon 12. ožujka kada smo zatvorili kazalište pokrenuti nešto što se u tim prilikama činilo gotovo nemogućim. Četrdesetak naših izvedbi tijekom mjesec i pol na YouTube kanalu imalo je pol milijuna posjetitelja, gledali su nas na raznim kontinentima, od Kanade do Filipina, i bio je to naš prvi odgovor na zatvaranje. Uspostavili smo tako iznimno brzo, nakon samo osam dana od zatvaranja, ponovnu vezu s publikom. Potom smo, i to u vremenu kada su bila zabranjena okupljanja, odnosno kada je moglo na otvorenom zajedno biti tek petero ljudi, uspostavili program ‘’HNK u vašem kvartu’’ organizirajući 20-minutne koncerte u različitim zagrebačkim kvartovima od Zrinjevca do Travnog, od Vrbana do Maksimira kao poklon građanima Zagreba, ispaćenim koronom i potresom. Otvorili smo kazalište i nastavili sezonu krajem svibnja, što je bila prava rijetkost u Europi i u svijetu, pokrenuli smo novi program ispred zgrade, jedinstven u povijesti kazališta – ‘’Ljetne večeri HNK’’ te pozvali Zagrepčane u naš kvart… Učinili smo doista mnogo toga suprotstavljajući se u kratkom vremenu i kaotičnosti vremena i strahu od virusa koji mi se čini specifičnim upravo po tome što si je zadao cilj da razdvoji ljude.

NACIONAL: Koliko premijera nije održano i hoće li se izvesti?

Zapravo, ne radi se o velikom broju premijera. Ako tu ne računamo scensko uprizorenje Murakamijeva romana “Kafka na plaži” čija je prva izvedba ipak, uz veliki trud i redatelja i ansambla, uspjela biti u lipnju, pred samom premijerom u ožujku “zaustavljena” je baletna predstava “Ponos i predrasude” koju prema romanu Jane Austin koreografira Leo Mujić, no njenu ćemo premijeru imati u studenome. U Operi su “zaustavljene” dvije iznimno atraktivne koprodukcijske izvedbe. “Smrt u Veneciji” u režiji slavnog Ive van Hovea i koprodukciji s Toneelgroep Amsterdam, Barbican Theatre iz Londona i Théâtre du Châtelet iz Pariza, umjesto ovog lipnja premijerno će biti izvedena u ožujku sljedeće godine, a Offenbachov “Fantasio” u režiji Thomasa Jollyja i koprodukcija s Opéra Comique de Paris, Grand Théâtre de Geneve, Opéra de Rouen i Opéra de Montpellier umjesto ovog lipnja bit će premijerno izveden sljedećeg lipnja.

NACIONAL: Koliki je neodržana premijera zapravo problem? Što se događa s glumačkom ekipom, tehničkom, svim tim logističkim i tehničkim stvarima?

Mi srećom nećemo imati neodržanih premijera. Uspjeli smo sve pomaknuti za neke druge datume kada nam se čini da će biti moguće premijere održati. Scenografija i kostimi za “Ponos i predrasude” su bili gotovi još početkom ožujka, a i većina pokusa je održana. A operne koprodukcije su već realizirane u drugim kazalištima, pa će biti potrebno samo uvježbati orkestralne i zborske dijelove te dionice koje izvode naši pjevači. Da smo bili primorani “skidati” premijerne naslove tada bi to bio veliki i financijski, ali i umjetnički problem.

NACIONAL: Već u rujnu u HNK u Zagrebu premijerno će se izvesti spomenuti “Kafka na žalu” Ivice Buljana koji je pretpremijerno prikazan krajem prošle sezone?

Ono što je specifično za ovu predstavu je da su pokusi za nju započeli još za vrijeme lockdowna. Naime, redatelj je probao s glumcima na Zoomu i Skypeu. Naime, sve do svibnja nismo znali hoćemo li moći otvoriti kazalište, pa smo imali razne ideje o tome na koji bismo način ipak izveli “Kafku na žalu” kako smo i planirali do kraja sezone. Srećom, omogućeno nam je da otvorimo kazalište, pa smo odlučili izvesti “Kafku na žalu” u lipnju. Zamislili smo je kao “radnu verziju” premijere koja je najavljena 18. rujna. Ta se predstava jako uklopila u ovo “korona-vrijeme”, ispisuje neke tragove iz prošlosti u sadašnjost i o smrti govori iz perspektive života, melodramatski je točna i pogađa one strahove koji nas od ožujka sustižu i s kojima smo danas već naučili živjeti.

NACIONAL: Kraj rujna rezerviran je za Festival svjetskog kazališta, hoće li se održati s obzirom na epidemiološke mjere s drugim državama i u kakvom obimu?

Prvu smo polovicu ove godine, upravo zbog predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije, imali organiziranu u dva smjera. Jedan je bio naš odlazak u Europu, a drugi dolazak europskih kazališta kod nas. Stoga smo pomaknuli Festival svjetskog kazališta s rujna na period od siječnja do lipnja. Danas mi se čini doista čudesnim da smo ipak uspjeli u samo mjesec i pol od početka godine gostovati s operom “Ero…” i baletom “Smrt u Veneciji” u Budimpešti, s dramskom izvedbom Žižekove “Antigone” u Liegeu i s baletom “Smrt u Veneciji” u Lisabonu. Izostala su tako naša gostovanja u Bruxellesu, Gdanjsku, Sankt Peterburgu i Sofiji, ali se nadam da ćemo ih realizirati jednom kada ovo završi.

Od Festivala svjetskog kazališta ništa nismo uspjeli realizirati pa smo program pomaknuli na ovaj dio godine. Do kraja sezone tako bismo pokazali predstave: “Radost” skupine Pippa Delbona, “Obitelj” NT Gent u režiji Mila Raua, “Sylviu” redatelja redatelj Fabrice Murgia, u izvedbi Nacionalnog kazališta iz Bruxellesa te “Dijete” slavne belgijske skupine Peeping Tom. No trenutačno otkada smo na crvenoj listi mnogih europskih zemalja, ne mogu garantirati da će se naš plan realizirati ove godine.

NACIONAL: Što publiku očekuje ove sezone i kakva će ona biti s obzirom na nove okolnosti?

Zamislili smo ambiciozan program i odlučili učiniti sve da ga realiziramo. Dakako, ići ćemo do kuda nam epidemiološke mjere budu dopuštale, a uz put ćemo se prilagođavati. U Operi krećemo sa “Seviljskim brijačem” kojeg vraćamo na repertoar i to u scenskoj izvedbi. Dramski ansambl započinje pokuse za uprizorenje kultnog romana Elene Ferrante “Genijalna prijateljica” kojeg režira Paolo Magelli, a predstava će biti premijerno izvedena u našem tradicionalnom terminu 30. prosinca. Do kraja sezone premijerno ćemo izvesti i remek-djelo ruskoga klasika Nikolaja Vasiljeviča Gogolja “Revizor” u režiji Sergeja Potapova kojeg su gledatelji prošle godine imali priliku upoznati u Zagrebu, tijekom festivala Sanktpeterburške sezone, gdje je gostovao s predstavom “Taras”. U scenskom prostoru Tonskog studija HNK predstavit ćemo autorski projekt Ivora Martinića “Jackpot” koji istražuje temu prijateljstva. U idućoj sezoni bit će praizveden i pobjednički tekst, najbolji od 166 pristiglih na Natječaj za otkup suvremenog dramskog teksta. Sezonu će otvoriti jedna od najpopularnijih i najljepših svjetskih opera, Bizetova “Carmen” u režiji francuskog redatelja Bernarda Arnauda, zatim ćemo premijerno izvesti Offenbachov “Fantasio”, tom koprodukcijom ravnat će Laurent Campellone, a redatelj je proslavljeni mladi francuski redatelj Thomas Jolly. U ožujku bit će premijerno izvedena “Smrt u Veneciji”, a nastavljajući suradnju s Muzičkim biennaleom Zagreb, praizvest ćemo i suvremeno operno djelo ‘’Posljednji intermezzo’’ Berislava Šipuša. Premijeru baleta “Ponos i predrasude”, klasika Jane Austen, u koreografiji Lea Mujića planiramo za studeni. Druga baletna premijera je “Giselle” koju će koreografirati i režirati poznati španjolski plesač, koreograf i dugogodišnji ravnatelj španjolskoga Nacionalnog baleta Jose Carlos Martinez.

NACIONAL: Hoće li HNK u Zagrebu izdržati još jednu sezonu bez publike, kakve bi to moglo posljedice ostaviti?

Ne očekujemo da ćemo ove sezone zatvarati kazalište ili biti bez publike. Dakako, slijedit ćemo epidemiološke mjere i nadamo se samo da će one biti fleksibilnije nego što su bile, odnosno da ćemo moći imati više publike u kazalištu. Prije nekoliko dana sam bila u Beču na otvaranju Festwochena i tamo je svaka druga stolica u gledalištu upotrebljiva. Pa je tako gledalište od 700 mjesta imalo 420 popunjenih stolica. Kod nas je situacija krajem sezone, kada smo se otvorili, bila nešto drugačija, pa smo od 700 mjesta imali upotrebljivih 200. Dakako da to predstavlja veliki financijski gubitak, napose za HNK u Zagrebu koji je protekle godine bio popunjen u prosjeku 95% te je imao velike vlastite financijske prihode od ulaznica, ali sam sigurna da ćemo izdržati.

NACIONAL: Koliko je važno nastaviti sa sezonom i kako ćete organizirati izvođenje predstava? Ima li trećina publike u gledalištu smisla, hoćete li pristati na to ili ćete tražiti promjene i kakve?

Što se tiče trećine publike u gledalištu, mislim da sve ima smisla. Ima smisla izvoditi predstave čak i za manje gledatelja. Kazalište mora ostati živo, kako bi se živim osjećali i umjetnici i publika. Mi, srećom nismo kao što je slučaj u nekim europskim zemljama, privatna kazalište , pa ne ovisimo o profitu koji dolazi isključivo iz blagajne. No nadam se da će mjere što se kulturnih institucija tiče biti nešto blaže s poboljšanjem situacije. Naime, koliko ja znam, nitko se u kazalištima koja su se u Europi otvorila nije razbolio, pa mi se čini da su ona ipak prilično sigurna mjesta.

NACIONAL: Je li i vama, kao što je drugima koji rade u kulturi, neobično ili nepošteno održavati, primjerice, Splitsko ljeto ili Dubrovačke ljetne igre, dok su gotovo svi drugi festivali otkazani?

Ne čini mi se to ni neobičnim niti nepoštenim, dapače veseli me što su se ti festivali održali. I Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, pa sad i Pula nacionalni su festivali i rijetki su u Europi koji su se tijekom ovog ljeta održali. Time su pokazali i dokazali da je i u ovakvim kriznim vremenima umjetnost važna, a organizacija umjetničkih događanja moguća. Mi smo ovog ljeta gostovali na dva festivala, izveli smo “Tko pjeva zlo ne misli” na Hvarskom ljetu, a “Tri sestre” na Dubrovačkim ljetnim igrama i to je bilo veliko uzbuđenje i za naše umjetnike i za gledatelje.

NACIONAL: Jeste li u kontaktu s ostalim trima intendantima, planira li se razgovor s ministricom kulture? Što je najveći problem, što biste tražili ili zahtijevali od Nine Obuljen Koržinek?

Svi intendanti nacionalnih kazališta bili su stalno u kontaktu od ožujka do kraja sezone, izmjenjivali smo iskustva i donosili neke zajedničke odluke. Planiramo sljedeći tjedan ponovni sastanak. Od Ministarstva kulture očekujemo smjernice u radu, od redefiniranja epidemioloških mjera do financijskog okvira koji u slučaju zagrebačkog HNK mora uzeti u obzir veliki gubitak vlastitih prihoda.

NACIONAL: Kako gledate na prvi mandat ministrice kulture i što očekujete od novog?

Mislim sve najbolje o njezinom prvom mandatu. Ministrica se iznimno dobro snašla i u ovoj krizi. Naime, možda je malo poznato, ali situacija što se kulture tiče po Europi, a i u svijetu nije bila blistava. Za vrijeme prošlih mjeseci intenzivno sam komunicirala s mojim kolegama i u europskim teatrima i u europskim operama, preko mreža u kojima aktivno sudjelujem već godinama, kao što su Europska kazališna konvencija i Opera Europa, te sam imala uvid što se događa u drugim zemljama i drugim kazalištima. U većini europskih kazališta vladao je potpuni kaos, nitko nije znao što smije raditi, panično su se čekale upute vlada i ministarstava kojih nije bilo, kazališta su se zatvorila, otpuštala su zaposlenike i smanjivali prihode. Naše je Ministarstvo kulture uspostavilo naknade za samostalne umjetnike s velikom brigom za njih, u institucijama nitko nije ostao bez posla niti su nam smanjene plaće. Nama se omogućilo da se već u svibnju otvorimo i da regularno završimo sezonu. Od novog mandata očekujem neke od strukturalnih promjena u našem sektoru kojim bi ovaj okoštali austrougarski model funkcioniranja kazališta napokon bio primjereniji vremenu u kojem živimo.

NACIONAL: Kako se gradonačelnik Zagreba Milan Bandić snašao u situaciji epidemije i potresa? Što mu najviše zamjerate?

Teško mi je iz neke povlaštene pozicije ocjenjivati kako se netko snašao u situaciji epidemije i potresa, jer je riječ o doista neuobičajenim situacijama koje iskaču iz bilo kojeg regularnog funkcioniranja. Ne želim ulaziti u bilo kakvo politikantstvo, a pri tome mislim i na kritiziranje političara. Napose ne želim ulaziti u politikantske trendove koji su na našim prostorima iznimno popularni, pa se pronađe “žrtva” o kojoj baš svi imaju nešto negativno reći i što više ga “ukopati”, zaboravljajući što je ta osoba do sada napravila općenito za društvo, ali i za pojedince, i to nerijetko, za one koji je sada najviše napadaju ili optužuju. Naš je mentalitet često prilično neobičan i ne korespondira s onim moralnim kategorijama koje bi trebale biti vertikala svakog društva.

NACIONAL: Utječe li politika na politiku HNK u Zagrebu?

HNK u Zagrebu svakako ovisi o svojim osnivačima, a to su Ministarstvo kulture i Grad Zagreb koji mu osiguravaju financijska sredstva za plaće i program, ali otkada sam intendant nitko od osnivača nije zadirao u programske odluke. Dakako, politika je prisutna, kako u svim segmentima društva tako i u nacionalnoj kazališnoj kući. I sama sam bila žrtvom politikantstva, u mom slučaju žrtvom političkih i osobnih revanšizama i borila sam se dugo za vlastiti integritet, ali i za integritet kuće koju vodim.

NACIONAL: Što ste naučili iz korona-krize?

Naučila sam kako ništa nije nemoguće, odnosno koliko god se nešto činilo nemogućim, ti moraš tome doskočiti da bude moguće. Trebaš jako brzo misliti i odlučivati ne znajući kamo će te odluke dovesti. Istodobno moraš biti jako strpljiv i jako kreativan, između čega se ponekad ne može postaviti znak podudarnosti. Naučila sam nešto što sam znala, a to je bez obzira na situaciju i na zatvaranje svih svjetskih kazališta, kazalište se ne može ni potisnuti niti uništiti, naprotiv u kriznim vremenima kazalište nam još više pomaže i još ga više volimo.

NACIONAL: Brinete li zbog situacije u Hrvatskoj, zbog koronavirusa?

Naravno da brinem. Najviše me brine što ne vidim kraj toj situaciji, kao što me brine gospodarska kriza koja prati tu situaciju. Teško je sagledati dubinu te krize i njezine posljedice na kazalište, ali i na naše živote. Naš je sektor jedan od najugroženijih u ovoj krizi i doista danas ne mogu znati ni kako će izgledati sljedeća sezona, ni kako ćemo financijski poslovati, hoćemo li moći nastaviti s europskim koprodukcijama i međunarodnim projektima? Nadam se samo da će nam publika dolaziti i da će zajedno s nama otkrivati dan po dan koliko kazališna umjetnost može biti uzbudljiva u vremenu krize.

NACIONAL: Vaš kolega Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, rekao je da je intendantima u Hrvatskoj teže bilo jedino u ratnim vremenima, slažete li se? Kako je biti intendant iz vaše pozicije?

Nisam bila intendant za vrijeme rata, ali i ovo je neki rat, možda čak i gori jer ne vidiš, ne poznaješ neprijatelja i još uvijek, čak ni teoretski, ne znaš kako ga možeš pobijediti. No biti intendant danas je iznimno teško, jer moraš donositi odluke koje nisu samo estetske, nego su i egzistencijalne. Moraš osigurati funkcioniranje teatra u iznimno nepredvidljivim okolnostima, ne znajući što će biti ne sljedeći dan, već ovo poslijepodne i moraš pri tome zaštiti sve one koji u zgradi rade ili u nju dolaze, štiteći time i integritet samog kazališta.

NACIONAL: Na što ste posebno ponosni kad je prošla sezona u pitanju, koliko je inventivnosti bilo potrebno da bi se ona odvijala barem nekako?

Bilo je potrebno puno inventivnosti, energije i strpljenja. Radila sam zapravo više nego ikada. A ponosna sam što smo od 12. ožujka do 9. srpnja prikazivali on line predstave za 500.000 gledatelja, organizirali koncerte u programu ‘’HNK u vašem kvartu’’, otvorili kazalište i nastavili sezonu, izvodili program ‘’Ljetne večeri HNK’’ pred zgradom, zatvorili sezonu, gostovali na dva ljetna festivala i da se od 500 ljudi koji rade u kazalištu i još nekoliko tisuća koji su nas tada gledali nitko nije razbolio.

NACIONAL: Kakav HNK u Zagrebu vidite do kraja ovog mandata, što priželjkujete?

Priželjkujem prvenstveno da ova kriza prođe što prije, da se publika vrati u kazalište u onom broju u kojem je bila do ožujka ove godine, da uspijemo realizirati sva gostovanja koja su nam otkazana i ona koja su nam najavljena. Da još jače pozicioniramo teatar u rasporedima europskih dramskih, opernih i baletnih teatara i produciramo što više uzbudljivih predstava koje će govoriti o ovom vremenu kazališnim govorom koji publika razumije, otvarajući teme koje se publiku izravno tiču. Naposljetku, priželjkujem da teatar nastavi biti ono što je i moto naše nove sezone – kazalište kojem vjerujemo!