U Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica održano je predstavljanje romana „Ritam odlazaka“ virovitičke autorice i glumice Vlaste Golub. U ovom se romanu autorica bavi ženskim sudbinama u maloj provincijskoj sredini. Njihovi se odnosi isprepliću kako radnja romana odmiče, a strog patrijarhalni odgoj i uvjeti odrastanja u siromaštvu nepovratno utječu na živote i odluke četiriju glavnih junakinja. Sputane različitim pritiscima i očekivanjima okoline, te su junakinje u neprestanoj borbi između pokoravanja i oslobođenja. Vlasta Golub rođena je u Virovitici, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku, a već 31 godinu članica je ansambla Kazališta Virovitica. U svojoj je dosadašnjoj karijeri odigrala osamdesetak uloga. Prije romana „Ritam odlazaka“ čitateljska ju je publika imala prilike poznavati uglavnom kao autoricu romana namijenjenih mladima. Za rukopis romana „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ dobila je Nagradu Zvonko  Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Roman „Eva, mala žena“ bio je u užem izboru za Nagradu Grigor Vitez, a njen treći roman za mlade „Pauline mačke“ objavljen je 2020. godine. Na Hrvatskom radiju su joj 2021. godine izvedene dvije radiodrame: „Ništa se nije moglo učiniti“ i „Čovjek u kožnom mantilu“. Na nedavno završenom natječaju za Nagradu Marin Držić prosudbena je komisija dala preporuke za njezinu kazališnu dramu „Šuplje kosti“.

Osim o romanu „Ritam odlazaka“, u kojem preispituje žensku traumu, Vlasta Golub za Nacional govori i o Kazalištu Virovitica koje unatoč dugoj tradiciji i izvrsnom glumačkom ansamblu nije dovoljno prepoznato na nacionalno teatralnoj sceni. Osvrće se i na položaj gumica i ističe da je i najtalentiranijoj glumici puno teže pronaći posao nego bilo kojem njezinom muškom kolegi. Kaže da bi je radovalo vidjeti da u nekom od kazališta repertoar cijele jedne sezone bude posvećen glumicama, gdje bi se tekstovi birali po ženskoj podjeli i glavne uloge ne bi bile namijenjene isključivo muškarcima.

NACIONAL: Trauma koja se prenosi ženskom nasljednom linijom, prešućeno svjedočanstvo ženskog iskustva u provincijskoj sredini te patrijarhalni odgoj sredinom 20. stoljeća okosnice su vašeg romana. Zašto se odabrali žensku traumu kao temu i što preispituje roman „Ritam odlazaka“?

U romanu se bavim sudbinama četiriju žena koje se međusobno isprepliću. Kad se vraćam u djetinjstva svojih junakinja, opisujem odrastanje u okolnostima siromaštva, pa čak i fizičkog zlostavljanja. To su odrastanja koja obilježavaju gubici i nesreće i, ono najteže, očekivanja i dogme provincijalne okoline koji se stavljaju pred žene. Kroz te bljeskove sjećanja glavnih protagonistica preispitujem poziciju žene u maloj sredini u kojoj su patrijarhalni odnosi još vrlo dominantni, koji se generacijski prenose te su i danas vrlo prisutni. Radnja se događa u neimenovanom malom mjestu, možda bi se dalo naslutiti da se radi o Slavoniji, međutim sama lokacija nije važna zato što sam željela naglasiti da se takvi odnosi i takve ženske sudbine mogu događati u bilo kojoj regiji i bilo kojoj zemlji. Osnovno pitanje o kojem sam razmišljala tijekom pisanja romana jest što je to što mi nasljeđujemo, a što sputava našu osobnost. Zanimalo me je li moguće da tim nasljeđem mi nesvjesno ponavljamo neke bivše sudbine.

NACIONAL: Ono što vas je najviše zanimalo jest kakve su zapravo posljedice takvog odrastanja po psihičko zdravlje žena u odrasloj dobi i, posredno, stigmatizacija mentalnih bolesti, koje su u to vrijeme bile sramota. Je li situacija danas bolja, nasljeđuju li i danas žene iste sudbine?

Sramotno je bilo završiti na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi, o tome se pričalo tiho, ispod glasa, a mislim da ni danas situacija nije puno bolja. Očekivanja jedne male provincijalne okoline su zapravo strogo nametnuta pravila koja se stavljaju pred žene i definiraju njihov položaj u društvu – da moramo biti uzorne i poslušne žene i domaćice, moramo biti dobre majke i dobre supruge. Jedino tako možemo ispuniti ulogu „prave žene“. A što ako nešto od toga ne uspijemo, što se događa ako ne uspijemo zadovoljiti sva ta očekivanja? Događa nam se osjećaj krivnje, osjećaj manje vrijednosti, naprosto da nismo u stanju ispuniti ono što se od nas očekuje. I to je priča o mojim junakinjama jer bez obzira na to što pripadaju različitim generacijama, imaju različite životne odabire i različitih su karaktera, među njima ipak postoje određene sličnosti, a to su njihove nesretne sudbine. Mene su zanimali takvi obrasci ponašanja, koji se s koljena na koljeno naprosto prenose, to perpetuiranje patrijarhalne represije. U romanu se taj proces odvija upravo kroz ženske likove. Imamo lik stare žene, ona je i nazvana Stara i vrši represiju, pritisak na svoje pokćerke. Govori kako je sramota izlaziti s dečkom koji ih neće oženiti, a ona je ta koja mora paziti da se to ne dogoditi i pritom dijeliti batine. To su ta fizička zlostavljanja o kojima govorim u romanu. Žene su još u to vrijeme bile, a to su često i danas, vrlo nesvjesne da i same ponavljaju iste obrasce ponašanja i dijele istu sudbinu.

NACIONAL: Znači li to da i danas žene vrlo teško donose odluku da idu za nekim svojim odabirima?

I danas teško idemo za svojim odabirima, uvijek nekako gledamo da zadovoljimo okolinu i očekivanja te okoline. To je bilo osnovno pitanje kojim sam se u romanu bavila. Kao žene, vrlo često smo nesvjesne da i same generiramo i prenosimo te obrasce ponašanja. Tako smo naučile. Ako je ženin odabir da se ne želi udati, a okolina to od nje očekuje i ona to odluči učiniti zbog tih očekivanja, onda će sigurno biti cijeli život nesretna. Ženama se i danas puno toga nameće ili ih se ograničava. Još uvijek su veće šanse da će poslodavac prije zaposliti muškarca nego ženu na pojedinom radnom mjestu, ženama se na razgovorima za posao i dalje postavljaju pitanja poput – jeste li rodili, namjeravate li roditi… Inspiraciju za svoje likove crpim iz realnog života, pišem o realnom svijetu bez ružičastih naočala i svi su moji romani vrlo životni, a život je istovremeno i poetičan i brutalan, život je istovremeno i dar i teret.

 NACIONAL: Je li „Ritam odlazaka“ rodno angažirani roman?

Možda on to nije direktno, ali kroz njega progovaraju žene. U romanu ima i autobiografskih elemenata. Možete pisati i znanstvenu fantastiku, ali od sebe i svojih iskustava vrlo se teško potpuno odmaknuti. Tu su prisutni neki događaji o kojima sam čula ili kojima sam neposredno svjedočila. Primjerice, kada je riječ o majčinstvu, a i o tomu progovaram u romanu, majčinstvo je prekrasno kada ga žena želi i osjeća se spremna biti majkom. Ali kada vam to okolina nameće i govori vam „što ti čekaš“ ili „kada misliš rodit“, onda je to pritisak. Nešto se slično i meni dogodilo kada sam s 25 godina rodila svoju kćer Doru. Nisam se osjećala dovoljno zrelom za majčinstvo, no okolina mi je tada govorila da moram ubrzo roditi i drugo dijete, a to su u maloj sredini svakodnevni pritisci jer se svi poznajemo i stalno susrećemo. U takvoj situaciji lako je osjećati krivnju, osjećati da nisi dobra majka, da nisi dobra osoba, razviti osjećaj manje vrijednosti, a što je loše iskustvo. A jesam li feministica? Kad kažete da ste feministica, onda se ljudi jako naroguše i misle da je to nešto što je usmjereno protiv muškaraca. Međutim, nikada ne bih bila usmjerena protiv muškaraca, ja sam za ravnopravnost. Feminizam se zalaže za ravnopravnost. Dakle, da, feministica sam.

Vlasta Golub odigrala je u Kazalištu Virovitica 80-ak uloga u 31 godinu koliko je u ansamblu. FOTO: Goran Gazdek

NACIONAL: Roman uglavnom govori o sudbinama žena u malim ruralnim mjestima ili manjim gradovima. Kolika je razlika između položaju žena koje žive u provinciji od položaja onih koje žive u velikim urbanim sredinama?

Kada živite u maloj sredini, sve je puno vidljivije, a kad je sve puno vidljivije, onda je i sputanost veća jer više nastojite zadovoljiti očekivanja svoje okoline. Tu svatko svakoga poznaje i znamo puno više o životima svojih susjeda, dok u velikim urbanim sredinama to nije slučaj. U malim mjestima i dalje vrijedi načelo „što će selo reći“ ili „nije red“. Dakle, što će o vama reći drugi ljudi? Jako je puno nametnutih pravila ponašanja u malim sredinama i ona su puno čvršća – to jednostavno mora biti tako i nikako drugačije. Da si ne lažemo, u takvim su okolinama i muškarci stiješnjeni očekivanjima, i oni su isto tako njima sputani. Međutim, u svom romanu progovaram iz ženske perspektive. Ženska perspektiva više me zanimala jer smatram da se na žene ipak vrši puno veći pritisak. U mom romanu postoji jedan kratak dijalog u kojem jedan od muških likova svojoj supruzi kaže: „Želim da se ponašaš onako kako bi se svaka prava žena ponijela u ovom trenutku.“ A njemu supruga, junakinja koja se pokušava oteti toj represiji, odgovara: „Ne znam kako se ponaša prava žena.“ Sve su moje junakinje u sukobu s okolinom i pokušavaju se oteti, no tu se nameće pitanje: ako se i uspiju othrvati, koju će cijenu za to platiti?

 NACIONAL: Članica ste ansambla Kazališta Virovitica 31 godinu, kako je živjeti i raditi u maloj sredini i kako se iz malog kazališta vidi nacionalna teatralna scena?

Puno je mirnije živjeti i raditi u Virovitici u odnosu na Zagreb ili neki drugi veći grad, ali su i mogućnosti skučenije. Smatram da smo manje vidljivi pa skoro i nevidljivi u odnosu na kolege koji žive i stvaraju u većim sredinama. Nema nas toliko u medijima, ponekad čak i premijera prođe a da se o njoj u novinama i na nacionalnoj televiziji ništa ne zabilježi. Kazalište Virovitica ima jako dugu tradiciju i sjajne glumce i sigurna sam da bi ti isti glumci, da su živjeli i radili u Zagrebu, ostvarili i sjajne karijere, a ovako se za neke od njih uopće i ne zna.

NACIONAL: Zašto smatrate da u kazalištu postoji velika razlika između glumica i glumaca te da su glumice bitno zapostavljene?

Statistika je tu neumoljiva. Kada bismo u dramskim tekstovima, pogotovo onim klasičnima (u suvremenima je situacija u korist žena ipak nešto bolja), išli provjeravati podjele uloga na muške i ženske, u velikoj većini tekstova nailazili bismo na omjer uloga koji uvelike ide u korist muškaraca. Primjerice, osam muških uloga naspram tri ženske, šest muških uloga naspram dvije ženske, pet muških naspram jedne ženske… Mogli bismo tako unedogled. U klasičnim je tekstovima rijetko odnos snaga izjednačen, a još rjeđe ide u korist žena. Jednako tako, u velikoj su većini u tim tekstovima glavne uloge, one „noseće“, namijenjene upravo muškarcima, žene su uvijek u pozadini, žene su uvijek druge, u sjeni, one koje „donose vodu“. Glumice su uglavnom one koje pomažu glavnoj muškoj ulozi da bude glavna. Osim toga, još uvijek se u ponekim kazalištima biraju tekstovi i repertoar se slaže upravo prema muškoj podjeli, a ženama se dodijeli ono što ostane. Raduju me primjeri kada uprava u kazalištima malo izmijeni tu dinamiku muške dominacije pa odluči birati tekstove i prema ženskoj podjeli. Zaista bi me radovalo vidjeti da u nekom od kazališta repertoar cijele jedne sezone bude posvećen glumicama, malo za promjenu. A koliko je situacija za glumice u odnosu na njihove kolege glumce nezavidna s obzirom na potražnju na tržištu rada vidljivo je i iz činjenice da je s akademija dramskih umjetnosti barem donedavno izlazio podjednak broj diplomiranih glumaca i glumica. Ne znam je li praksa još uvijek takva, ali nedvojbeno je da je i najtalentiranijoj glumici puno teže pronaći posao nego bilo kojem njezinom muškom kolegi.

NACIONAL: Na nedavno završenom natječaju za Nagradu Marin Držić prosudbena je komisija dala preporuke za vašu novu dramu „Šuplje kosti“. O kakvoj je drami riječ i zašto kažete da je najteže napisati dramu?

Drama „Šuplje kosti“ na poetski način progovara o bolesti, starosti i smrti, o odnosu majke i kćeri, o opraštanju. U drami koristim neke motive iz romana „Ritam odlazaka“, ali kroz međusobne odnose njegovih dviju protagonistica. Uvijek sam smatrala da je drama najteža forma za napisati jer za razliku od proze, u kojoj postoji imaginarno vrijeme i prostor, u drami uz to treba još misliti i na kazališno vrijeme i prostor. Treba poštivati njezine specifične zakonitosti. Upravo zbog toga sam se u pisanju drama do sada i najmanje okušala pa me ova preporuka prosudbene komisije obradovala i uvelike motivirala da u budućnosti pokušam napisati još koju dramu.

NACIONAL: Do sada se odigrali osamdesetak uloga i često ste na sceni sa svojim suprugom Igorom Golubom. U predstavi „Smrt trgovačkog putnika“, kojom ste obilježili 30 godina rada u Kazalištu Virovitica, igrate supružnike Loman. Kako je biti supružnik u stvarnom životu i na kazališnim daskama?

Kad u predstavi jedno drugome igramo muža ili ženu, onda mi to igramo. Naravno da nam pomaže to što smo zapravo muž i žena jer se bolje razumijemo i prepoznajemo neke situacije. Uvijek sam govorila da je prednost to što radim sa svojim mužem jer je to specifičan posao. Mi smo dane i dane provodili u razgovoru i o ulogama, i o kazalištu, i o repertoaru, o svemu o čemu smo trebali i nismo trebali razgovarati. Uvijek smo posao donosili kući i to nekada jako umori čovjeka. Puno smo puta rekli da više nećemo razgovarati o poslu, ali opet, to je za nas dvoje u konačnici imalo više prednosti nego mana.