Objavljeno u Nacionalu br. 804, 2011-04-12
Alain Finkielkraut, francuski filozof koji je 90-ih kao prvi intelektualac sa Zapada podržao Hrvatsku nakon 15 godina ponovno je posjetio Zagreb i predstavio novi Europski glasnik
“Dvadeset godina je objektivno dugo. Mnogi mladi koje ovdje vidim nisu bili niti rođeni kad sam prvi put došao ovamo i govorio hrvatskoj javnosti. No to vrijeme subjektivno nije dugo – čovjeku brzo prođe i nema osjećaj tolike udaljenosti. Najradije bih se rasplakao nad tom činjenicom. Kao da sam udahuo i izdahnuo i već je sve prošlo”, riječi su Alaina Finkielkrauta izrečene na promociji Europskog glasnika prošlog petka u prepunom Novinarskom domu u Zagrebu. Alain Finkielkraut (61), francuski filozof koji se 90-ih vrlo angažirao na promicanju hrvatske neovisnosti te je bio prvi intelektualac na Zapadu koji se suprotstavio srpskoj agresiji – o čemu ja čak napisao i knjigu “Kako se to može biti Hrvat?” – nakon završetka Domovinskog rata više nije bio u Hrvatskoj te je ovo prvi njegov posjet nakon petnaest godina.
POČETKOM 90-IH, međutim, Finkielkraut je često dolazio u Hrvatsku te bio ovdje toliko poznat da su ga ljudi prepoznavali i pozdravljali i na ulici i na bojišnici koju je također obilazio – bio je toliko popularan da je dobio nadimak “Finkielcroat”. U Hrvatskoj je sudjelovao i na utemeljenju Europskog glasnika, hrvatske filijale časopisa koji je u Parizu pokrenuo s Milanom Kunderom 80-ih. Njegov angažman za Hrvatsku izazvao je mnoga protivljenja u Europi – pa ga je tako, primjerice, britanski teoretičar David Bruce MacDonald napadao zbog prijateljstva s Tuđmanom, “čovjekom koji negira Holokaust” – a bio je napadan i u Zagrebu gdje ga je Miljenko Jergović optuživao da je “Karadžićev čovjek”. Iako je otada izgubio bliski doticaj s Hrvatskom, Finkielkraut je proteklih godina kao javni intelektualac izazivao i u Francuskoj mnoge prijepore. Primjerice, šezdeset njegovih kolega s fakulteta napisalo je čak i peticiju protiv njegovih stavova, a jedna izjava o francuskoj nogometnoj reprezentaciji 1998. – da je sastavljena od samih crnaca – izazvala je velike rasprave u javnosti. Nije bolje prošao ni 2005. kada je za nemire u Francuskoj okrivio isključivo siromašne imigrante s tezom da ako je neko društvo multikulturalno ne znači da ne može biti i multi-rasističko. Istovremeno, mnogi Finkielkrauta uzimaju i u obranu, smatrajući da su barem neki napadi na nj motivirani njegovim židovskim porijeklom – Finkielkraut je rođen u Parizu, ali otac mu je bio poljski Židov koji je preživio Auschwitz. Alain Finkielkraut je u međuvremenu u Parizu postao profesor na Ecole Polytechnique gdje predaje povijest ideja i moderniteta, a izdao je i niz knjiga od kojih su mu posebno odjeknule “Otkucaji svijeta” 2003. u kojoj razgovora s glasovitim europskim filozofom Peterom Sloterdijkom i “Pametno srce” 2009. za koju kritika kaže da mu je uz “Poraz misli” najbolja knjiga. Finkielkraut je u petak došao u Zagreb na obilježavanje 15. godišnjice Europskog glasnika, koji izdaje Hrvatsko društvo pisaca, a već je u subotu otputovao u Ljubljanu na javnu debatu sa Slavojem Žižekom za koju je vladao toliki interes da su svih tisuću ulaznica za Cankarjev dom bile prodane za sat vremena. S Alainom Finkielkrautom smo razgovarali upravo između ta dva događaja, u hotelu Palace u Zagrebu gdje je odsjeo u apartmanu 404 kao i svaki put dosad.
NACIONAL: Sinoć ste na predavanju u Hrvatskom novinarskom domu rekli da vam se čini kao da ste nedavno prvi put došli u Hrvatsku. Možete li se prisjetiti tog vremena?
– Bio je to čudesan trenutak. Hrvatska je bila u ratu, a Europa još nije priznala vašu neovisnost zbog arogancije velikih sila i arogancije intelektualaca. Bio sam među prvim intelektualcima koji se opredijelio za Hrvatsku jer me iritiralo da se rat na jugu Europe tretira kao plemenski. Ovdje sam susretao ljude istodobno i zabrinute i ushićene – ushićene jer se čuo i njihov glas. To je za mene bio nezaboravan trenutak. Tada su stvari bile apsolutno jasne, Hrvatsku je okupirala srpsko-jugoslavenska armija, a Hrvatska je branila svoje pravo na postojanje. Stvari su se malo zamutile zbog u rata u Bosni i Hercegovini. Bio sam nesretan zbog hrvatske intervencije u Bosni i Hercegovini, ali trudio sam se da sačuvam lucidnost i da se Hrvatska obrani od nepotrebnih ili krivih optužbi. U svakom slučaju, za vrijeme tog prvog boravka susreo sam Hrvate koji su postali i ostali za mene prijatelji zauvijek.
NACIONAL: Što mislite, zašto ste baš vi podržali hrvatsku borbu za neovisnost, a drugi vaši kolege intelektualci u Francuskoj, s iznimkom Pascala Brucknera, nisu?
– Većina europskih intelektualca izvukla je pouku iz 20. stoljeća da je nacionalizam u svakom vidu zlo. Njihov način da budu Europljani je bio taj da se u ime Europe nadiđu nacionalni identiteti, osjećaji i sukobi. Na tu me interpretaciju 20. stoljeća upozorio Milan Kundera u svojem čuvenom članku “Tragedija Srednje Europe” gdje je, primjerice, pisao da su se 1956. Mađari borili u istom dahu i za Mađarsku i za Europu. Također, nakon užasa 20. stoljeća ja sam jako vezan za postojanje jedne male nacije i male države Izrael. A kad sam vidio da Srbi tvrde da se bore protiv antisemitizma i to koriste kao argument da bi opravdali uništenje Vukovara, mislio sam da je moja dužnost kao Židova da svima razotkrijem tu njihovu ideološku obmanu.
NACIONAL: Koliko je angažman Europskog glasnika utjecao na sitaciju u Europi danas.
– Ja sam u svakom slučaju doživio poraz s tom idejom. Htio sam da se konstituira Europa “dichten und denken”, ali svi moji pokušaji da afirmiram ideju mišljenja i cvilizacije nisu naišli na odjek u Francuskoj i zato sam ondje nakon deset godina izlaženja ugasio taj časopis. No tvrdoglavost Dražena Katunarića koji ga i dalje uređuje u Hrvatskoj pokazuje da ta ideja ima više šanse za razvoj u jednoj maloj europskoj naciji kao što je Hrvatska, nego u velikoj kao što je Francuska. Europski glasnik je trebao biti glasnik drugačije Europe. Dok se s jedne strane Zapadna Europa odlučila za put blagostanja i prosperiteta, Milan Kundera se zalagao za vrijednosti Srednje Europe, za humanističke ideale, da Europa bude utemeljena na etici i pravdi. No ta se ideja izjalovila. Porobljeni mali narodi ušli su iz socijalizma u Europsku uniju i prilagodili se neoliberalnoj ekspanziji. Kulturu je nadomjestila industrija zabave, a Europska unija jednostavno je napustila dio identiteta Europe. Mogu navesti poznatu Kunderinu misao, njegovu divnu rečenicu: “Europljan je onaj koji je nostalgičan za Europom.”
NACIONAL: Kako vam se danas čini Zagreb nakon petnaest godina odsutnosti?
– Nažalost provest ću premalo vremena u Zagrebu. Nisam dobar putnik, ne znam se dobro APARTMAN 404
Alain Finkielkraut s
urednikom Europskog
glasnika Draženom
Katunarićem (desno)
i Nacionalovim
novinarom (lijevo)
u predvorju hotela
Palace u kojem
odsjeda svaki put kad
je u Zagrebu, i to u
apartmanu 404
APARTMAN 404 Alain Finkielkraut s urednikom Europskog glasnika Draženom Katunarićem (desno) i Nacionalovim novinarom (lijevo) u predvorju hotela Palace u kojem odsjeda svaki put kad je u Zagrebu, i to u apartmanu 404
šetati i odvojiti si vremena da sve razgledam. Uvijek sam u žurbi i osjećam nostalgiju za svojom ženom – još uvijek sam zaljubljen u svoju ženu i jedva čekam da je opet zagrlim. No vidio sam trgovački centar na Cvjetnom trgu i onu ogromnu podzemnu garažu koja ulazi u utrobu pješačke zone. Monstruozan primjer kapitalističkog mentaliteta. Pogled na to mi je stisnuo srce. Osjećam se nesretno zbog takvog napada na Zagreb. Komunizam je uveo politiku za koju je sve zatečeno bila “tabula rasa” i zbog takve je politike komunistička arhitektura uništila gradove. Zaista je velika šteta da postkomunističko društvo nastavlja taj isti komunistički put uništenja, da, prezirući povijesna mjesta, gradi hramove konzumerizmu. Volio bih da je hrvatska krenula drugim putom, ali, nažalost, to je naša planetarna sudbina.
NACIONAL: Koliko ste zadnje desetljeće i pol pratili unutarnje hrvatske prilike?
– Mnogo manje nego 90-ih. Nakon rata Hrvatska se srećom banalizirala i počeo je novi život, a i ja sam se okrenuo drugim temama za razmišljanje i drugim zemljama. Oko informacija iz Hrvatske francuski tisak mi uopće nije od pomoći jer u njemu nema vijesti iz Hrvatske. Situacija u Hrvatskoj tisak zanima malo ili nimalo, tek je izvijestio o nedavnim masovnim prosvjedima, ali bez potankosti.
NACIONAL: Jedna od vaših novih tema jest i knjiga “Otkucaji srca”, knjiga razgovora s jednim od najuglednijih europskih filozofa Peterom Sloterdijkom. Znači li to da ste i vi međunarodna zvijezda poput njega?
– Sloterdijk je puno veća međunarodna zvijezda od mene. Nas i nije povezao zvjezdani status, nego to što sam njegove knjige uvijek čitao s velikim zanimanjem. Sloterdijk je nepredvidljivi mislilac, on uvijek iznenađuje, a posebno volim njegovu posthabermasovsku slobodu koja mu dopušta da se vrati na staru tradiciju njemačke metafizike. I čim se ukazala prilika za dijalog, ja sam je iskoristio i tako je nastala knjiga naših razgovora. Mislim da je rezultat interesantan, a na tu knjigu je bilo i dosta odjeka, no nakon toga naši su se putovi razišli. Eto, vidio sam neki dan da je sa socijalističkim političarem Michelom Rocardom i filozofom i sociologom Edgarom Morinom potpisao peticiju za to da se dodijeli Nobelova nagrada Stéphanu Hesselu za njegovu opskurnu brošuricu “Pobunite se”.
NACIONAL: Što vi mislite o toj knjizi? Ona je izazvala veliko zanimanje u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, ali ne i u Hrvatskoj…
– To je jedna lirska knjiga, simplificirajuća, koja umjesto problema proziva ljude, umjesto da ukaže na probleme, govori ljudima da su budale. Napisao ju je bivši pripadnik francuskog pokreta otpora koji nas poziva da se i dalje borimo kao da smo u ratu. No politički život ne može se svesti na sukob dobra i zla, i zato mislim da je ta knjiga velik korak unazad. Rastužuje me i uznemiruje da se jedan filozof, koji je toliko važan poput Sloterdijka, zalaže za Stéphana Hessela. Doduše, razumijem da, kad ste važan međunardni mislilac poput Sloterdijka, da vam nude najrazličitije peticije na potpis… Zato je puno bolje da čovjek ostane u svojem kutu, diskretan.
NACIONAL: Imate li komentar na Hesselovo prozivanje Izraela?
– Hesselova knjižica sastoji se od dva dijela. Prvi dio denuncira Sarkozyjevu politiku i optužuje predsjednika da rastače program, vrijednosti i principe kji su bili ustanovljeni u antifašističkoj borbi u Francuskoj. Drugi dio je potpuno posvećen Izraelu i taj je dio najpolemičniji. Za Hessela je izraelska politika najveći skandal međunarodne politike i Izrael je jedini predmet njegove indignacije. Hessel tvrdi da se većina diktatura u arapsko-muslimanskom svijetu poslužila Izraelom kao žrtvenim jarcem te da su javnost svojih zemalja fokusirali na Izrael kako bi narod zaboravio na loše upravljanje njihovim vlastitim zemljama. Recentne pobune u arapskom svijetu stavljaju Hessela u smiješan položaj zbog toga stava. Arapske mase su danas rekle da im Izrael nije jedini problem, a vlade arapskih zemalja ne traže izgovor u Izraelu za to što ne mogu osigurati dostojan život svojim narodima. Arapske mase demantiraju Hessela.
NACIONAL: Odmah nakon ovog razgovora jurite u Ljubljanu na debatu sa Slavojem Žižekom. Što ćete mu reći?
– Već sam susreo Žižeka i s njim debatirao na francuskom radiju. Stekao sam dojam da je puno pristojniji i simpatičniji nego bi se dalo očekivati. On nije komunist koji mrzi, ali ipak mislim da je mržnja u srcu komunističkog projekta, a to ću mu i reći za nekoliko sati. A on će mi sigurno znati odgovoriti – on vam je takav mislilac da ga vlastite kontradikcije ne sprečavaju da nastavi govoriti.