Povjesničar, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik i biskup – sve je to bio Faust Vrančić. Zasigurno je jedan od najpoznatijih Šibenčana iz vremena renesanse koji je svojim izumima te radom na polju jezikoslovlja i povijesti ostavio trag na svjetskoj razini. Vrančić je rođen 1551. godine u Šibeniku, a umro je 20. siječnja 1617. godine u Mlecima, dok je njegovo tijelo pokopano u crkvi sv. Marije od Milosti na otoku Prviću, gdje je bio obiteljski ljetnikovac Vrančićevih.

Bio je pripadnik velikaške obitelji koja je, u obrani od Osmanlija, nastojala opstati zauzimajući važne položaje u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Kao nadareni desetogodišnjak poslan je na sedmogodišnje školovanje u Ugarsku, da bi zatim studirao pravo i filozofiju u Padovi jer je trebao slijediti primjer strica Antuna Vrančića, nadbiskupa i kraljeva namjesnika.

Kao suvremenik Galileija i Keplera, ostao je poznat po svom višejezičnom rječniku (pet jezika) i po djelu Novi strojevi (lat. Machinae novae). U ovom posljednjem opisao je čitav niz strojeva koji su uglavnom bili namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rade vode i vjetra ili teglećih životinja. Za razliku od Leonarda da Vincija, Vrančić nije bio zaokupljen ratnim strojevima. U djelu ‘Novi strojevi’ osobito je slavan Vrančićev prikaz svojevrsnog padobrana, nazvan na latinskom jeziku ‘Homo Volans’ (leteći čovjek). U njemu je prikazano više od 50 uređaja s komentarima na pet jezika.