Objavljeno u Nacionalu br. 385, 2003-04-02

Državni zavod za statistiku procijenio je da se godišnje pružanjem raznih seksualnih usluga obrne oko 300 milijuna kuna

Prije dvadesetak godina, putnik u prolazu kroz Zagreb, seksualnih avantura željan adolescent, stranac koji se poslom zatekao tu ili neki frustrirani suprug – ako i nije znao gdje se u glavnom hrvatskom gradu skupljaju prostitutke, lako je tu javnu tajnu mogao doznati. Naime, gotovo svatko je znao gdje su glavne gradske ”štajge”, to jest ona kompromitantna mjesta gdje se okupljaju “prodavačice ljubavi”. Ne jedan ugledni i pristojni građanin, u svakodnevnom životu manje ili više uspješan poslovni čovjek, državni službenik, časnik, profesor koji ljubi svoju dječicu po povratku s posla, svoje je seksualne fantazije poskrivećki utaživao nepogrešivo odlazeći upravo na “ta” mjesta kojima nisu trebale crvene svjetiljke da bi oglasile svoju ponudu. Građani su znali za glavne lokacije gdje su se mogle naći ”štajgerice”, zagrebačke prostitutke s ulice: u ulici Pod zidom, blizu Trga bana Jelačića, kao i na samom Trgu pokraj Varteksove zgrade, zatim na Svačićevom trgu te u okolici Glavnog kolodvora, kod nekadašnje agencije Putnik (danas je tu Gradska knjižnica a umjesto prostitutki koči se spomenik Anti Starčeviću). “Nekaj boljega” moglo se naći u noćnim klubovima i barovima koji su ipak bili pod nadzorom policije te u pojedinim hotelima, gdje bi recepcioneri nemirnom gostu drage volje priskrbljivali i neslužbenu ponudu hotela.

Danas, dvadeset godina poslije, situacija se drastično izmijenila. Onaj pristojni građanin više se ne mora skrivati prolazeći kroz gradski centar: sada je dovoljno okrenuti telefonski broj. Naime, tisak je danas prepun oglasa u kojima se nude seksualne usluge, izravno ili kamuflirano: devedesetih su se u Zagrebu masovno počeli registrirati saloni za masažu, s prostitucijom kao prikrivenom djelatnošću, te noćni barovi pod okriljem kriminalnih skupina povezanih s državnim represivnim aparatom.

Istražujući zarade za koje država ne ubire nikakve poreze, u sklopu istraživanja o visini sive ekonomije u Hrvatskoj nedavno je Državni zavod za statistiku procijenio da se na godinu u pružanju raznih vrsta seksualnih usluga obrne oko 300 milijuna kuna. Koristeći se podacima policije, istraživači su procijenili da se u Hrvatskoj prostitucijom aktivno bavi oko 2000 osoba, ali teško je očekivati da bi se, pruži li im se takva mogućnost, sve one javno legitimirale. Idući tim tragom, Nacionalov istraživački tim pokušao je istražiti koji su sve modusi prostitucije i na kojim se lokacijama, te po kojim cijenama nudi danas u Zagrebu. Postoji li i u svijetu “kupljene ljubavi” jako socijalno raslojavanje koje je pogodilo stanovništvo Hrvatske, i kakvim pravilima podliježe ta vrsta biznisa.

Dobro ustaljen posao go-go plesačica u zagrebačkim noćnim barovima “Kolumbija” na adresi Kruge 48 i “Wiener Cabaret” kod Zagrebačkog velesajma u Andrićevoj 12, vlasnika Tomislava Rajha, s radnim vremenom od 22 do 04, poznat je čak i u stranim diplomatskim krugovima u Zagrebu kao klasičan tip zabave s djevojkama. Ovisno o afinitetu i platežnoj moći posjetitelja, plesačice mogu završiti i u njegovom krevetu.

Night bar “Wiener Cabaret”, koji vodi korpulentna domaćica bara umjetničkog imena Aleksandra, zadužena za brigu oko striptizeta, u programu već pet godina nudi erotski ples skupine domaćih cura. Uz popriličnu svotu novca koja može za jednu noć doseći i 2000 kuna nude se seksualni užici s nekom od plesačica: za jedan sat treba izdvojiti 600 kuna, a konzumacija pića uz te usluge dodatno se plaća i po 100 kuna.

Night bar “Kolumbija» na Krugama poznat je i izvan Zagreba kao jedna od lokacija na koje rado odlaze građani željni “kupovne ljubavi”. Ostvarenje seksualnih fantazija na ovom mjestu nezajažljivog posjetitelja koštat će približno 1000 kuna. Mario, jedan od dvojice braće koji imaju u najmu “Kolumbiju”, zadužen je za go-go plesačice i predstavlja “ulaznicu” za korištenje seksualnih usluga. Naime, dovoljno je da ga potražite na šanku: on je, barem do sada, redovno izlazio u susret potencijalnim klijentima koji su spremni platiti seksualnu uslugu. Nacionalov izvor, nekadašnji redovni gost “Kolumbije”, rekao nam je da su u tom night baru plesale i dvije zečice hrvatskog izdanja Playboy, od kojih je jedna, nesretna zbog malog poprsja, odlučila svoj dekolte obogatiti silikonima.

Nešto drugačije funkcioniraju pojedini saloni za masažu koji u neoficijelnoj ponudi imaju i ilegalne seksualne usluge, a prostitucija im je zapravo i glavna šifra djelatnosti. Takvi saloni ne samo da nemaju “ugostiteljsku komponentu”, tj. ako gost želi samo popiti piće i gledati žensku golotinju, tu nema što tražiti: u salone hrvatski građani i ini posjetitelji navraćaju uglavnom već prethodno telefonski najavljeni.

Oglasi su puni ponuda takvih salona, a iskustva pokazuju, tvrde nam upućeni, da se oni najbolji uopće ne reklamiraju niti traže nove klijente nego do njih dolaze usmenom predajom i diskretnim posjetnicama koje, od ruke do ruke, kruže u muškom bratstvu seksualnih sladokusaca. Zasigurno jedan od najprestižnijih, na adresi Mlinovi 32, kozmetički studio “Danijela” pred nosom lokalne policijske postaje već osam godina neometano funkcionira kao klasični bordel zamaskiran konvencionalnom ikonografijom kozmetičkog salona.

Stvarni je vlasnik “Danijele” Feliks Brenciger, četrdesetogodišnjak potekao iz Konjščinske ulice, iz svojevrsne prijestolnice kolonista iz Janjeva. Klijentelu salona, barem donedavno, činili su proslavljeni političari, suci, obavještajci, liječnici i gospodarstvenici. Potpuni seksualni odnos u ugodnom, dobro uređenom ambijentu u trajanju od sat vremena koštat će posjetitelja 1200 kuna, a u to je uključena sauna, tuš kabina i korištenje jacuzzija. Konzumacija pića posebno se naplaćuje, približno 50 kuna. Seksualne usluge tzv. kozmetičkog salona “Danijela” pružaju dvije domaće cure, a samo po potrebi na ispomoć dolazi i treća djevojke, zbog sportske masaže, međutim to je rijetkost. Treba li i spominjati, ovdje, kao ni u night barovima, ne može se platiti kreditnom karticom – jedino platno sredstvo je keš.

Članovi Nacionalova istraživačkog tima nasumce su se javili na nekoliko oglasa kojima se pod krinkom masaže zapravo nude seksualne usluge. Nakon svakog upita postupak je bio identičan. Glas s druge strane prepun je uvjeravanja da se zaista radi o proporcijama žene kako su navedene u oglasu, a odmah se dobije i informacija o cijenama koje variraju i iznosi od 400 do 600 kuna po jednom satu. Za pola sata dami je potrebno platiti 250 do 350 kuna, a samo oralni seks koštat će 150 do 200 kuna. I ovaj posao poznaje nesmiljeni zakon tržišta radne snage: za isto vrijeme provedeno s nešto starijom “pružateljicom usluga”, od oko 40 godina, potrebno je platiti čak 30 posto manje nego za životne radosti s njenom mlađom kolegicom, do 30 godina starosti.

Strahujući od mogućeg upada policije u njihove iznajmljene prostore, dame će vas prisiljavati da ih nazovete i po nekoliko puta ne otkrivajući odmah svoju adresu na koju trebate doći. Primjerice, javili smo se iz Vlaške ulice 29-godišnjoj plavuši zamamnih oblina koja nas je zamolila da joj se potom javimo kod Velesajma, pa potom na skretanju za Sisak, da bismo konačno došli do ulice Ivana Kovačića.

Ponovno smo je kontaktirali da bi nam rekla da dođemo do ulaza na broju 32, odakle će nas ona odvesti do stana. Za jedan sat svojih usluga tražila je 600 kuna, zahtijevajući jasno isplatu unaprijed, pola sata bi naplatila 400 kuna, a oralni seks 300. Još plašljivija je bila crnka od 33 godine koja nas je htjela dočekati na Trešnjevačkom trgu, te odatle povesti u svoje gnijezdo uz cijenu od 600 kuna po satu, dok bi pola sata s njom koštalo 350 kuna. Pravila igre o tajnosti i diskreciji prostora u kojem “posluje” nalagala su joj takvu opreznost da se s “klijentima” nalazi dobrih nekoliko stotina metara dalje, budući da je njena baza nekoliko blokova dalje, u Kranjčevićevoj ulici 54.

Nacionalovi novinari javili su se i na oglas 42 godine stare dame koja za seksualni odnos u stanu u ulici Davorina Bazjanića 19 na Knežiji u odnosu na druge traži relativno malo: 350 kuna, a za oralni seks ili pola sata snošaja 200 kuna. Kad smo je upitali zašto je toliko jeftinija u odnosu na druge, rekla nam je kako je ona sam svoj majstor, bez makroa kao druge, i da nikome ne polaže račune. No takav je slučaj rijedak u praksi. Samo manji dio osoba to radi preko oglašavanja, bez zaštitnika svodnika, ne bi li na taj način pribavio sredstva za bolji život.

Najčešći je slučaj da svodnik skupi dvije, tri do pet djevojaka, osigura im stan u kojem borave i nalazi im mušterije. Potom, nakon dva do tri mjeseca stan se mijenja, kako bi policija teže ušla u trag, a koristi ga manji krug osoba. Inače, kako pri kršenju zakona prostitucijom nema oštećene stranke, policiji je teško otkrivati slučajeve.

Poplava besplatnih oglasa, tzv. salona za masažu te night klubova još uvijek nije potisnula i “tradicionalni” način dobivanja seksualnih usluga u kojem su glavni akteri taksisti i recepcioneri hotela. Jedan od Nacionalovih izvora otkrio je kako se sa sigurnošću može reći da se na recepcijama hotela “Laguna” u Kranjčevićevoj 29 i hotela “Phoenix” u Sesvetama po cijeni od 600 do 800 kuna može u roku sat vremena dobiti domaća djevojka s kojom se može provesti sat vremena u hotelskoj sobi. Stavite li recepcionaru u džep primjerice dodatnih 100 kuna, možete očekivati da ćete dobiti mlađu žensku osobu, zamamnijih oblina. No, hotelska prostitucija nerijetko ima i vrlo moćnu zaštitu. Područje prostitucije po hotelima i motelima u istočnim dijelovima Zagreba nalazi se pod nadzorom ratnih vojnih invalida iz bosanske Posavine dok hotelsku prostituciju u zapadnim dijelovima Zagreba pod monopolom drže izbjegli Vukovarci.

Najrašireniji i najdrevniji oblik “najstarijeg zanata na svijetu” u Zagrebu, unatoč izmjenama u poslovnoj filozofiji, i dalje je vrlo vitalan. Ulična prostitucija u međuvremenu je samo promijenila mjesta okupljanja, tako da su danas glavne ”štajge” Gajeva ulica, Marulićev trg, i potez Botanički vrt – Glavni kolodvor. Tamo se najčešće nalaze domaće djevojke, tridesetih i četrdesetih godina, koje uglavnom imaju prebivalište ili boravak u Zagrebu, s nešto djevojaka iz prigradskih naselja, te nešto manje iz unutrašnjosti Hrvatske.

Pravila na ”štajgi” su nemilosrdna. Zna se gdje je čije mjesto i zna se koja je cijena. Rušenja cijene nema, a osoba koja to učini izbacuje se s “poteza”. Jedan dio djevojaka uglavnom romske nacionalnosti radi samostalno dok druge, što vlastitim izborom što nametnutim pravilom igre, imaju svodnika. To bi u prvom redu bio zaštitnik, ali i osoba koja za svoj račun nabavlja mušterije i od toga uzima novčanu proviziju. Najniže rangirana vrsta prostitucije ima i najniže cijene: potpuni seksualni odnos tu košta 300 kuna, dok pružanje oralnog seksa stoji 100 kuna.

Analitičari Državnog zavoda za statistiku procijenili su da prosječna cijena seksualnih usluga u Hrvatskoj stoji oko 600 kuna, te uz pretpostavku da osobe koje se prostituiraju rade 250 dana u godini, došli do njihove, prije spomenute zarade “teške” 300 milijuna kuna. Usporedbe radi, procjenjuje se da se vrijednost utajenog poreza u Hrvatskoj kreće oko 10 milijardi kuna, unutar kojih je tristotinjak milijuna kuna zarađenih u prostituciji praktički zanemariv iznos. Analitičar zagrebačkog Ekonomskog instituta Davor Mikulić kaže da bi oporezujući prostituciju država mogla naplatiti između 100 i 150 milijuna kuna poreza, što s fiskalnog aspekta nije značajna svota.