„Bila sam spremna umrijeti, ali to nije bila posljedica depresije u koju sam potonula, nego plod razmišljanja da vegetiranje uz pomoć drugih ne bih mogla smatrati životom“, govorila je Sandra Paović. I započela bitku za život. Rehabilitacija – najprije u Francuskoj, a zatim u švicarskom Nottwilu, najboljem europskom centru za ozljede kralježnice – trajala je godinu dana, a nevjerojatna volja za životom i borbenost učinile su od nje medicinsko čudo te je Sandra Paović uspjela stati na noge. Nešto više od četiri godine nakon nesreće, 2013., Sandra Paović stigla je u Hrvatsku i započela svoj nevjerojatan novi sportski put. I postala paraolimpijska pobjednica iz Rija 2016. godine. Upravo taj put od životnog ponora do vrha svijeta u knjigu “Rođena da pobjeđuje” prenio je 2017. hrvatski novinar i publicist Željko Žutelija. Danas, gotovo osam godine poslije, Žutelija i Sandra Paović završili su i drugu knjigu o toj iznimnoj sportašici koju će predstaviti 18. lipnja u zagrebačkoj Laubi. Ova nova knjiga “Volim život” zapravo je nadogradnja prve, a razlog je Sandrin posve novi životni ciklus. Ona je sada uspješna motivacijska govornica koja svojim primjerom ohrabruje ne samo poslovne ljude, već i djecu i mlade sportaše. Pojasnila je kako je došlo do ideje za drugu knjigu:

„Moj suprug Daniel Lazov došao je na ideju za ovu knjigu, on je apsolutno najveći obožavatelj prve knjige, a kako je i sam nastradao u teškoj nesreći, tijekom rehabilitacije je puno čitao upravo motivacijske knjige, a naša knjiga mu je dala veliku snagu. On je realan, moj je najveći kritičar, ali i najveći navijač i rekao je da je to za njega najbolja motivacijska knjiga ikad objavljena. Najveći kompliment za knjigu bio mi je kad mi je jedan gospodin dao na telefon svog sina osmaša koji je pročitao knjigu. Dječak mi je rekao ‘da su sve lektirne knjige poput vaše, mi bismo svi sve čitali’. To mi je bio veliki poticaj za dalje. Mnogi ljudi pronašli su u njoj veliku motivaciju, a Daniel mi je često znao reći da nisam ni svjesna kolika sam inspiracija drugima i koliko sam još više sazrela od objavljivanje prve knjige. Posebno dobro na nju reagiraju mladi sportaši, ali i oni sportaši koji su prestali s aktivnim sportom i nađu se pred pitanjem što i kako dalje. Ja sam to uspjela, nakon nesreće, prebroditi i radim ono što volim. Otvorili smo najprije hotel za pse, što je ogroman posao i za zdrave ljude, ali uživam u svemu što radim. Usporedo s tim krenula sam s motivacijskim govorima koji su iznimno dobro prihvaćeni, ljudi odlično reagiraju na njih i na moju priču. A ta je priča puna nevjerojatnih uspona, ali i zaista ogromnih padova. Stoga je od Daniela začeta ta ideja za novu knjigu. Prošlog Božića Željko Žutelija posjetio nas je u našoj novoj kući i dogovorili smo se da pokušamo napisati i drugu knjigu, nazvanu ‘Volim život’.“

U toj knjizi Sandra Paović odmah u početku kaže da je svoju životnu priču odlučila podijeliti sa svima bez samosažaljenja i bez patetike. Kaže da i inače tako govori, ali da to ne znači da i njoj samoj tijekom motivacijskih govora koje drži ne krenu suze:

„To je zato što govorim iz srca, maksimalno se otvorim. Najteže mi je razgovarati ne o nesreći, već o trenutku povratka u Hrvatsku nakon rehabilitacije u Švicarskoj koja je trajala punu godinu dana. To je bio najveći uspjeh, čudesan. Došla sam na štakama i mogla sam 50-ak, sto metara hodati, pa čak nekoliko koraka i bez štaka. Dakle, bio je to čudesan trenutak, svi oko mene bili su presretni i oduševljeni mojim oporavkom, a ja sam u tim trenucima bila najtužnija. Nakon što sam ispunila taj suludi cilj da stanem na noge – nisam imala vremena misliti ni o čemu osim o opravku – i vidjela kako moje cure bez mene odlaze na Europsko prvenstvo, u tom sam trenutku postala svjesna toga da sam izgubila sve. Još uvijek mi srce pukne svaki put kad o tome pričam, ali prebrodila sam i to. To je onaj trenutak kad se doslovno zapitaš ‘što sad?’. Cijeli život sam bila vrhunski sportaš, borila se za Hrvatsku, predstavljala svoju državu, davala pozitivan primjer drugima. I onda se sve ono što sam godinama gradila kockicu po kockicu razruši i više ništa nemam. Više nisam bila ni toliko mlada, imala sam 26 godina. Upisala sam fakultet sportskog menadžmenta pa su mi se otvorila nova vrata, otišla sam na prvi trening i tamo upoznala svog budućeg supruga, pa sam nakon toga postala paraolimpijska pobjednica. Zato je ova knjiga važna, da pokažem da sam obična cura, ali imam tu sposobnost da se natjeram da budem hrabra.“

Željko Žutelija ističe da je puno istine u tome kad Sandra Paović kaže da je jedna sasvim obična djevojka. To se odnosi na njezinu potpunu iskrenost, neposrednost i jednostavnost, ali Sandrina borbenost, mentalna i intelektualna snaga nadmašuju svako poimanje „običnosti“.

Sandra Paović bila je do kobne prometne nesreće u siječnju 2009. uspješna stolnotenisačica koja je s Hrvatskom osvajala europske i svjetske medalje. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Autorski je privilegij pisati o osobi izvanserijske mentalne i emocionalne snage, utkane u tijelo koje više nikad neće igrati stolni tenis, trčati ili plivati. To je velika povlastica za nekoga tko je njezin sugovornik i poštovatelj. Vrlo sam emotivno vezan za Sandru i da nema tog odnosa, knjige ne bi bilo. Tako je od prvog trenutka, otkako smo se 2016. upoznali na konferenciji Dani Orisa. Dva smo oprečna karaktera – Sandra je hrabra, moćna i temperamentna, a ja sam suzdržan, u ovakvim trenucima često vrlo emotivan, a ne smijem to pokazati i moram se kloniti svake moguće patetike, protivne Sandrinu karakteru. Svojim sam pisanjem želio i morao slijediti tu njezinu hrabrost i moć. Kad smo se dogovorili da ćemo pisati i drugu knjigu, shvatio sam da Sandra slijedi poznatu Kennedyjevu izreku ‘Ne pitajte se što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju’. Sandra i Daniel vrlo su slični u toj hrabroj putanji prema zamišljenom cilju. Završili su fakultete i tada se postavilo pitanje – što sada? Osvojena je zlatna olimpijska medalja, to je u sportu vrhunac, nema većeg priznanja. Sada treba raditi nešto drugo, odrediti druge ciljeve. Bio sam uvjeren da Sandra neće živjeti na lovorikama osvajačice zlatne paraolimpijske medalje. Znao sam da će nezaustavljivo ići dalje. I to se obistinilo. Sa suprugom Danielom izgradila je vlastiti dom, u kojem su otvorili hotel i vrtić za pse. Nakon toga Sandra počela je održavati motivacijske govore jer ljudi prepoznaju njezin dar govorništva i sugestivnog prenošenja svog životnog iskustva.“

Sandra Paović prisjetila se kako je počela ta njezina nova karijera, zašto je svoje životno iskustvo, životnu priču, počela dijeliti s drugima i ohrabrivati ih. Sve je, kaže, nekako krenulo intervjuima:

„Puno sam pričala o svom iskustvu i ljudi su počeli prepoznavati moju iskrenu i nepretencioznu životnu priču. Arhitekt Andrija Rusan je, nedugo kasnije, predložio da na Danima Orisa održim jedan motivacijski govor i tako je nekako krenulo. Tada sam upoznala Željka koji mi je odmah predložio da mu ispričam tu svoju priču koju bi on pretočio u knjigu. Ja sam se šokirala i nisam znala što da mu odgovorim, izbjegavala sam mu dati konkretan odgovor. Ali kad mi je sjela ideja o knjizi, rekla sam mu da možemo krenuti u to pod uvjetom da osvojim zlato u Riju. Da sam, primjerice, osvojila broncu knjige ne bi bilo. I ja sam na to ubrzo zaboravila. Počele su mi stizati silne čestitke za zlatnu medalju, od kojih je jedna stigla s nepoznatog broja. U njoj je pisalo ‘Kad krećemo?’. Čitala sam tu poruku nekoliko puta i kad sam shvatila da je to Željkov broj, počela sam se iskreno smijati. Tako je došlo do prve knjige ‘Rođena da pobjeđuje’.“

Žutelija i Sandra Paović dogovorili su prvu knjigu gotovo odmah nakon upoznavanja 2016. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nije joj, rekla je Sandra Paović, cilj govoriti samo poslovnim ljudima. Najviše voli govoriti mladima, djeci, mladim sportašima, to je posebno veseli:

„Oni su naša budućnost, njima treba hrabrosti i dodatne motivacije, oni se moraju zapitati u čemu su dobri i biti svjesni da će u tom procesu biti padova i suza, ali da taj proces moraju voljeti. Zato se knjiga zove ‘Volim život’. Jer moraš voljeti taj proces, biti svjestan da će biti teških trenutaka, nepravdi. Tek onda moraš biti još jači! Klinci na takve stvari sjajno reagiraju, baš mi profesorice kažu da je nevjerojatno da ih u sat vremena govora nijednom nisu utišavali, zanimljivo im je, poučno, bilo je puno pitanja. Željko i ja imamo zajedničku ideju s ovom knjigom – želimo da ta knjiga bude za sve one koji žele dati najbolje od sebe, da pokušaju biti najbolja verzija sebe. To nije lako. Puno je lakše biti najbolja verzija sebe kad si sretan, kad ti krene, kad imaš dobar dan. Ali kad stvari ne idu kako treba, onda treba pretrpjeti, ali ne samo kad se tebi nešto loše događa već i nekome drugom, probaj biti najbolja verzija sebe, da bi takav mogao pomoći drugome. Kad to napraviš, već si pobjednik.“

Iako to zvuči lako, to je iznimno teško postići. Potrebna je prije svega iznimna mentalna snaga. Sandri Paović aktivno bavljenje sportom sigurno je pomoglo u bržem oporavku, ali kaže da vjerojatno to ima u sebi, to je stvar karaktera:

„Kao što kažem na početku knjige, ne bih voljela da se ikome dogode dvije stvari – rat i neka teška ozljeda. Ali evo, meni se dogodilo i jedno i drugo. Ništa drugo ne možeš nego pokušati biti jak, moraš se boriti. Ja sam u Domovinskom ratu sve izgubila, ali sam i to prebrodila. Stolni tenis bio mi je prva ljubav, počela sam trenirati s pet godina, stoga je razumljivo da nisam od toga htjela, a ni mogla, samo tako odustati. Najljepše je imati ljude oko sebe koji su još bolji i jači od tebe. Tako mi je bilo u sportu – uz sebe sam imala Tamaru Boroš i trenera Nevena Cegnara, od kojih sam učila i razvijala se. Tako je i s knjigom – svi smo bili jedan složni tim koji je uspio napraviti ovu knjigu.“

Žutelija je objasnio kako je tekao proces pisanja knjige. Životnu priču s toliko dirljivih, ali i ganutljivih trenutaka, nije bilo jednostavno prenijeti na papir.

„Mi smo tjednima i mjesecima živjeli zajedno, razgovarali o svemu. Bile su ispovjedne seanse i Sandrina promišljanja o životu. To je bilo njezino iskreno i elokventno govorenje u diktafon, nakon čega sam to dva ili tri puta preslušavao, bez da sam išta počeo pisati. Naposljetku sam pisao svoju interpretacijsku verziju, utvarajući si da potpuno razumijem Sandrin senzibilitet i da mogu zanatski oblikovati ono što je rekla. To nije bila puka reprodukcija naših razgovora, to je bilo duboko poniranje u njezinu psihu, u njene unutarnje vibracije i pokušaj njihova prenošenja na papir. Vraćao sam joj ulomke rukopisa na uvid i prema njezinom ‘feedbacku’ kreirao nastavak, nastojeći što suptilnije ‘ploviti’ kroz njezin život. Ponosan sam na to međusobno prožimanje, Sandre kao ispovjednice jednog dramatičnog života i mene kao emotivno suživljenog sugovornika i slušatelja. Kod Sandre mi se najviše sviđa to što joj je – kao zdravoj sportašici – prvi cilj bio pobijediti protivnika, osvojiti medalju. Nakon nesreće imala je posve drugačiji cilj – pobijediti sebe. Ona je to uspjela, pobijedila je sebe kad je sebi samoj bila najveći protivnik.“

Sandra Paović složila se s tom konstatacijom. Smatra da je apsolutno najteže pobijediti sebe, i u sportu i u životu. Često si sam sebi najveći protivnik, i zbog straha, i zbog treme:

„I onda kroz sport najprije naučiš pobijediti sebe jer da bi pobijedio protivnika, moraš najprije pobijediti sebe. Moraš zaista jako dobro sam sebe poznavati, to znaju svi vrhunski sportaši. Ja sam željela to raditi sama, bez ičije pomoći, učila sam na vlastitim greškama. To sam u sportu vrlo često i uspjela. A kad mi se dogodilo ono nezamislivo, onda sam ponovno uspjela pobijediti samu sebe. Na to sam ponosnija. Razdoblje neposredno nakon nesreće posebno pamtim. Tijekom rehabilitacije u Švicarskoj kao dio terapije postojala je dvorana za stolni tenis jer je taj sport fantastičan baš za ozljede kralježnice i za osobe u kolicima. To je posebna priča jer sam doživjela pravu traumu kad sam vidjela taj stol i reket, trebalo mi je neko vrijeme najprije da uzmem reket u ruke, a kasnije i da zaigram, u kolicima sa zavezanom rukom. Nekoliko mjeseci kasnije vratio mi se osjećaj u ruci i mislila sam da će ostati na tome, na povremenom igranju u sklopu rehabilitacije. Ali treneri i liječnici, rehabilitatori, očito su u meni prepoznali ono nešto i rekli mi da bez obzira na sport kojim ću se baviti obavezno moram igrati u kolicima. Nisam ja mislila da ću se vratiti, nisam imala nikakav plan takve vrste. Nakon još jedne rehabilitacije u Termama Selce, kod doktorice Brozičević, dodatno sam ojačala i krenula sam najprije raditi za Savez, prevoditi s njemačkog i engleskog, pomagala u komunikaciji i slično. Ali nije to bilo nešto me ispunjavalo, pa sam krenula na fakultet sportskog menadžmenta i to me ispunilo jer je to bilo novo iskustvo. Ali trebala sam još poticaja i uslijedio je poziv moje kolegice da dođem na trening, i na tom prvom treningu upoznala sam svog Daniela i shvatila da hoću probati. Pola godine kasnije dobila sam odličan osjećaj u rukama, taktički sam bila jako uspješna, udarac mi je bio najbolji, dobro sam se osjećala. Otišla sam na prvi turnir u Mađarsku misleći da nema šanse da ikoga pobijedim, ali Daniel je bio uvjeren da ću ga osvojiti. I osvojila sam i taj turnir, drugi pa treći, pa dvaput europsko prvenstvo, pa svjetsko i osvojim to zlato u Riju. Nakon toga sam se povukla jer je to za moje tijelo bilo jako naporno. Igrala sam u stojećoj kategoriji na svoju odgovornost unatoč protivljenju doktora, ali sam bila nepokretna pa sam se zbog toga ‘bacala’. Moje podlaktice su bile crne, jer sam konstantno udarala rukom po stolu, pa sam padala pod stol, ali bih se samo nasmijala kao dijete. Bila sam sretna kao malo dijete, uzbuđena što opet igram. Nisam očekivala da ću ostvariti takve rezultate, ali zaista nije bilo lako to postići.“

Kaže da je ponosna na sebe i ono što je napravila, na svoju borbu. Tijekom cijelog svog životnog puta nije naučila samo o sebi, naučila je to da ljudi nisu svjesni koliko su jaki dok ne dođu u tešku situaciju, u kojoj moraju pokazati sve što imaju. Nije ni ona znala koliko je jaka, koliko zapravo može. Znala je da je borac, ali nitko ne može zamisliti situaciju u kojoj se ona našla. Stoga želi govoriti o tome, jer smatra da ljudi zaista iz sebe mogu izvući čuda.

Željko Žutelija podijelio je sa Sandrom Paović svoje profesionalno iskustvo, ali i blisko prijateljstvo kojim su povezani. Kaže da je – kad su radili na prvoj knjizi – imao osjećaj da bi čovjeku trebalo biti neugodno pred Sandrom reći da ga, primjerice, boli glava, jer kako možeš uspoređivati glavobolju s nesrećom koju je ona proživjela?

„Sandra me poučila i otklonila moju nelagodu. Rekla mi je da je svaki bol ‘ekskluzivitet’ osobe koja ga proživljava. ‘Vaš bol nema veze s mojim i obratno’. Naučio sam i nešto što mi je pomoglo u poslu. Sandra je, kao zdrava sportašica, bila timska igračica, potpuno posvećena ekipi, bez sebičnog interesa za pojedinačne uspjehe. Možda je u pojedinačnoj konkurenciji mogla postići još bolje rezultate, ali – kad sam shvatio da je ekipni igrač – onda sam i ja okupio malu, ali respektabilnu ekipu suradnika kojima vjerujem i koje iznimno cijenim. To su moja asistentica Denis Nepokoj, PR menadžerica Zrinka Belinić, lektorica Kata Zalović Fišter i art direktor Igor Vranješ, dizajner s kojim surađujem već dvadesetak godina. Knjigu ‘Volim život’, osim Sandre i mene, napravilo je još samo četvero ljudi, iznimno odanih tom projektu“, kaže Žutelija.

Jedan od ciljeva koji bi Sandra Paović željela postići ovom knjigom jest da se prepozna na razini Grada Zagreba. Nada se da će se to i dogoditi, jer bi željela da knjiga bude u školama kao motivacijsko i životno štivo. U knjizi su zanimljive poruke, priča je ispričana veselo, tužno, hrabro, sportski, djecu to baš raduje. Željela bi, kaže, da se u školskim knjižnicama nađe ta knjiga, ali ona će i dalje volonterski dolaziti u škole, razgovarati s djecom. Žutelija ističe da je Sandra Paović itekako svjesna da je cijela Hrvatska velikom humanitarnom akcijom pomogla da dobije rehabilitaciju u najboljem tetraplegijskom središtu u Europi. Kaže da će Sandra vjerojatno zbog toga do kraja života imati potrebu da svojoj zajednici, svim hrvatskim građanima, vrati barem dio onoga što su oni njoj dali i da nikome nije na teret. Zbog francuskog osiguranja – jer je ona pretrpjela ozljedu na radu, putujući na natjecanje – ona je financijski osigurana i ne treba institucionalnu pomoć jer se sama brine o sebi. Ali iskreno želi dobro vratiti dobrim.

I za kraj, Sandra Paović ispričala je jednu anegdotu s trenerom Nevenom Cegnarom, koja joj se dogodila kao zdravoj sportašici. Iz nje se puno toga može naučiti, priča je na svojim motivacijskim govorima, a posebno dobro na nju reagiraju mladi sportaši koji trebaju tu dodatnu energiju, tu dodatnu riječ ohrabrenja:

„Igram četvrtfinale Europskog prvenstva, ušla sam u osam najboljih i igram za medalju protiv mađarske igračice Krisztine Tóth. No u drugom kolu igrala sam s jako nezgodnom Ruskinjom, baš loš ždrijeb. Jako je bila borbena, slična meni, ali ja sam prije tog meča samo sjela i nisam se mogla pomaknuti. I ona već skakuće, a trener Cegnar je isto tako stalno skakutao. Rekao mi je da ustanem i da me svi čekaju, da krenem. A ja ga pogledam i kažem mu ‘ne mogu, uplašila sam se, noge su mi se odrezale’. A svi čekaju! Ali ja istinski vjerujem da je Neven jedini trener na svijetu koji bi reagirao na način na koji je reagirao. Većina drugih bi rekla ‘ma spremna si, ustani, idemo’. Ali on je meni stavio ruku na rame, nasmiješio se i rekao ‘ako si se ti uplašila, možeš misliti kako je onda njoj’. I ja se nasmijem na sav glas, ‘pukla’ sam od smijeha, ustala i odigrala odlično, pobijedila sam Ruskinju 4:0. To je ta riječ ohrabrenja, motivacije, e to ja želim biti svojom knjigom.“

UVJETI PRENOŠENJA ČLANAKA: Svi članci objavljeni u izdanjima Nacional News Corporationa njegovo su vlasništvo. Nacional News Corporation dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka iz svojih izdanja u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka isključivo kao kratku vijest od najviše deset redaka (300 znakova) uz obavezno navođenje izvora. Nacional News Corporation tužit će prekršitelje pred sudom u Zagrebu.