Ovih dana završeno je snimanje dokumentarne TV serije „Vjetrovito“ u produkciji produkcijske kuće Fade In scenaristice i redateljice Vlatke Vorkapić. Ona je temi jadranskih vjetrova pristupila kao što vjetru pristupaju i svi koji žive uz Jadran, kao živom biću, ali i kroz tradicijska zanimanja, preko narodnih vjerovanja i umjetničkih reinterpretacija do suvremenog korištenja u znanosti i industriji te slobodnom vremenu i razonodi. Neposredno prije početka snimanja ovog dokumentarnog serijala Vorkapić je završila i vrlo zahtjevno snimanje svog drugog igranog filma „Sveta obitelj“ čija je radnja smještena u Slavoniji 60-ih godina prošloga stoljeća, a koji je nastao po scenariju Slavice Šnur u koprodukciji Interfilma iz Zagreba i Zillion filma iz Beograda. Vlatka Vorkapić svojim je prvim igranim filmom „Sonja i bik“, koji je u hrvatskim kinima pogledalo respektabilnih gotovo 100.000 gledatelja, osvojila Zlatnu arenu za scenarij 2012. godine, čime se malo koji hrvatski redatelj ili redateljica mogu pohvaliti. Unatoč tome Vorkapić je punih devet godina čekala na svoj drugi igrani film, a u međuvremenu je snimila i režirala niz dokumentarnih filmova i TV serijala, a bavila se i kazalištem.

Autorica je i redateljica kazališnih predstava „Oblak-vila“ i „Judith French“ za koju je 2006. godine dobila i Nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst. Autorica je oko 15 dokumentarnih filmova, nagrađenih u Hrvatskoj i širom svijeta, a gledateljima hrvatske televizije poznata je zahvaljujući dokumentarnim serijalima kao što su „Vjerovanja“, „Pučka intima“ i „Sin noći, brat sna“, televizijska igrana serija „Kad zvoni“ i TV serija za djecu „Pričopričalica“.

NACIONAL: Tek što ste završili snimanje svog drugog igranog filma „Sveta obitelj“, započeli ste rad na dokumentarnom serijalu „Vjetrovito“. Odakle uopće ideja da serijal posvetite jadranskim vjetrovima?

Kad smo Jasenko Rasol i ja radili na filmu o posadi jednog vodonosca, proveli smo sveukupno tri tjedna na tom brodu. Nekako u to vrijeme otvorio se i natječaj HRT-a za dokumentarne serije. Vjerojatno inspirirana boravkom na brodu, spomenula sam Jasenku da bi bilo odlično raditi seriju o vjetrovima. On se odmah zainteresirao, a kako i ne bi kad je to stvarno velik i lijep izazov za snimatelja. Zaista, kako snimiti vjetar, a da to bude i poetično i zanimljivo? To su pitanja kojima smo se vodili radeći na ovoj seriji.

NACIONAL: S obzirom na proučavanje i snimanje vjetrova, je li realizacija serijala bila naporna?

Iako mi malo ide na živce kad pročitam kako netko govori da mu je bilo naporno na snimanju, ovoga puta ću i ja to reći. Proveli smo toliko dana na buri da sam na kraju izgubila glas na jedno mjesec dana, bura me je srušila na zemlju, snimatelju Jasenku srušila je dio opreme, ali savladali smo je.

NACIONAL: Koliko ste novoga morali naučiti o jadranskim vjetrovima, a koliko ste toga znali prije nego što ste počeli snimanje?

Jedan od razloga što radim dokumentarce jest i taj što tako pokušavam gledati svijet tuđim očima, a gledajući svijet tuđim očima, širite i svoj pogled na svijet. Boraveći na tom vodonoscu i gledajući svakodnevni život kapetana i njegove posade, shvatila sam koliko zapravo malo znam o vjetru. U pripremama za seriju „Vjetrovito“ puno sam čitala i istraživala, ali najviše sam naučila tijekom samog snimanja. Ono što sam kod mnogih sugovornika primijetila bio je taj neki sjaj u očima kad bi govorili o svojim iskustvima s vjetrom. Nije slučajno da se u tradiciji očuvao odnos prema vjetru kao prema živom biću koje nas veseli, ali nas i ljuti.

NACIONAL: Koliko su zapravo vjetrovi važni u životu stanovnika obalne Hrvatske?

Ruža jadranskih vjetrova je stvarno bogata vjetrovima i nazivima i svakako su ti vjetrovi važni u životu ljudi na obali i otocima. Naravno, ne kao u prošlim vremenima, ali svejedno, kad baš jako zapuše, stanovnici otoka ne mogu nikamo. Priroda nas s vremena na vrijeme, nekad i prilično okrutno, podsjeti tko je ipak glavni.

NACIONAL: Jeste li posvetili dovoljno pažnje i vremena najgorem od vjetrova – propuhu, koji već desetljećima sije strah širom Dalmacije?

E, taj mitski propuh… On zavrjeđuje posebni serijal. Mi se propuhom nismo bavili u ovoj seriji, ali smo se bavili jednom drugom mitskom pojavom – južinom.

NACIONAL: Vjetrove Jadrana odlučili ste prikazati kroz tradicijska zanimanja, narodna vjerovanja i umjetničke reinterpretacije, sve do suvremenog korištenja u znanosti i industriji te slobodnom vremenu i razonodi. Hoćete li prema tom ključu prikaz vjetrova podijeliti na epizode?

Ta dramaturška koncepcija provlačit će se kroz sve epizode. Naime, suživot čovjeka i vjetra osnovna je dramaturška linija serijala.

NACIONAL: Kako ste zapravo zamislili serijal „Vjetrovito“?

TV serija „Vjetrovito“ sastoji se od četiri epizode od 52 minute. Naracija je podijeljena tako da jedna epizoda tematizira buru, druga jugo i južinu, treća je inspirirana izrekom „Svaka kuća svoga dima ima, svaka vala svog vitra ima“ i govori o bogatstvu vjetrova i nazivlja vjetrova unutar jadranske ruže vjetrova, a četvrta govori o korištenju vjetra u najširem smislu, od energetike preko poljoprivrede do umjetnosti. Jako mi je bila zanimljiva zvučno-vizualna instalacija koju je postavio „sakupljač zvukova“ Ivo Vičić i predstavlja buru kao glazbenicu. Kako bura uistinu svira u nekim strukturama poput metalnih građevina i raznih objekata, moći ćete čuti u toj epizodi.

Televizijska serija Vlatke Vorkapić ‘Vjetrovito’ sastoji se od četiri epizode od 52 minute i uskoro će se početi prikazivati na HRT-u. FOTO: Jasenko Rasol

NACIONAL: Na kojim ste sve lokacijama snimali?

Snimali smo stvarno na brojnim obalnim i otočkim lokacijama od Istre do Dubrovnika, od Cresa do Lastova.

NACIONAL: Koliko se ovaj serijal zapravo nastavlja na neki način na jedan od vaših posljednjih dokumentarnih filmova „Pusti Dobre, pusti“ iz 2018. godine, koji govori o brodovima koji dostavljaju vodu na jadranske otoke?

„Pusti Dobre, pusti“ prati život kapetana i posade jednog vodonosca koji opskrbljuje otoke vodom i na neki način govori o tom pomalo skrivenom, ali važnom radu. Zamislite što bi se na tim otocima dogodilo da voda ne dođe? To je na neki način i priča o svakodnevnim poslovima koje ljudi često uzimaju zdravo za gotovo, a ne bi smjeli. Što bi bilo da svi ti radnici jednog dana odluče ne doći na svoj posao? Ovaj dokumentarac jest poetičan, ali je i socijalno osviješten, a takva je većina dokumentaraca koje sam radila s producentskom kućom Fade In. “Pusti Dobre, pusti” otkupio je HTV pa će ga i televizijski gledatelji moći vidjeti.

NACIONAL: A postoji li kakva poveznica tih dvaju dokumentaraca?

TV serija „Vjetrovito“ također govori o životu koji je povezan s morem i vjetrom tako da se može reći da nastavlja tu neku moju preokupaciju, najopćenitije rečeno, odnosa čovjeka i prirode.

NACIONAL: Neposredno pred početak snimanja ovog dokumentarnog serijala završili ste snimanje igranog filma „Sveta obitelj“ čija se radnja odigrava u Slavoniji tijekom 60-ih godina, a koji je nastao prema predlošku scenaristice Slavice Šnur. Što vas je toliko privuklo njezinoj priči?

Točno se sjećam trenutka kad mi je Slavica Šnur ispričala svoju ideju za film. Bilo je to na jednom piću sad već davne 2008. godine. Od tada do snimanja prošloga ljeta napisale smo više verzija scenarija. Osim same priče, privuklo me što je u pitanju zapravo povijesna drama. Ponekad je jako dobro vratiti se u neko drugo vrijeme i ispričati priču koja nas se tiče i danas. Inače, uvijek me je zanimalo režirati film smješten u neko drugo, prošlo vrijeme.

NACIONAL: Koliko je teško i zahtjevno bilo vratiti se 60 godina unatrag?

To je popriličan izazov, pogotovo kad tome dodate i financijska ograničenja. Ono što sigurno mogu reći jest da je direktor fotografije Filip Tot napravio stvarno dobar posao, što vidim sada tijekom montaže filma. Bilo mi je baš simpatično na snimanju kad mi je majstor rasvjete, kao u šali, počeo pokazivati na mobitelu Vermeerove slike i za Totovu fotografiju govoriti da ga asocira na Vermeera. Nije nam Vermeer baš bio neka početna inspiracija, ali sad kad ponovo po tko zna koji put gledam kadrove u montaži, mislim da ima nešto u tome. Slavonski Vermeer – moglo bi se to i tako reći.

NACIONAL: Sudeći po projektima na kojima radite, više ste nego zaposleni. Koliko je teško danas jednoj redateljici poput vas dobiti šansu za takve filmske projekte, s obzirom na to da ste svoj prvi igrani film „Sonja i bik“ snimili prije punih 10 godina?

Samostalna sam umjetnica već više od 25 godina. To, naravno, daje puno slobode, ali ujedno te stavlja na svojevrsnu vjetrometinu. Bilo je tu, da se poslužim vjetrovitom metaforikom, i situacija kad vjetar baš i nije puhao u leđa, baš naprotiv. Bilo je tu i prolongiranih projekata i iznenadnih teškoća, ali unatoč svemu – živjeti radeći ono što voliš ipak je privilegij. Ono što je lijepo kod „Sonje i bika“ jest da taj film stvarno i dalje ima svoj život. I sad na snimanju serije „Vjetrovito“ često su mi ljudi s veseljem govorili da su “Sonju i bika” gledali i po nekoliko puta.

NACIONAL: Film „Sonja i bik“ je 2012. godine pogledalo skoro 100.000 gledatelja, a dobili ste i Zlatnu arenu za scenariji, no svejedno je trebalo devet godina da dočekate priliku za snimanje novog igranog filma. Kako to komentirate?

Naravno da mislim da sam priliku za svoj drugi film trebala dobiti ranije. U zemlji čija kinematografija ima problema s brojem gledatelja, redateljica čiji debitantski igrani film je imao u kinima skoro 100 tisuća gledatelja možda bi ipak trebala čekati manje od devet godina za svoj sljedeći igrani film. Ali sama sam sebi obećala – i toga se držim – da ne želim u svoj život unositi gorčinu. Nimalo. Gorčina je, za razliku od ljutnje, nešto što čovjek sam sebi ne smije napraviti. Gorčina je otrovna. Ljutnja, pak, barem kod mene, ima kreativni potencijal. Mnoge dobre stvari u životu napravila sam iz ljutnje.