Vojislav Stanimirović vodio je srpsku zajednicu u istočnoj Slavoniji tijekom mirne reintegracije tog područja u Hrvatsku od 1996. do 1998. godine te usko surađivao s hrvatskim dužnosnicima u tom važnom i uspješnom procesu, u kojemu je posljednji okupirani dio Hrvatske bez ijedne žrtve vraćen u ustavnopravni poredak zemlje. Danas je predsjednik Glavne skupštine SDSS-a, ali se uvelike povukao iz aktivne politike. Za Nacional je ipak pristao komentirati aktualnu političku situaciju, prisjetiti se nastanka SDSS-a i mirne reintegracije, kao i razjasniti česte optužbe s desnice protiv SDSS-a i njega osobno.

Stanimirović je rođen u Tovarniku 1953. Specijalist je psihijatrije, primarijus, a stiže iz liječničke obitelji: sedmoro najbližih članova njegove obitelji, uključujući suprugu i dvojicu sinova, liječnici su. Radio je u kao psihijatar u vukovarskoj bolnici i vodio privatnu praksu u Vukovaru. Bio je predsjednik prijelaznog Izvršnog vijeća za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem u procesu mirne reintegracije te predsjednik SDSS-a od osnivanja 1997. do 2017. U Županijskom domu Sabora, kamo ga je imenovao predsjednik Tuđman, bio je zastupnik od 1997. do 2000. godine, a potom je s manjinske liste u još tri uzastopna mandata biran za zastupnika. Od 2003. do 2012. bio je član Savjeta za nacionalne manjine.

NACIONAL: Kako su ljudi u Vukovaru doživjeli koaliciju Domovinskog pokreta i HDZ-a?

Dosta loše, moram reći. Ali problem s Domovinskim pokretom (DP) u Vukovaru postoji već sedam, osam godina, otkad je Ivan Penava gradonačelnik. Tuče s djecom, na utakmicama, uskraćivanje prava… Puno je, puno problema.

NACIONAL: Kakav je Penava gradonačelnik u usporedbi s prethodnicima, Željkom Sabom ili Vladimirom Štenglom, na primjer?

Penava je ideološki tvrd čovjek. Njegova priča svodi se na rat. Nema ideja koje bi pridonijele velikom boljitku grada. Bavi se ratnom retorikom. Takva retorika je DP-u šlagvort koji koristi i na koji dobiva veliki dio građana.

NACIONAL: Činjenica je da je u Vukovaru bio strašan rat. Grad je srušen, toliko žrtava… Može li se takva retorika razumjeti i uvažiti? Vi ste i političar i psihijatar pa možete razumjeti što je ljudska trauma.

Traumu razumijem, naravno. To je sigurno tako, ali ako traumu stalno podgrijavate, sada već 26 godina od kraja mirne reintegracije, to je problem koji loše utječe na ljude. Mislim da treba pronaći nestale i okončati potragu za njima, kao i završiti procesuiranje ratnih zločina. To ne treba učiniti samo s jedne nego s obje strane, jer postoje ljudi koji su u gradu počinili zločine prema srpskoj zajednici, a nitko od njih nije procesuiran. Ta priča nije jednostrana. Vukovar treba gospodarski podići da bi ljudi prestali odlaziti. A odlaze i jedni i drugi jer nema perspektive.

NACIONAL: Iz Domovinskog pokreta kažu da nemaju ništa protiv Srba, ali da su protiv sudjelovanja SDSS-a u vlasti. Kako to komentirate?

SDSS je jedina legitimna politička stranka Srba. Oni smatraju da SDSS ne smije biti ni u kakvim strukturama vlasti. Krenuli su od vlade, a sad će to spuštati i na lokalnu razinu pa predstavnici SDSS-a neće smjeti biti u vlasti ni u županijama, gradovima, općinama… Ali mi smo legitimno izabrani. Oni ne shvaćaju kako se država treba ponašati. To što oni traže nije dobro za državu, a to ne može prihvatiti ni Europska unija. Tu mislim i na odnos prema Istanbulskoj konvenciji i migrantima. Zato mislim da perspektiva Domovinskog pokreta nije dobra.

NACIONAL: Poznajete li ljude iz Domovinskog pokreta?

Ne. Nikad u životu nisam sreo nijednoga od trojice vodećih DP-ovaca.

NACIONAL: Kakvo je vaše iskustvo iz koalicije s HDZ-om Andreja Plenkovića? Bili ste u koaliciji i sa Sanaderom, a surađivali ste i s Tuđmanom.

Sa Sanaderom nismo bili u pravoj koaliciji, nego smo podržavali njegovu vladu. Bilo je to dobro iskustvo. Sanader je imao autoritet. S Plenkovićem smo bili osam godina u koaliciji i to nam je prva prava koalicija s HDZ-om. To je također dobro, odlično iskustvo. Plenković dobro razumije manjinsku problematiku i probleme koje manjinske zajednice imaju, a srpska posebno. Koalicija je dobro funkcionirala.

NACIONAL: Kako komentirate ovaj Plenkovićev obrat, formiranje vlade s DP-om?

Nije imao izbora. Htio je treći put formirati vladu. Ali nije mu draga koalicija s DP-om i mislim da neće dugo ni trajati. Vidjet ćemo što će biti. Predviđam da će se otvoriti niz afera, a veliko je pitanje i stručnosti ljudi koji su preuzeli funkcije.

‘Krajem 1997. Tuđman je na temelju svojih ustavnih ovlasti imenovao pet zastupnika u Županijski dom Sabora zbog posebnih zasluga, a među njima sam bio i ja’, kaže Vojislav Stanimirović. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Jeste li vi poslije izbora smatrali da bi se stranke centra i ljevice trebale dogovoriti s Plenkovićem da u vladu ne uđe DP?

Takva je ideja postojala, ali nisu bili spremni ići s HDZ-om.

NACIONAL: A što mislite o Milanoviću i njegovu angažmanu u kampanji za parlamentarne izbore?

S Milanovićem nismo imali loša iskustva dok je bio premijer. Međutim, kasnije je postao više desno orijentiran, a postoji i taj problem uzajamnog nerazumijevanja Milorada Pupovca i Milanovića, koji se vuče već godinama. Ne znam ni jesu li njegovi potezi u kampanji bili u skladu s ulogom predsjednika. Vidjet ćemo kako će to završiti, pred njim su predsjednički izbori.

NACIONAL: Kako objašnjavate animozitet Pupovca i Milanovića?

Milanović je svojatao srpsku zajednicu i omalovažavao naše predstavnike. Rekao je da smo mi manjina, a da on ima više Srba koji podržavaju njega nego SDSS. Minorizirao je našu stranku.

NACIONAL: Zašto?

Ne znam. Možda zato što je Pupovac napravio koaliciju s Plenkovićem, a to je njemu bilo problem. Milanović je rekao da koalicija s SDSS-om nije dobra i da Srbi tu koaliciju ne podržavaju. Ali mi smo razmišljali racionalno. Bilo nam je jasno da su potrebe srpske zajednice velike: infrastruktura, obnova, voda, ceste… To je moguće riješiti samo s vladom. U opoziciji te potrebe nikad ne bismo mogli zadovoljiti i suradnja je bila korisna za našu zajednicu.

NACIONAL: Domovinski pokret traži i gašenje tjednika Novosti. Kako to komentirate?

To bi bilo ukidanje slobode medija. Mislim da će Novosti nastaviti raditi i da su dobre jer nude i druge aspekte života koje u običnim medijima ne možemo čuti. Pitanje je, naravno, financiranja. Vidjet ćemo što će biti.

NACIONAL: Jeste li bili gradonačelnik Vukovara u vrijeme Krajine? Ta se tvrdnja često čuje.

Ne. Jedna novosadska televizija titlovala me je kao „gradonačelnika“ pa je tako ostalo. Četiri mjeseca bio sam volonterski predsjednik skupštine općine. Bilo je to u rujnu 1993. U to vrijeme vlast je došla u ruke radikalima, Srpskoj radikalnoj stranci, koji su imali i predsjednika skupštine općine i predsjednika izvršnog vijeća, kako su se tada zvala tijela vlasti. Oni su tada počeli ponovno istjerivati Hrvate iz kuća i useljavati Srbe koji su iz zapadne Slavonije izbjegli u Vukovar. Tada se koalicija SDS-a, SPS-a i nekih manjih partija udružila i smijenila radikale te sam prihvatio volonterski biti predsjednik skupštine općine. Zaustavili smo ta iseljavanja. Ali titl je učinio svoje pa se godinama provlači da sam bio gradonačelnik.

NACIONAL: Bili ste član SDS-a u vrijeme kad se u Vukovaru dogodila strašna tragedija i zločini. Jeste li učinili išta protiv vlastite savjesti?

Nisam. U sve to sam ušao igrom slučaja. Kad sam se vratio s godišnjeg odmora iz Grčke 25. srpnja 1991., uhapsila me je policija uz suglasnost Merčepovih jedinica. Sve gdje sam bio, imam zabilježeno u pasošu. Cijeloga dana su me držali u policiji, a navečer mi je susjed javio da su mi uniformirani vojnici opljačkali roditeljsku kuću u Tovarniku. Izbušili su burad s vinom, odnijeli stvari… Policajac mi je rekao da mi više ne može garantirati sigurnost i da bi bilo najbolje da odemo. Otišli smo u Beograd, gdje sam na povratku iz Grčke ostavio djecu. Ubrzo smo se preselili u Šid, gdje smo bili od 1. rujna 1991. Mobilizirali su me već 15. rujna i zadužili da kao sanitetski oficir vodim brigu o zapadnom Srijemu. To sam radio. Kad je vojska zauzela Vukovar, 20. studenoga navečer došao sam raditi asanaciju terena. Počeli smo i sanaciju objekata. Preuzeo sam vođenje bolnice, koju je do 20. svibnja 1992. vodila vojska, a tada je postala civilna ustanova. Bio sam direktor bolnice do mirne reintegracije. Od tada do danas živim u Vukovaru, gdje sam živio od 1978. kada sam diplomirao na Medicinskom fakultetu.

NACIONAL: Protiv vas su se u medijima širile teške optužbe. Jedna je od njih bila da ste uzimali krv ratnim zarobljenicima. Je li išta od toga bilo točno?

Ta se izmišljotina pojavila u mirnoj reintegraciji. Objavljena je u jednoj knjizi. Jedan je čovjek izjavio da me vidio kako sam dolazio s praznim bocama od soka, a vratio se s punim bocama na nekom salašu Jovanovac. Čista izmišljotina. Provjeravao sam tko je to rekao i doznao da je taj čovjek dobio novac da to izjavi.

Vojislav Stanimirović surađivao je na mirnoj reintegraciji istočne Slavonije s generalom Jacquesom Kleinom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Jesu li protiv vas vođene istrage u Hrvatskoj?

Bilo je mnogo lažnih izjava protiv mene. Zbog tih lažnih izjava dva puta sam samoinicijativno otišao u DORH i dao izjave. Jednom je bio Mladen Bajić, drugi put gospođa Jasmina Dolmagić. Tijela progona su vjerojatno radila svoje. Te kaznene prijave nikad nisu ostvarene jer nikad za to nije bilo elemenata. Jedan je rekao da me je vidio na velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu 14. i 15. kolovoza 1992. s Arkanom i Kapetanom Draganom. Nisam bio tamo niti sam ikada u životu vidio jednog ili drugog. Pričalo se i da sam u Borovu Selu 3. svibnja 1991. bio u uniformi i pucao na hrvatske policajce, a ja sam dokazao da sam tog dana u svojoj kući u Vukovaru s prijateljima kopao ulaz za garažu. Mislim da je bilo desetak takvih glasina, pretpostavljam s ciljem da odem ili da pobjegnem. Nijedna nije bila istinita. Za predsjednika prijelaznog izvršnog vijeća u mirnoj reintegraciji predložen sam zato što su predstavnici međunarodne zajednice zaključili da se sa mnom može surađivati. Također, provjerile su me sve službe: hrvatske, srbijanske i američke. Jedini moj “krimen” je uspjeh mirne reintegracije.

NACIONAL: Jeste li zbog tih glasina razmišljali o odlasku iz Hrvatske?

Mogao sam otići, naravno, ali nisam, jer sam čist. Od odlaska ne bi bilo nikakve koristi. Mislio sam da trebam ostati ovdje, u svom domu. Imam kuću, zemlju u selu… Nemam razloga otići. Nikome nisam učinio ništa loše. Druga je stvar kako sam dospio u vojsku i kakav je pritisak bio da sam u srpnju 1991. morao otići. Da nije bilo ovoga s Merčepom i pljačke kuće, možda bih ostao s ostalim zaposlenicima u bolnici. Ali dogodilo se kako se dogodilo. Ipak, mislim da sam u mirnoj reintegraciji dao svoj doprinos.

NACIONAL: Kako je osnovan SDSS?

Ideja je bila napraviti drugu stranku, koja nije SDS. U tome su pokušavali sudjelovati Milan Đukić i Veselin Pejnović iz bivše Srpske narodne stranke (SNS), ali nismo se uspjeli dogovoriti jer su oni tražili da sjedište nove stranke bude u Zagrebu. Mi to nismo mogli prihvatiti jer nam je većina birača bila na ovom području. Tražili smo da sjedište bude u Vukovaru.

NACIONAL: To je bilo u vrijeme kada je mirna reintegracija već počela?

Da. Osnivačka skupština SDSS-a održana je 5. ožujka 1997.

NACIONAL: Dakle, mjesec dana uoči lokalnih izbora u istočnoj Slavoniji. Je li točno da je zapovjednik UNTAES-a, američki general Jacques Paul Klein, došao i predstavnicima tamošnjih vlasti rekao da osnujete stranku koja se može registrirati u Hrvatskoj i sudjelovati na hrvatskim izborima, jer ako to ne učinite, nećete imati političke predstavnike u vlasti, a tada će svi Srbi vjerojatno otići?

Da, točno je. Ali mi smo i bez Kleina znali da moramo naći rješenje. Tada, nakon što je propao dogovor s Đukićem i Pejnovićem, došao je Pupovac, koji je shvatio da je kritična masa naših birača ovdje, u istočnoj Slavoniji. Tako smo formirali SDSS. Na toj skupštini nisu bili samo predstavnici bivšeg SDS-a, nego je to bila skupština, mogu tako reći, polivalentna, skupština svih javnih organizacija iz cijele tadašnje oblasti Istočne Slavonije, a zvala se Oblasna skupština Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Usvojili smo statut i izabrali članove Glavnog odbora, a ostala tijela trebalo je izabrati na kasnijoj sjednici Glavnog odbora. Poslije desetak dana održali smo tu sjednicu, na kojoj je bio i Goran Hadžić. Glasali smo za predsjednika. Pobijedio sam Hadžića s 19 prema 14 glasova. Razlog je bio i taj što Hadžić i ostali nisu imali domovnice i nisu ih ni htjeli uzeti, pa nisu ni mogli biti članovi Glavnog odbora SDSS-a jer nisu mogli registrirati ni stranku bez hrvatskih dokumenata. Tada smo našli rješenje da iskoristimo stranku Milorada Pupovca, Samostalnu srpsku stranku, koju je 1995. registrirao u Zagrebu. Uzeli smo njegovu registraciju i dio članstva njegove stranke, kao i svoje članove koji su prihvatili hrvatske dokumente, i tako je formiran SDSS.

NACIONAL: Drugim riječima, Hadžić nikada nije ni mogao funkcionirati u stranci zato što nikada nije ni uzeo hrvatske dokumente?

Tako je. On nikada nije bio registriran kao član Glavnog odbora SDSS-a jer nije imao hrvatske dokumente. Znači, ljudi koji nisu imali dokumente glasali su za Hadžića – i preglasani su. Uskoro su i otišli iz Hrvatske. Ljudi koji su uzeli hrvatske dokumente glasali su za mene.

NACIONAL: Znači, vi i ljudi koji su glasali za vas bili ste svjesni da ide mirna reintegracija i da istočna Slavonija ulazi u Hrvatsku; Hadžićeva struja to nije htjela prihvatiti i nije ni ušla u stranku. Napustili su Hrvatsku.

Tako je. Oni su zagovarali odlazak, a mi mirnu reintegraciju i ostanak u Hrvatskoj. Popunili smo Glavni odbor, registrirana je stranka, održani su izbori, a potom i formirana tijela vlasti kao i Zajedničko vijeće općina – sve to u sklopu mirne reintegracije. Mi smo u nekim lokalnim sredinama osvojili i većinu, a svugdje smo imali svoje predstavnike. Kasnije je formirano Srpsko narodno vijeće.

NACIONAL: Drugim riječima, SDSS je osnovan zato da omogući da se istočna Slavonija kroz mirnu reintegraciju vrati u Hrvatsku.

Tako je. Ljudi koji su uzeli dokumente bili su svjesni što mirna reintegracija znači.

Aktualni predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac osnovao je stranku s Vojislavom Stanimirovićem 1997. godine. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

NACIONAL: Prisjetite se mirne reintegracije. Kako ste surađivali s Ivicom Vrkićem, Vesnom Škare-Ožbolt, s Tuđmanom?

Vesna Škare-Ožbolt bila je prva u Nacionalnom odboru za mirnu reintegraciju i pomirenje. Najviše sam surađivao s Ivicom Vrkićem, gotovo svakodnevno. Imali smo vrlo korektan odnos. Zajedno smo radili da proces uspješno završi. Bilo je mnogo posla: od na početku najvažnijeg, demilitarizacije, sigurnosti, do integracije javnih poduzeća, poljoprivrede, financija… Bilo je najvažnije kako integrirati policiju, a u početku je išlo teško jer su mnogi policajci teško prihvaćali hrvatska obilježja. Na kraju su ih ipak prihvatili. Taj posao je uspješno vodio pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško Morić. Kod Tuđmana smo prvi put išli s generalom Kleinom, avionom iz Beograda u Zagreb. Za nas je to bilo veliko iskušenje. Bili smo neka prijelazna izvršna vlada u istočnoj Slavoniji. Na putu od aerodroma Pleso do Pantovčaka, gdje nas je Tuđman primio, cijeli promet je bio blokiran. S Kleinom smo se dogovorili da u razgovoru istaknemo pozitivne stvari, što smo i učinili. Tuđman je bio prilično raspoložen. Razgovarali smo dulje od sata i zadržao nas je na ručku. S Tuđmanom smo se sreli još jednom ili dvaput, a i ja sam dolazio još jednom ili dva puta, vezano uz njegovu zamisao da svaka županija obnovi jednu kapitalnu zgradu u Vukovaru. Kada je mirna reintegracija završena, 15. siječnja 1998., Tuđman je na Pantovčaku SDSS-u, SNV-u i Zajedničkom vijeću općina uručio povelju zahvalnosti „za osobit doprinos“ mirnoj reintegraciji. Inače, krajem 1997. Tuđman je na temelju svojih ustavnih ovlasti imenovao petero zastupnika u Županijski dom Sabora zbog posebnih zasluga, a među njima sam bio i ja.

NACIONAL: Kako ste surađivali s generalom Kleinom?

Jako dobro. Rekao mi je: „Ne smijete pogriješiti. Imate misiju. Nemojte napraviti nikakvu glupost jer će to biti izgovor za vojnu akciju.“ Htio je da misija uspije i javno je hvalio i Vrkića i mene.

NACIONAL: Je li mirna reintegracija uspjela?

Djelomično je uspjela. Bio je to velik uspjeh, prekinuti rat i stradanja. To je velik i zajednički uspjeh Hrvatske, naše zajednice i međunarodne zajednice. Ali nije potpuno uspjela. Neke stvari nikad nisu završile kako je bilo planirano Erdutskim sporazumom i Pismom namjera. To ide jako teško i sporo. Ni danas nemamo osjećaj da imamo prava koja imaju drugi manjinski predstavnici: svi manjinci imaju pravo na jezik, pismo i škole, osim srpske zajednice. Veliki dio naše zajednice nije riješio pitanje svojih stanova u kojima su živjeli trideset, četrdeset godina. To je problem bivšeg stanarskog prava. I sad imamo tristotinjak takvih neriješenih stanova. Tu nema dobre volje. Obnova je dobrim dijelom završena. Problem je i zapošljavanja predstavnika srpske zajednice u dogovorenim postocima u, recimo, pravosuđu i na carini. Novozaposleni Srbi u tim institucijama mogu se izbrojiti na prste jedne ruke.

NACIONAL: Posljednjih godina imali ste više sudskih procesa?

Pokrenuo sam četiri procesa, od toga dva protiv emisija Velimira Bujanca, njegovih gostiju i laži koje je prikazivao: jedna je emitirana na televiziji OAR iz Osijeka, a druga na Z1. Mene i moju suprugu zastupao je odvjetnik Anto Nobilo. Oba procesa su riješena u našu korist, jedan pravomoćno, s dosta ozbiljnom odštetom koju tuženik mora isplatiti. Drugi proces, iz Zagreba, također je pozitivan, ali još nije pravomoćan. Od trećeg procesa sam odustao jer se radilo o jednom vukovarskom liječniku kojemu je prijetilo da mu Hrvatska liječnička komora oduzme licencu, a ja to nisam htio. I od još jednog sam procesa odustao jer je akter koji nam je stvarao teškoće i probleme umro prije godinu dana, a ja nisam htio nastavljati proces protiv njegove obitelji.

‘Ne mogu reći da supruga i ja živimo u miru. Stalno se to u medijima podgrijava. Sudski procesi očito ne znače ništa ljudima koji se time bave’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Živite li sad u miru? Napadaju li vas i dalje?

Ne mogu reći da supruga i ja živimo u miru. Stalno se to u medijima podgrijava. Sudski procesi očito ne znače ništa ljudima koji se time bave. Među takvima bih, osim Bujanca, spomenuo Josipa Jurčevića i Karolinu Vidović Krišto. Tu su i Stipo Mlinarić Ćipe, Penava, Mario Radić… Nekad se čini da im je glavni posao napadati srpsku zajednicu i mene.

NACIONAL: Jeste li uplašeni? I jesu li ljudi uplašeni?

Osobno nisam, ali ljudi se boje što će se sada dalje događati. Naše institucije ovisne su o vlasti i budžetu i Savjetu za nacionalne manjine: SNV, Prosveta, Zajedničko vijeće općina… Imaju kapitalne investicije u devastiranim krajevima. Ne znamo kako će to dalje ići, ali s ovom ekipom u Vladi ne očekujemo boljitak.

NACIONAL: Kad se gleda sa strane, stječe se dojam da i hrvatska i srpska zajednica u Vukovaru imaju osjećaj nepravde, neispunjenih prava i nepostignute pravde. Zašto je tako?

To se nazadovanje događa u posljednjih osam godina. Dok su bili prethodni gradonačelnici, imali smo bolju suradnju, koju je Ivan Penava prekinuo. Ozbiljna suradnja sada praktično i ne postoji.

NACIONAL: Zašto se to dogodilo?

Jer je politika sada takva da Srbima ne treba ništa dati. Oni priznaju samo predstavnike srpske zajednice koji su bili unutar hrvatskog korpusa, a svi koji su bili vani, taj dio koji je reintegriran, njih se ne prihvaća. To je posebno vidljivo u Vukovaru.

NACIONAL: Drugim riječima, da je politika drugačija, i odnosi bi bili drugačiji?

Apsolutno.

NACIONAL: Govori li se među Srbima u Vukovaru o odlascima otkad je DP utjecajan? Imate li osjećaj da DP želi poništiti rezultate mirne reintegracije?

Rado bi ih poništili, ali ne mogu. Iako minoriziraju mirnu reintegraciju. To je loše. Ne samo DP nego i Vlada, nekako minoriziraju taj vrlo uspješan proces koji bi trebalo proslavljati.

NACIONAL: Plenković govori o mirnoj reintegraciji, jedan je od rijetkih političara koji spominju taj proces.

On razumije što mirna reintegracija znači za Hrvatsku, ali i za Europu, koja je to dobro prihvatila. Međutim, ljudi koji su sad na vlasti to ne razumiju. Oni i dalje misle da je mirna reintegracija greška samog Tuđmana i hrvatske vlade. U Domovinskom pokretu misle da je to greška i da je u istočnu Hrvatsku trebalo ući na bijelom konju, a ne dogovorima i pregovorima sa srpskom zajednicom. Oni se toga i drže.

NACIONAL: Kako će sve to završiti?

Mislim da će DP slomiti krila, prije ili poslije. Zbunjeni su i Hrvati i Srbi. Mladi u Vukovaru ne vide perspektivu u takvom životu. Misle da je to pogrešno. Budućnost dosad nije išla u tom pravcu. Do 2017. ili 2018. išlo je nabolje, a sada je stalo.

UVJETI PRENOŠENJA ČLANAKA: Svi članci objavljeni u izdanjima Nacional News Corporationa njegovo su vlasništvo. Nacional News Corporation dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka iz svojih izdanja u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka isključivo kao kratku vijest od najviše deset redaka (300 znakova) uz obavezno navođenje izvora. Nacional News Corporation tužit će prekršitelje pred sudom u Zagrebu.