Projekt ‘Priručnim sredstvima’ bazira se na idejama povjerenja i prijateljstva, on aktivira veze među ljudima kako bi postigao svoje ciljeve. Umjetnici koje sam pozvala da sudjeluju u projektu dolaze iz mnogih zemalja. ‘Priručnim sredstvima’ je projekt za hrvatski paviljon, ali logika po kojoj su različiti ljudi, njihovi narativi, iskustva i radovi okupljeni i pozvani da dijele prostor, ne slijedi kategorije nacionalnog identiteta ili pripadnosti. Paviljon postaje mjesto susreta, gdje je u prvom planu prijateljstvo i povjerenje. Projekt se gradi na solidarnosti i uzajamnoj podršci kao načelima koja spajaju i drže ljude zajedno”, istaknula je Vlatka Horvat prilikom predstavljanja projekta „Priručnim sredstvima“ želeći prikazati proces dolaska umjetničkih djela i odgovoriti na temu ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala „Stranci posvuda – Foreigners Everywhere“ po ideji umjetničkog direktora Bijenala Adriana Pedrose.

Vlatka Horvat živi i radi u Londonu i u svojim radovima često koristi različite medije i forme izražavanja, od skulpture, instalacije, crteža, kolaža i fotografije do performansa, videa, pisanja i izdavaštva. Rekonfiguriranjem prostora i društvenih odnosa koji u njemu djeluju, njezini projekti često obrađuju prekarne odnose između tijela, predmeta, materijala, arhitekture i pejzaža te istražuju kompleksnu dinamiku subjekta i konteksta. Izlagala je u brojnim muzejskim i galerijskim institucijama, među kojima se ističu Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, PEER (London), Kunsthalle Wien (Beč), Hessel Museum – Bard Center for Curatorial Studies (Annandale-on-Hudson, NY) i MoMA PS1 (New York). Osim izložbi, njezini performansi bili su naručeni i izvedeni za HAU Hebbel am Ufer (Berlin), LIFT – London International Festival of Theatre, PACT Zollverein (Essen), Kaaitheater (Brussels), Fondation Cartier (Paris) i na brojnim drugim mjestima širom svijeta.

Kustosica izložbe „Priručnim sredstvima – By the Means at Hand“ Antonia Majača je povjesničarka umjetnosti i spisateljica koja živi u Veneciji i Berlinu, a u svom radu objedinjuje povijest umjetnosti, političku filozofiju, kritičke medijske studije, političku epistemologiju tehnologije i intelektualnu povijest. Kako Hrvatska nema svoj paviljon na Venecijanskom bijenalu, Ministarstvo kulture i medija svake godine financira gostovanje hrvatskih umjetnica i umjetnika, a za ovaj je projekt osiguralo nešto više od 330 tisuća eura, što uključuje produkcijske troškove i troškove prostora.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju „mobilne“ izložbe u kojoj je važan proces nastajanja djela, a ne djelo?

Izložba u srcu projekta „Priručnim sredstvima“ gradi se postepeno tijekom trajanja Venecijanskog bijenala. Umjetnici iz raznih zemalja koji su svi dio mreže mojih prijatelja šalju svoje radove u Veneciju improviziranim metodama – u prtljazi, torbama, džepovima svojih prijatelja i poznanika. Zauzvrat ja njima šaljem istim sredstvima moje radove nastale u Veneciji. Te neformalne metode transporta postaju element alternativne logistike kojom se projekt bavi, ali postaju i sadržaj izložbe. Dakle, ovdje se ne radi samo o umjetničkim radovima koji su izloženi u paviljonu, već se radi i o načinima i sredstvima pomoću kojih su ti radovi stigli u Veneciju. Ta mobilnost i nestabilnost koja iz nje proizlazi zanima me i na nivou logistike i na nivou sadržaja, odnosno na nivou problematika i pitanja koja otvara: pitanja o migracijama, načinima navigacije raznih sistema, pronalaženju alternativnih rješenja, ali i o procesima realiziranja velikih izložbi internacionalnog karaktera i učinku koji ti procesi imaju na ekosistem i život lokalne zajednice.

NACIONAL: A kad je riječ o izložbi?

Što se tiče izložbe, zanimalo me učiniti čitljivim, odnosno dovesti u prvi plan sve ono što je u uvriježenim izložbenim formatima sakriveno, što ostaje iza kulisa, metode i sredstva pomoću kojih su radovi stigli u izložbeni prostor, odakle i preko koga te koji su sve sudionici pomogli pri realiziranju izložbe. Ovdje ne mislim samo na umjetnike i umjetnice koji su velikodušno doprinijeli projektu svojim radovima, već i na brojne prijatelje i poznanike koji su pristali biti privremeni kuriri i dostavili radove iz različitih gradova diljem svijeta u Veneciju.

NACIONAL: Koliko su proces i izložba vezani uz vaš dosadašnji rad?

Općenito me u mom radu zanimaju procesi i strukture koje imaju određeni vremenski okvir, unutar kojeg se neka aktivnost postepeno odvija – razvija, razrađuje, komplicira, rješava. Često osmišljavam strukture koje su na neki način promjenljive i nestabilne, koje se vremenom mijenjaju, koje „reagiraju“ na uvjete u prostoriji ili na prisutnost ljudi, koje nisu završene u trenutku otvorenja već se nadograđuju ili rekonfiguriraju. Taj proces nestabilnosti i rekonfiguracije zanima me u smislu privremenih inkarnacija izložbe u prostoru i vremenu, ali me zanima i metaforički potencijal tih procesa: određeno inzistiranje da stvari nisu nikad završene, da prostorni i društveni odnosi nisu nešto fiksno i zaključano, već da ih je moguće promijeniti.

NACIONAL: Drugim riječima, jednako je važan proces kao i djelo.

Ova izložba situirana je u prostoru hrvatskog paviljona, ali element koji je možda jednako bitan kao i radovi i materijali izloženi u prostoru su događaji i procesi koji se odvijaju izvan prostora izložbe: susreti i razmjene između sudionika i kurira koji se odvijaju u različito vrijeme, raspršeni po različitim gradovima.

NACIONAL: Koliko vam je bilo važno naglasiti da ćete izložiti radove međunarodnih umjetnika od kojih nitko ne živi tamo gdje je rođen i koliko je tema ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala „Stranci posvuda – Foreigners Everywhere“ bio okidač za tu ideju?

Osnovnu ideju o ovom projektu imala sam u glavi neko vrijeme i kad je najavljena tema ovogodišnjeg Bijenala, to mi se činilo kao izvrstan okvir za daljnji razvoj i razrađivanje ideje. Zanimaju me procesi improvizacije koji proizlaze iz stanja neimaštine ili iz nedostupnosti resursima, tako da se ovaj projekt razvio iz promatranja postojećih uvriježenih praksi koje su dio svakodnevice, pogotovo u kontekstu migracija i društvene raspršenosti.

NACIONAL: Na što ste htjeli staviti naglasak?

Bitno mi je u ovom projektu da su umjetnici koje sam pozvala da sudjeluju svi stranci u zemljama u kojima žive, u smislu da imaju direktno životno iskustvo migracije, jer me zanimaju načini na koje se ljudi povezuju, u „stranom svijetu“, ali i općenito. Osjećaj pripadanja i politike definiranja pripadnosti i afiniteta, u mom iskustvu svijeta i društvenih odnosa ne slijede neminovno identitetske kategorije nacionalnosti ili državljanstva, već slijede neke druge logike: logike prepoznavanja zajedničkih prioriteta i prerogativa, logike uzajamne pomoći i podrške, solidarnosti i povjerenja. Zanimaju me privremene zajednice i ovaj projekt, okupljajući veliki broj umjetnika i umjetnica iz brojnih zemalja nastanjenih u brojnim zemljana, stvara privremenu zajednicu i postavlja pitanja o pripadanju, zajedništvu, suživotu kao i o načinima na koje nas granice i službene strukture i institucije grupiraju, kategoriziraju i pokušavaju determinirati. Meni je ovaj projekt tihi otpor tim nerijetko nasilnim kategorizacijama i optimistična gesta koja pokušava staviti u prvi plan mogućnost povezivanja i oslanjanja na druge ljude, bez obzira na te neke definicije, kategorizacije i odrednice nametnute izvana.

NACIONAL: Iako ste rođeni u Hrvatskoj, trenutno živite i radite u Londonu. Osjećate li se kao umjetnica u drugačijoj sredini ili kao strankinja?

Živim izvan Hrvatske od 1991., od srednjoškolskih dana. Moje „sazrijevanje“ u smislu razvoja moje umjetničke prakse odvijalo se prvenstveno u drugim sredinama, konkretno u Americi gdje sam studirala i provela dvadeset godina, prije preseljenja u Veliku Britaniju početkom 2000-tih. Nakon tako dugog perioda života „vani“ i brojnih selidbi, pojam stranca ili strankinje postane maglovit i fluidan, kako u odnosu na te nove sredine u kojima se krećeš kao i u odnosu na sredinu iz koje dolaziš. Iskustvo migracija i života u dijaspori često zakomplicira pojam doma i pripadanja – odnosno nepripadanja – i to navigavanje različitih konteksta i okvira je zajedničko ljudima koji žive kao stranci, bez obzira na raznolikost životnih iskustava i specifičnost individualnih narativa svih nas.

Na otvorenje Hrvatskog paviljona s projektom ‘Priručnim sredstvima’ Vlatke Horvat došla je i nina obuljen koržinek, ministrica kulture i medija. FOTO: Hrvoje Franjić

NACIONAL: Koliko ste se osjećali strankinjom?

Ne bih rekla da sam se ikad pretjerano osjećala strankinjom u svakodnevnom životu, jer sam uvijek živjela u velikim gradovima i kozmopolitskim sredinama gdje je iskustvo bivanja „od nekud“ više norma nego izuzetak. Naravno, tu se radi i o određenoj, nazovimo to privilegiranosti, u smislu posjedovanja obrazovanja, baratanja jezikom, poznavanja okolnosti i snalaženja u sistemu, relativne ekonomske situiranosti, boje kože i tako dalje – svi čimbenici koji na neki način uvjetuju kako nas sistem, kontekst, institucije i drugi ljudi percipiraju i tretiraju.

NACIONAL: Jeste li osjetili ksenofobiju ili odbojnost prema strancima koje su sve češće prisutne u Europi?

Naravno, u posljednjih desetak godina intenzivno svjedočimo ogromnom rastu desničarskog ekstremizma koji je postao normaliziran, ne samo na marginama već u središtu društva, medijima, javnom prostoru, institucijama vlasti. S time se povećalo naglašavanje granica, ograničavanje mobilnosti i naravno rastuća ksenofobija, rasizam, netrpeljivost i u tim dinamikama migranti se često stavljaju u poziciju žrtvenog janjeta. U Velikoj Britaniji smo dodatno imali Brexit, nakon kojeg se svi osjećamo vise stranci nego prije, no to se odnosi i na mnoge Britance koji se ne slažu s politikom zatvaranja, ograđivanja, isključivanja i naglašavanja neke ekskluzivnosti vezane uz porijeklo, nacionalnosti i pripadnost.

NACIONAL: Kako su reagirali umjetnici kojima ste predložili vašu ideju? Je li bilo onih koji nisu prihvatili ideju?

Od preko dvjesto umjetnika i umjetnica koje sam pozvala, samo nekolicina ih nije prihvatila sudjelovati. Veliki broj umjetnika je velikodušno prihvatilo moj poziv s ogromnim entuzijazmom, do mjere koja je premašila moja očekivanja. Ovaj proces je apsolutno ohrabrujući, a način na koji se do sad projekt odvija ulijeva puno nade. Ne samo zato što su umjetnici prihvatili moj poziv u tako velikom broju, nego su i realizirali to što su obećali, napravili novi rad za ovaj projekt i pronašli načina da ga dostave u Veneciju koristeći te neslužbene, improvizirane metode, priključivanjem na putovanja koja se već odvijaju neovisno o našem projektu. Spremnost prijatelja i poznanika da budu kuriri, da ponesu radove u svojoj prtljazi te da se na neki način brinu za njih za vrijeme putovanja kako bi ih u dobrom stanju dostavili u paviljon ukazuje na to da se na ljude apsolutno možemo osloniti. Institucije, strukture, alijanse, države, infrastrukture itd. – kao što vidimo trenutno na raznim stranama svijeta – prečesto iznevjere svoja obećanja. Ono na što se možemo osloniti i što na kraju dana bude najpostojanije su drugi ljudi.

NACIONAL: Znači li to da je proradila solidarnost umjetnika koji u sličnoj situaciji, bez obzira na to u kojem se dijelu svijeta nalazili?

Umjetnici koje sam pozvala da sudjeluju su, kao što ste rekli, stranci u zemljama u kojima žive i u mojoj propoziciji da radom dokumentiraju ili se na neki način referiraju na svoje iskustvo dijaspore, migracija, bivanja strancem, navigavanja nestabilnih konteksta i tako dalje, prepoznali su svoje životno iskustvo. Također su entuzijastično odgovorili na ideju solidarnosti i povezivanja putem prijateljskih mreža koje se protežu preko granica i identitetskih kategorija.

Povjerenica izložbe Antonia Majača i umjetnica Vlatka Horvat. FOTO: Vanja Babić

NACIONAL: Čiji će sve radovi od umjetnika koje ste pozvali biti izloženi i iz koliko država?

Broj umjetnika raste i trenutno sudjeluje oko 200 umjetnika. Poziv sam na početku poslala umjetnicima koje poznajem, a onda su u nekom trenu umjetnici samoinicijativno počeli predlagati svoje prijatelje tako da se mreža sudionika počela rizomatski širiti. Nemoguće je predvidjeti koliko će umjetnika sudjelovati. U trenutnoj konstelaciji ima umjetnika iz manje-više svih europskih zemalja te iz Južne i Sjeverne Amerike, zemalja jugoistočne Azije, Bliskog istoka, Afrike itd.

NACIONAL: Što ako se odazovu svi umjetnici koje ste pozvali, možete li proizvesti toliko vaših novih umjetničkih djela koje ćete im poslati iz Venecije?

S današnjim danom smo u paviljonu već primili 120 radova raznih umjetnika, s dodatnih dvadesetak trenutno na putu. Taj broj će nedvojbeno rasti. Ključni dio projekta je to da u rezidenciji u paviljonu tijekom Bijenala i paviljon, uz svoju funkciju izložbenog prostora, funkcionira i kao moj privremeni atelje i životni prostor. Ja ovdje kontinuirano produciram nove radove, iz ciklusa koji se bazira na opetovanom gledanju Venecije i kolažiranju fotografija grada koje snimam za vrijeme boravka.

NACIONAL: Koliko je u tome važan proces nastajanja novih djela?

Prije dvije godine realizirala sam projekt ‘’To See Stars over Mountains’’ („Vidjeti zvijezde iznad planina“) za koji sam proizvela jedan rad na papiru na dan za svaki dan u godini. Taj projekt je svojevrsni prethodnik ciklusu koji proizvodim u Veneciji. Strukture trajanja u mojoj praksi često postaju okvir koji sama sebi zadajem. Dio mog procesa je osmišljavanje okvira djelovanja unutar kojih operiraju samonametnuta pravila i restrikcije, a unutar kojih improviziram i pronalazim raznorazna rješenja koja proizlaze upravo iz hvatanja ukoštac s provizornim sistem koji sam si sama zadala. Ovaj proces je jedna takva struktura, u njezinu je središtu i svojevrsno istraživanje načina na koji djelujemo unutar zadanih okvira i granica te mogućnosti pronalaženja inovativnih solucija, pogotovo kad se radi o djelovanju s ograničenim sredstvima i mogućnostima. Taj zadatak koji zadajem sama sebi u ovom projektu – da ću za svaki pristigli rad napraviti i poslati umjetnicima jedan moj – postaje i performativni okvir uzajamne razmjene, vodilica interakcije i metoda dijaloga sa sudionicima.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste se odlučili da se umjetnička djela šalju putem neformalnih transportnih mreža, izbjegavajući poštanske ili transportne usluge, u prtljagi prijatelja. Što ako se neka od tih djela izgube ili zaplijene?

To isto postaje dio projekta. Strukture i sistemi s kojima radim, kao što sam spomenula, baziraju se na zadanim pravilima i odrednicama, ali namjerno ostavljam tu i mnogo toga nedefiniranog kako bi se unutar tih struktura mogle dogoditi neočekivane stvari. Ti provizorni sistemi mogu podnijeti gubitke, mogu podnijeti i određeno „pogrešno“ interpretiranje zadatka, mogu podnijeti nepredvidive okolnosti.

NACIONAL: Je li moguće pratiti proces slanja i primanja umjetničkih djela?

Projekt koji se bazira na uzajamnoj razmjeni radova između mene i drugih umjetnika uključuje i praćenje procesa susreta i logistike. U prostoru imamo arhivski katalog u kojem bilježim putanje radova, njihov dolazak ili nedolazak te imena kurira koji su ih dostavili. Prilikom slanja svojih radova u Veneciju tražim od svih sudionika da fotografiraju svoje ruke u činu predaje paketa osobi koja ga nosi u Veneciju. Te fotografije primopredaje postaju prvi korak u alternativnoj logistici – kad primim fotografiju primopredaje, znam da je taj rad na putu i da ga u paviljonu možemo očekivati. Tako da potencijalni nedolazak nekog rada postane čitljiv i time postaje dio problematike, dio sadržaja kojim se projekt bavi. Svaki nedolazak je mogući poetski trenutak, ali i indeks koji upućuje na političku realnost mnogih aktera u tim procesima. Stvari se ne odvijaju uvijek prema planu. Stvari ne stignu uvijek prema planu. Gubimo stvari, a gubimo se i sami u tim procesima, na putovanjima, usred migracija.

NACIONAL: Drugim riječima, proces slanja umjetničkih djela je umjetničko djelo koje ste zamislili.

Procesi susreta i razmjena, procesi putovanja, transporta, mobilnosti i dostave su u našem projektu stavljeni u prvi plan kako bi nas vidljivost tih procesa potaknula na razmišljanje kroz pitanja o tome kako se stvari i tijela kreću kroz sisteme, kroz strukture, preko granica. Način na koji radovi koji postaju dio izložbe stižu na svoje odredište meni je jednako interesantno i intrigantno kao i radovi. Naravno, taj dokumentarni materijal ima drugačiji status u kontekstu izložbe; dio je „radnog prostora“, prostora arhive i popratne administracije koje pokušavamo demistificirati i koji su također otvoreni posjetiteljima u prostoru.

NACIONAL: Vaš projekt „Priručnim sredstvima“ savršeno ocrtava situaciju u kojoj se nalaze brojni umjetnici, naglašavajući da je Venecijanski bijenale mjesto susreta, prijateljstva i razmjena iskustava bez obzira na nacionalnu pripadnost, što ste i sami istaknuli predstavljajući svoj rad. Vjerujem da ste upoznati s vrlo lošim statusom brojnih umjetnika u Hrvatskoj. Što bi trebalo napraviti da se njihov status poboljša?

Umjetnički rad je posao, a umjetnici su radnici. Mi smo radnici s prekarnim statusom u društvu. Kao i svi radnici, trebali bismo biti pošteno plaćeni za rad koji obavljamo. Tu se naravno radi i o infrastrukturnim pitanjima, pitanjima društvenih i političkih prioriteta, alokaciji javnih sredstava i povezanim pitanjima radnog prostora, zdravstvene i socijalne zaštite, definiranja prava i uvjeta rada i angažmana. Mislim da je bitno otvoreno i transparentno govoriti o tim problematikama koje su sve povezane i isprepletene i koje trebamo adresirati i rješavati istovremeno.

NACIONAL: Zašto Hrvatska nema svoj paviljon u Veneciji i koliko bi njegovo postojanje olakšalo izlaganje hrvatskim umjetnicima?

Koji su razlozi zbog kojih Hrvatska nema stalni paviljon nije nešto na što bih mogla odgovoriti jer nisam upoznata s njima. Naravno, kad bismo imali paviljon, umjetnicima i kustosima bi bilo lakše prilikom predlaganja projekta na otvorenom natječaju. Uvijek je bolje i logičnije razrađivati ideju u odnosu na konkretne mogućnosti i restrikcije određenog prostora nego raditi na materijalima za natječaj bez poznavanja prostorne situacije. Također bi to umjetnicima i kustosima omogućilo da se odmah po imenovanju projekta počnu njime baviti, a ne da prvo moraju pronaći odgovarajući prostor.

NACIONAL: I ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek je istaknula da se zbog te činjenice svake godine ulazi u neizvjesnu borbu za odgovarajući prostor. Zar ne bi to trebao biti jedan od prioriteta Ministarstva kulture koje ona vodi?

Ne bih se upuštala u definiranje prioriteta Ministarstva.

NACIONAL: Izlagali ste širom svijeta u galerijama i izvodili performanse na brojnim umjetničkim lokacijama. Jeste li planirali na Venecijanskom bijenalu prirediti performans?

Ovaj projekt se može gledati kao jedan osmomjesečni performans, u smislu izvedbene strukture unutar koje se odvijaju razni procesi. Razmjene, društveni susreti te moje kontinuirano preslagivanje postava i stvaranje novih konstelacija i dijaloga između radova mnogih umjetnika… svi ti procesi imaju obilježja performansa. Odvijaju se kroz vrijeme i mijenjaju tijekom trajanja Bijenala.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s povjerenicom izložbe Antoniom Majačom i koliko je bilo komplicirano pretočiti vašu ideju?

Antonia i ja se znamo dugi niz godina, upoznale smo se u New Yorku početkom 2000-tih kad sam ja tamo živjela, a Antonia je sudjelovala na rezidencijalnom programu ISCP. U nekoliko smo navrata surađivale u tom periodu, no prije početka rada na ovom projektu nismo se vidjele desetak godina, tako da je ovo bila prilika za ponovno povezivanje i otvaranje novog dijaloga.

NACIONAL: Na koji način ste nastavili vašu suradnju?

Projekt ovakve prirode – složene logistike, administrativno zahtjevan, s naglašenom potrebom pripreme procesa čije odvijanje onda bude nepredvidivo – nije moguće izvesti bez truda i sudjelovanja velikog broja drugih ljudi, drugih ruku. Tu bih prvo htjela istaknuti našu nezamjenjivu producenticu Moranu Matković koja besprijekorno vodi ovaj projekt i drži sve konce u rukama. Tu su i autorice dizajna iz kolektiva Oaza Maša Poljanec, Nina Bačun i Tina Ivezić te brojni drugi suradnici, kao što je ekipa iz venecijanske organizacije R3B koja je izvodila naše stolarske radove. I naravno, ovaj projekt apsolutno ne bismo mogli realizirati bez sudjelovanja umjetnika koji su prihvatili poziv te bez spremnosti brojnih prijatelja i poznanika da budu kuriri. Radi se o aktiviranju ogromne količine kolektivne energije i povjerenja kako bi se postigao zajednički cilj i ova izložba svjedoči o snazi tog zajedništva, potencijalu kolaboracije i uzajamne pomoći.