Splitski glumac Slavko Sobin aktivan je na sve strane i u svim glumačkim formama. Upravo se emitira treća sezone serije „Crno-bijeli svijet“ u kojoj igra Žungula, u kinima se počeo prikazivati holivudski film „Leptir“ u kojem ima malu ulogu, a na Valentinovo premijerno će se izvesti predstava „Who the fu*k is Biba?“ autora Igora Weidlicha, u režiji redatelja Borisa Kovačevića i aranžmanu B GLAD produkcije, koja će se izvoditi u Ludoj kući. Slavko Sobin dao je kratki intervju Nacionalu.

NACIONAL: U predstavi „Who the fu*k is Biba?“ igrate Antu, tko je Ante?

Ante je baš onako jedan čovjek iz naroda, srčan, glasan, voli se provesti, iz velike je obitelji koja se proteže od Kaštel Kambelovca do dijaspore i ludo je zaljubljen u svoju suprugu Saru.

NACIONAL: On i Sara imaju ljubavnih problema, dva tjedna nakon svadbe brak je već u krizi… Zašto ste prihvatili ovu ulogu? Što vam je intrigantno kod tog teksta?

Jednom godišnje prihvatim predstavu nezavisne produkcije jer volim predstave koje dosta putuju. Dosadan sam više sebi kad ponavljam koliko ja volim publiku, volim imati svoju publiku, volim pomisliti da netko želi doći u kazalište da me gleda. I volim tu odgovornost da tu publiku ne iznevjerim. Preklani sam putovao s “Političarom”, lani s “Otpisanima”, ove godine ću s Bibom, divnim tekstom Igora Weidlicha. Proputuješ Hrvatsku, zabaviš ljude i zabaviš se s njima. Gdje ćeš bolje. K tome su prve dvije spomenute predstave još uvijek jako tražene, tako da već vidim da će dobar dio 2019. biti u kombiju. Najveća draž ovog teksta je u tome što se ne možemo ni sami dogovoriti igramo li komičnu dramu ili dramatičnu komediju, što zapravo znači da igramo život. Ja bih je najprije usporedio s romantičnim komedijama s kraja 90-ih. Prije nego što je humor bio prdac i psovka.

NACIONAL: Koliko vas takve životne situacije mogu inspirirati, „natjerati“ da budete bolji, uvjerljiviji na sceni?

U ovom komadu je lako biti uvjerljiv. Prikaz te veze koja se raspada, a ni sami ne znamo zašto, to je nešto što je puno nas proživjelo, pa je lako situacije crpiti iz iskustva. Veze se raspadnu jer ti postane dosadno raditi na njima, a onda se godinu ili godinama kasnije pitaš što bi bilo da je bilo.

NACIONAL: Ovo je predstava u privatnoj produkciji, a igrat ćete je u privatnom kazalištu, koliko je to važno, da se razvijaju takve produkcije?

Meni koji volim kulturu, to je važno. Što više kazališta, više kulture. Što više privatnih uspješnih kazališta, manje ovisimo o vanjskim nekazališnim utjecajima.

NACIONAL: Tko vam je dao najbolji savjet kad ste odrastali, a što biste vi samom sebi savjetovali da vam je današnja pamet, ali 15 godina manje?

Sve najbolje savjete dali su mi roditelji. Prije 15 godina rekao bih si “Ne pijan na motor”. Ne bih imao ovaj ožiljak ispod oka. Iako, sve ima svoj razlog, svaka greška svoju lekciju, gledaj naprijed, nikad nazad.

NACIONAL: Osim u kazalištu, radite i na televiziji i na filmu. Upravo se emitira treća sezona serije „Crno-bijeli svijet“, koja prikazuje život u Jugoslaviji ‘80-ih. Kako ste doživjeli lik Žungula?

Obožavam tog Žungula, ove sezone je malo odrastao, počinje preispitivati treba li se mijenjat’, treba li se početi zrelije ponašati, nikad zapravo nije bio sličniji meni jer nije više samo zezant. Poprima i malo moje krize tridesetih, iako je on još u 20-ima…

NACIONAL: Vi ste se rodili točno u vrijeme radnje serijala, ali sigurno vam je poznata ta urbana umjetnička, glazbena scena, kojoj pripada i Žungul. Što pomislite kad snimate ili kad gledate seriju, u smislu tog procvata umjetnosti koji se u Hrvatskoj nažalost ne vidi?

Znam fantastične umjetnike i umjetnice moje generacije, iz čega bi se moglo protumačiti da smo zaista 80-ih, a to su i godine moga rođenja, svjedočili jednom neponovljivom razdoblju što se umjetnosti tiče. Sretan sam što su i moji kolege na neki način primjer te umjetnosti te da to svi mi nosimo iz toga doba.

NACIONAL: Imali ste uspjeha i na filmu, a upravo se u kinima počeo prikazivati i remake slavnog „Leptira“, dakle „pravi“ holivudski film. Kako ste došli do te uloge i kakav je osjećaj biti dio takve priče?

Imam malu ulogu u “Zvizdanu” i malu u “Papillonu”. I nekoliko još manjih u nekoliko navrata. Ne bih to nazvao uspjehom, ali definitivno sam ponosan na sve što sam dosad postigao. Doći će i više filmskih uloga. Producenti su se u Hrvatskoj javili Martini Subašić, koja zahvaljujući dugogodišnjem radu u sektoru castinga najbolje poznaje sve generacije glumaca. Međutim, ja sam ipak išao preko Bosne, gdje je baza moje agentice Anile Gajević s kojom već dugo godina uspješno surađujem. Poslali smo moju snimku pa ušli u prvi uži krug, a onda i u drugi. Nakon nekog vremena došlo je na red upoznavanje s redateljem, a potom i podjela uloga. Bilo je odlično snimati “Leptira”, ali sada, dvije godine kasnije, puno su mi svježija ova lijepa iskustva koja se događaju kada me netko na Instagramu tagira u storyju iz kina. Neki mi ljudi čak šalju poruke da su ponosni što je netko “naš” u filmu i što se govori hrvatski. To me veseli i daje poseban štih toj maloj ulozi, koja i nije tako mala ako vidiš da je ljude dirnula. Krasno je to kad si nekome tko te ne zna razlog za ponos.

NACIONAL: Vidite li svoju karijeru u Hrvatskoj ili vani?

Apsolutno i tu i vani. Posljednjih deset godina ulažem u sebe da tako bude i zasad sam zadovoljan krivuljom svoga života.