Objavljeno u Nacionalu br. 680, 2008-11-24

Nikica Gabrić, bivši šef HZZO-a, kritizira reformu zdravstva kakvu najavljuje ministar Darko Milinović te obrazlaže zašto je ona osuđena na propast

Nikica Gabrić spada među rijetke liječnike u Hrvatskoj koji su spremni poimence kritizirati dio svojih kolega, kao i cjelokupni ovdašnji zdravstveni sustav. Ne jedanput upozorio je da će sustav prije ili kasnije propasti, ako se ne pronađu novi izvori financiranja, ali i zatvore nerentabilne bolnice i podijele otkazi lošim liječnicima. Ovoga puta je kritičan prema reformi koju najavljuje ministar zdravstva Darko Milinović, i za koju je uvjeren da ne može uspjeti.

Iole upućenijima u njegov rad, Gabrić mora biti izuzetno zanimljiv. Predstavlja spoj liječnika, biznismena i bivšeg političara. U drugoj polovini 80-ih bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, a u politički život vratio se 2000. kada je imenovan šefom Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda zdravstvenog osiguranja, i savjetnikom Željke Antunović. Onda se posvađao s Ivicom Račanom, čije mu se taktiziranje i izbjegavanje reformi nije sviđalo, i prešao u privatnike. Otvorio je očnu polikliniku Svjetlost, vjerojatno vodeću oftalmološku ustanovu u Hrvatskoj. Zapošljava 35 ljudi, putuje svijetom i operirao je u 16 država, a u siječnju Svjetlost počinje raditi u novoj 7- katnoj zgradi u Heinzelovoj ulici. U razgovoru za Nacional, Gabrić iznosi viđenje mjera koje bi izvukle zdravstvo iz krize, ali i govori o političkim događajima u kojima je sudjelovao.

NACIONAL: U čemu je osnovni problem najnovije zdravstvene reforme u Hrvatskoj?
– Dugo godina u Hrvatskoj vlada pogrešno uvjerenje da raspolažemo s dovoljnim novčanim sredstvima za zdravstvo. Glavni problem je taj da se u Hrvatskoj za zdravstvo godišnje izdvaja 600 eura po stanovniku, dok u Sloveniji iznosi 1500, a u Austriji čak 2700 eura. Da bi razumjeli taj odnos zamislimo razliku u kvaliteti stanova kod kojih četvorni metar stoji 600 eura, a na drugim mjestima 1500 ili 2700 eura. Razumije se da bi ovi drugi stanovi bili višestruko kvalitetniji. Drugim riječima, Hrvatska pati od kronične nestašice novca, i još nitko nije javno rekao istinu koja glasi da za funkcioniranje zdravstva trebamo minimalno 1000 eura po stanovniku. Uzmite u obzir da u ovoj državi ima 4,5 milijuna ljudi što znači da zdravstvu godišnje treba 4,5 milijarde eura. To je oko 32 milijarde kuna, a ministar Darko Milinović sada se bori da dobije barem 22 milijarde. Ukratko, i u slučaju da u tome uspije, za normalno funkcioniranje zdravstva nedostajat će 10 milijardi kuna. Zbog svjetske krize postoji opasnost da Hrvatska za 2 do 3 mjeseca bankrotira, a istodobno se ljudi koji su na položajima i trebaju donositi odluke ponašaju kao da se ništa ne dešava.

NACIONAL: Je li problem u tome što je Hrvatska relativno siromašna i jako je upitno mogu li se namaknuti dodatna sredstva?
– Zato napokon treba kazati da nije moguće ostvariti sva zdravstvena prava koja postoje. U bolnicama imamo čekanje, redove, lošu skrb i korupciju, a sve je rezultat toga što niti imamo dovoljno novca, niti smo dobro organizirani. Zdravstveni sustav u ovom času nije u stanju 300 dana platiti svoje obveze. Zamislite poduzeće koje toliko vremena ne plaća obveze, logično je da bi bankrotiralo. Zato poduzeće koje zovemo zdravstvo treba ići u stečaj s preustrojem, a to znači da jednog dana trebamo kazati ”Od danas je hrvatsko zdravstvo u stečaju, sutra krećemo od nule”. Treba dogovoriti povrat dugova, a onda krenuti tako da se sva dugovanja moraju isplatiti u roku od 30 dana, kao što treba otpustiti iz sustava jedan dio ljudi. U Hrvatskoj imamo manjak liječnika, a istodobno višak onih koji ne funkcioniraju u sustavu. Ako zamislimo zdravstveni sustav kao metaforu pčelinje košnice, kroz matice, radilice i trutove, vidimo da je sustav uništio matice, na minimum smanjio broj radilica, a trutovi su se razmnožili. Milinović je napravio dobru stvar podižući budžete za bolnice i tražeći dodatna sredstva, no neodrživo je da 1,5 milijuna zaposlenih izdržava ukupno 4,5 milijuna stanovnika. Rješenje je uvođenje dopunskog osiguranja kao financijske transfuzije sustavu, ali dopunsko osiguranje ima i svoje negativnosti. Ono povećeva potrošnju lijekova, što se dešavalo i prije 6 godina kada smo imali dvije police dopunskog osiguranja, dok uvođenje participacije smanjuje troškove. Zabrinjavajuće je da nitko u Hrvatskoj nije napravio tablice u kojima se nalaze procjene koliko je osiguranika potrebno da bi osiguranje moglo pozitivno funkcionirati. Osim toga, HZZO nije nikakva osiguravajuća kuća već tromi knjigovodstveni servis s 2500 ljudi koji broje novac, iako bi uz novu organizaciju i informatizaciju sustava isti posao moglo obavljati njih 500. Mora se definirati kome pripadaju bolnice i domovi zdravlja jer ako su u vlasništvu države ne može se desiti da neki liječnici istodobno rade i za privatno i za državno osiguranje. Treba napraviti nove radne ugovore po kojima će ti ljudi 70 posto posto raditi za državu, a 30 posto za privatne kuće. Naši građani moraju shvatiti da sustav nema dovoljno novca i da će jednostavno potonuti ako oni sami neće sudjelovati u financiranju vlastitog zdravlja. Problem je da za takvu reformu treba 5-8 godina i zato me čudi Milinovićevo obećanje kako će cijeli proces davati pozitivne rezultate u roku od godine dana.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o ministru Milinoviću?
– On je politički hrabar, ali je rastao u maloj sredini i treba mu još iskustva i komunikacijskih vještina kako bi se mogao nositi s trenutačno najkompliciranijim sustavom u Hrvatskoj. Kako bi reforma uspjela, Sanader i Milinović trebaju pozvati opoziciju da zajedno sjednu i naprave reformski prijedlog. Reforme su najčešće nepopularne i tko god bio na vlasti uvijek ima opoziciju koja će ga kritizirati i u tome imati potporu ugroženih kategorija stanovništva. U takvim okolnostima uspjeh reforme predstavlja nemoguću misiju. Zato Sanader i Milinović moraju smoći snage da pozovu opoziciju, a oporba se riješiti vlastite taštine i sjesti za zajednički stol. Treba osnovati nacionalno vijeće za reformu zdravstva kojem bi na čelu bio predstavnik oporbe ili nestranačka osoba. Tada će ministar biti manje izložen kritikama, a političari će pokazati da razumiju kako je zdravstvo nadstranačko pitanje. Osim toga moramo definirati trebamo li toliki broj bolnica na malim udaljenostima, recimo Vinkovci, Osijek, Vukovar i Našice, ili Čakovec, Varaždin i Virovitica, odnosno Zadar, Šibenik i Knin. Zdravstvo je skupo i treba izvršiti akreditaciju bolnica, umjesto da hranimo iluziju da je u cijeloj Hrvatskoj zdravstvo kvalitetno kao u Zagrebu. Trebamo povećati kvotu stranih liječnika i umjesto današnjih 10-ak, godišnje uvoziti 100-200. Neke odjele vjerojatno treba zatvoriti. Recimo, u mojoj oftalmološkoj struci, od ukupno 16 odjela koliko postoji u Hrvatskoj, njih 8 treba zatvoriti istoga trena.

NACIONAL: Znači da ste ministar zdravstva, bili biste spremni zatvoriti neke bolnice?
– Apsolutno da, ako bih imao podršku premijera. U Hrvatskoj nedostaju državnici koji su spremni donositi i nepopularne mjere koje su neophodne da bi se išlo naprijed, a umjesto njih imamo političare koji se dodvoravaju javnosti i politiziraju. Da bi se spasilo zdravstvo treba donijeti niz nepopularnih mjera koje će zadirati i u prava pacijenata, ali i zaposlenika. Evo vam primjer: u Hrvatskoj nemamo ni jednu bolnicu u kojoj funkcionira jednodnevna kirurgija – mjesto na kojem ujutro operiraju pacijenta, a popodne ide kući. Osim u Zagrebu, nemamo razvijene ni dnevne bolnice, iako u svijetu zdravstvo funkcionira na jednodnevnim kirurgijama, dnevnim bolnicama i hitnoj službi koja rješava većinu stvari. Moramo redefinirati i položaj liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji će ili raditi sa specijalistima ili naučiti koristiti medicinske tehnologije, umjesto da pacijente stalno šalju na specijalističke preglede. Zašto se Rebro mora baviti podjelom naočala ili pregledavanjem hemeroida? Posljedica su pune čekaonice i gomile pacijenata.

NACIONAL: Bi li situacija bila bolja da je na vlasti SDP?
– Nažalost, SDP nema nikakav program reforme zdravstva koji bi u ovom času bio bolji od HDZ-ova.

NACIONAL: Zamjerit će vam vaši kolege Rajko Ostojić i Mirando Mrsić?
– Neće, oni su moji dobri prijatelji, no u Hrvatskoj ima svega desetak ljudi koji razumiju u kojem pravcu treba ići reforma zdravstva. SDP izgleda ne razumije situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska. S političkog stajališta možda je oportuno napadati vladajuću stranku, ali oni ne razumiju da se svi zajedno nalazimo na tankom ledu, jer u ovoj krizi više nego ikad za izlazak je potrebna sloga. Ako u idućih pet do osam godina ne postignemo izdvajanje od 1000 eura po stanovniku, i dalje ćemo imati crno tržište, korupciju, čekanja i nezadovoljstvo i pacijenata i medicinskog osoblja. To znači da će pravo na kvalitetno zdravstvo imati samo oni koji imaju vezu ili novac.

NACIONAL: Koliko ima dobrih bolnica?
– Ne mogu govoriti koliko ima dobrih bolnica, budući da ljudi čine bolnice. Mi imamo briljantne pojedince koji stvaraju privid američke i europske medicine, iako je prosječna razina naše medicine daleko ispod one u Sloveniji. To se vidi po izdvajanjima od 600 odnosno 1500 eura po stanovniku, što znači da je slovenska medicina 2,5 puta bolja od hrvatske. Uza sve, smiješno je da su svi liječnici jednako plaćeni. U Hrvatskoj je vrhunski neurokirurg plaćen isto kao i doktor koji određuje naočale, i tu se ponovno vraćmo na priču o maticama, radilicama i trutovima. Sindikat zdravstva mora shvatiti da treba ugovoriti minimum socijalne sigurnosti za liječnike, ali one koji su nositelji posla. Oni koji ostaju 12 sati na poslu i operiraju pet sati jednu složenu operaciju, ne mogu imati istu plaću poput onih koji sjede i mjere tlak ili određuju naočale.

NACIONAL: Posljedica je postojanje crnog tržišta u zdravstvu?
– Postoji sofisticirana korupcija koja nivelira ove razlike, a ona se vidi u autima koje voze neki liječnici i stanovima u kojima žive.

NACIONAL: Spadate među liječnike koji se niz godina bave politikom. Zbog čega ste napustili politički život i istupili iz SDP-a?
– Bio sam predsjednik SDP-ova savjeta za zdravstvo, a otišao sam jer se nisam slagao s Ivicom Račanom. On je za mnoge bio umjerena osoba, ali meni se nije svidjelo to što je Račan cijeli život igrao s crnim figurama. Stalno je mjerkao, osluškivao pa odgovarao na tuđe poteze, a u mojoj prirodi je da vučem prve poteze, i prisiljavam protivnike i neistomišljenike da mi pokušaju odgovoriti. Čovjek je umro pa ne bih dalje elaborirao, ali pod njegovim vodstvom, u SDP-u su se desile četiri negativne tendencije. Prvo, Račan je imao nametnuti kompleks komunističke prošlosti, i nije imao snage kazati što je u socijalizmu bilo i pozitivno. Drugo, SDP je uvelike gurnuo Srbe u Miloševićevo krilo, jer nisu znali zaštititi njihova građanska prava i dati im adekvatno mjesto u okviru socijaldemokratske politike. Treće, do danas SDP nije razriješio odnos prema Crkvi i vjeri, i s njima uskladio odnose. Četvrto je to da se SDP ne zna odrediti prema kapitalizmu, kako prema njegovim vrijednostima, tako i u zaštiti radnika od južnoameričke verzije kapitalizma. Za ove probleme najodgovorniji je Ivica Račan.

NACIONAL: Zašto ste vi prešli u privatnike?
– Jer sam u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri, dva puta bio podoban, a dva puta nepodoban. Kad sam bio podoban mogao sam raditi i stvarati, nabavljala se oprema, a kad sam bio nepodoban, moj rad je bio zaustavljen. Kada je zakon propisao obvezu odluke ili privatna ili državna služba, bio sam najmlađi šef jedne klinike u Hrvatskoj koji je napustio državnu službu i odlučio se za rad u privatnoj praksi. Shvatio sam kako državni sustav ne omogućava realizaciju mojih ambicija, dapače, vjerojatno bi me kočili kada bi u izvršnu vlast ušli moji neistomišljenici.

NACIONAL: Koliko se može primijetiti, posao ide dobro i imate mnogo pacijenata?
– Odlazeći u inozemstvo tijekom 90-ih, shvatio sam da moje sposobnosti ovise o tome imam li adekvatan medicinski alat. Odlučio sam uvijek imati najmoderniju opremu na svijetu, koja postoji u mojoj struci. Kao liječnik operirao sam u 16 zemalja, što izgleda kao da se hvalim, ali činjenica je da sam se natjecao s najboljima i druge liječnike učio operativnim tehnikama.

NACIONAL: Među vašim pacijentima, nedavno se našao i pas Milana Bandića, i to je izazvalo dosta negativnih komentara?
– Mediji nisu iznijeli čitavu priču. Bandićev savjetnik Zdravko Čokić me zamolio ako mogu pomoći tom psu, ali bit priče je da su Čokić i nekolicina profesora Veterinarskog fakulteta, željeli napraviti centar za operiranje pasa u Hrvatskoj. Kolege kirurzi-veterinari su me zamolili, mogu li ih naučiti kako se operira mrena psa uz pomoć ultrazvuka. Poanta cijele priče nije Bandićev pas, nego stvaranje centra izvrsnosti i zato sam donirao instrumente, i našao tvrtku koja im je donirala rabljeni aparat. Novi stoji 40.000 eura. Nažalost ni jedne novine nije zanimao Veterinarski fakultet, već je li Bandić platio račun, onda njegov pas i naposljetku ja.

NACIONAL: Uskoro ćete otvoriti novu polikliniku?
– Ovim poslom se bavim jer ga volim. Napravio sam kliniku od 2000 četvornih metara nad zemljom, 1500 kvadrata ispod zemlje, a cijeli projekt stoji sedam milijuna eura. Jamčim da takve klinike po stručnosti, opremi i vrstama zahvata, neće biti nadaleko. U budućnosti ću dovoditi i najbolje svjetske kirurge, koji su u nekim zahvatima bolji od mene. Uskoro će ovdje doći raditi vrhunski kirurg za stražnje područje oka. On je iz Novog Sada odakle je 1991. otišao u Švedsku, gdje je postao šef klinike. Ubuduće će ovaj svjetski stručnjak raditi u mojoj poliklinici.

NACIONAL: Kako jedan hrvatski oftalmolog može zaraditi sedam milijuna eura?
– Imam projekt koji su financirali UniCredito i Zagrebačka banka. Mogu pokazati sve svoje račune, ovogodišnje poslovanje klinike koje je dovoljno da uredno vraća kredit 15 godina, a sve smo ostvarili na slobodnom tržištu. Zapošljavam 35 ljudi, a uskoro još 15, i početnička plaća specijalizanta iznosi tisuću eura. Čitav Zagreb trenutačno nudi četiri specijalizacije iz oftalmologije, a moja klinika čak sedam. Mene roditelji ne trebaju podmićivati kako bih zaposlio njihovu djecu. Sav profit sam ostvario vlastitim radom, a opet pokazujemo i socijalnu notu jer besplatno operiramo gotovo svu djecu i oko 30 posto siromašnijih pacijenata. Sačuvao sam tu humanu komponentu koja proizlazi iz ove profesije.