U četvrtak, 16. ožujka, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održat će se promocija autobiografske knjige poznate multimedijalne umjetnice Vlaste Delimar ‘’Voćarska 5’’, objavljene u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti, urednice Marine Munivrane. Knjiga prati autoričin umjetnički razvoj i refleksije od početaka u Voćarskoj 5, gdje je živjela sa svojim partnerom umjetnikom Željkom Jermanom do sazrijevanja, suradnje i privatnih veza s drugim poznatim umjetnicima (Vlado Martek, Boris Demur…) Promociju knjige pratit će projekcija filma ‘’Diptih: iz ljubavi u ljubav’’, mozaik kratkih eseja, misli, radova i arhivskih filmova performansa nastao kao dio projekta ‘’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’’. Tim smo povodom razgovarali s umjetnicom i autoricom knjige.

NACIONAL: Film ‘’Diptih’’ i autobiografska knjiga ‘’Voćarska 5’’ završetak su projekta ‘’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’’. Kakav je to projekt?

Veliki projekt ‘’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’’ počela sam 2019. godine u MKC-u u Mesničkoj sjećanjem na prvi performans ‘’Pokušaj poistovjećenja’’ koji sam izvela prvi put javno s Jermanom 1979. Izložbe i performansi su predstavljeni u HDLU-u Zagreb, galeriji ŠKUC u Ljubljani, na trgu Makedonija u Skoplju, CZDK-u u Beogradu i Galeriji Centar u Podgorici. To su bili prostori i gradovi na području bivše Jugoslavije gdje sam u svojim počecima radila i u kojima je bila formirana jaka umjetnička scena suvremene umjetnosti onoga doba, scena koja je na neki način formirala i moje stvaralaštvo. Isto tako zanimala me valorizacija mog rada kroz umjetničku scenu toga razdoblja krajem 70-ih te 80-ih na području bivše Jugoslavije i koliko smo uzajamno gradili jedni druge, tim više što jugoslavenska umjetnost nikada nije zaostajala za svjetskim trendovima. Htjela sam se vratiti ponovno u te prostore. Trebala je biti tiskana i knjiga nakon svih realiziranih događanja s tekstovima mlađih kustosa s novim čitanjem mojih radova.

Kako nisam uspjela realizirati projekt do kraja zbog pandemije, odlučila sam napraviti film kojim sam ipak uspjela zaokružiti zamišljeni projekt. Onda se dogodila i knjiga ‘’Voćarska 5’’, mjesto na kojem sam provela deset godina s Jermanom. Činilo mi se da je sazrelo vrijeme da sve one dnevničke zapise i bilješke koje imam pridružim filmu kao neizostavnu cjelinu.

NACIONAL: Što je bila i što je vama značila Voćarska 5?

Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, upisala sam na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i etnologiju koje nisam uspjela završiti jer već sam počela živjeti u Voćarskoj. Atmosfera u Voćarskoj bila je konstruktivnija, uzbudljivija i privlačnija od fosilnih profesora na etnologiji i nazadnog programa na povijesti umjetnosti koji je završavao na impresionizmu. Korisnije je bilo promatrati i učiti iz prve ruke u Voćarskoj, gdje su se održavali sastanci Grupe šestorice, gdje su dolazili i mnogi drugi umjetnici pa čak i kustosi, galeristi i kritičari. Našla sam se u okruženju pravog otvorenog života umjetnosti bez lažne fikcije u kojem su se informacije, mišljenja, rasprave, diskusije i razna druga događanja odvijali u brzom ritmu. Demur, Jerman, Martek bili su mi najbliži. Uživala sam u zajedničkim veselim i konstruktivnim druženjima.

Jedna od važnih art situacija dogodila se upravo u Voćarskoj, a to je spoznaja elementarnog koju sam doživjela uz Demura, Jermana i Marteka. Uz Demurovo elementarno slikarstvo, Jermanovu elementarnu fotografiju, Martekove elementarne procese u poeziji ja sam pridružila svoje elementarno tijelo.

Danas mogu promatrati Voćarsku 5 kao mjesto uspješnog odrastanja sebe kao umjetnice i kao osobe. Voćarska je mjesto apsolutne emancipacije kakvu su doživjeli mnogi koji su tamo dolazili.

NACIONAL: Recite nam nešto o koncepciji Slobodne Europe.

Evo da citiram samu sebe iz samog početka knjige: ‘’Voćarska cesta broj 5 bila je važno mjesto slobode kao univerzalne vrijednosti koja je mogla integrirati i sve druge vrijednosti u što sam se uvjeravala svakim danom sve više i više. Ali Voćarska broj 5 bila je i mjesto gdje smo vlastitu slobodu s kojom smo rođeni kao jedinke pokušavali što više sačuvati. Voćarska 5 bila je nasljeđe avangarde protiv konzervativizma’’.

Tu je nastalo novo jedinstveno mjesto umjetničke scene kao javni atelier s velikom aurom pod kojom su se godinama održavali susreti, radni sastanci, izložbe, tulumarenja, tiskao se samizdat časopis MAJ 75, mjesto u kojem su odsjedali mnogi gostujući umjetnici iz svih krajeva Jugoslavije te umjetnici iz inozemstva, a često su znali prespavati i mnogi umjetnici kojima se nije dalo ići doma kasno u noć. Dolazili su mnogi kustosi, kritičari i novinari koji su htjeli vidjeti i doživjeti stvarnu umjetničku scenu, odnosno mjesto gdje i kako umjetnost nastaje, kako se umjetnici nose sa svim kontradikcijama i nedoumicama, dvojbama i sumnjama koje su neminovni prateći elementi svakog stvaralačkog procesa.

Jerman i ja živjeli smo sami dok su mnogi naši prijatelji još uvijek živjeli s roditeljima. Zato su svi mogli nesmetano dolaziti kod nas u Voćarsku. Mogli smo svi zajedno raditi što god smo htjeli. Zato smo vlastitu slobodu mogli kontrolirati jer bili smo svjesni te blagodati.

Nova autonomija u Voćarskoj omogućila nam je ono što mnogima nije bilo moguće ne samo u roditeljskom domu, već i u javnom prostoru. Dolazio nam još sve veći broj umjetnika i svih onih ljubitelja umjetnosti koji su podržavali slobodu misli, inovativnost u svim segmentima društvenih kretanja, ravnopravnost i toleranciju koja je na neki način podrazumijevala poštovanje različitosti, a seksualna revolucija imala je vrlo pozitivan trag i na život u Voćarskoj. Žene nisu bile drugorazredna bića, a muškarci su bili vrlo pitomi i pristojni. Voćarska je prštala od bezbroj želja za novim spoznajama, a bili smo tako mladi i jedri. Imali smo malo novca, ali mladost kao da može sve, uvijek bi se našlo nekakvo pa i zajedničko rješenje za elementarne egzistencijalne potrebe i za pripreme za izložbu ili neki drugi nastup.

Izložba akcija, Grupe šestorice, Voćarska, 1978.; vlasta Delimar i željko Jerman, Voćarska 1979.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: U knjizi spominjete kuhanje kao intelektualno i stvaralački poticajno iskustvo, što me podsjetilo na nadrealistkinje, Leonoru Carrington i kuhanje kao alkemijsko umijeće.

Proces kuhanja počinje odlaskom u nabavu namirnica na tržnicu uz odabir voća i povrća, što je meditativni čin. Jer kažu da je tržnica zelene boje koja pulsira nad cijelim prostorom i uvodi nas u mističnost mirisa, ali i drugih boja. Oni koji ne prepoznaju značaj zelenog impulsa tržnice trebali bi krenuti odmah u hitnu edukaciju. Osim toga, kulinarska kreativnost ima snagu povezivanja onog nevidljivog. Zamislimo makarone kojima je dodana voda od cikle, dobili smo divne crvene makarone.

Kuhinja je superlativ, važno mjesto za pripremanje hrane. Hrana se ne bi smjela pripremati u nekom drugom prostoru jer kuhinja odiše jedinstvenim nabojem, to je prostor čuda koje nas uvodi u svijet imaginacije gdje nam se lagano vrti u glavi od mirisa zrelog voća ili zelenog svježeg povrća. Kuhinja je mjesto gdje se mistično materijalno pretvara u mistično nematerijalno. Zato se većina ljudi najbolje osjeća upravo baš u kuhinji. Jerman i ja u Voćarskoj kuhali smo svaki dan i to uz beskrajne improvizacije, bez recepta. Niti jedna juha nikada nije bila ista. Leonori Carrington sigurno bi se svidjela naša kuhinja, naša jela, način pripremanja hrane. I da se još prisjetimo Bele Hamvasa kada piše o prežganoj juhi ili na koji se način pripremaju jagode sa šlagom.

No s godinama kuhanje sam svela na jednostavniju formu, konceptualizirajući mnoga jela koja su poprimila značaj elementarnog. Izbacila sam sve suvišno, bezbroj nepotrebnih začina, primjerice Vegetu. Svako jelo treba imati svoju specifičnost, bojom, mirisom, okusom. Ako se kuha blitva, onda treba osjetiti samo njezin okus, bez dodataka i drugih primisli. Kuhanje sam svela na elementarno. Moj hladnjak je postao poluprazan jer kvalitetna prehrana podrazumijeva uvijek svježe namirnice koje se odmah pripremaju bez odlaganja i dodatnog hlađenja, a hrana koja sadrži razne konzervanse i mora se skladištiti i čuvati u hladnjaku nije dobrodošla. U hladnjaku mogu biti jaja, mlijeko i mliječni proizvodi, zimske salate, masline.

NACIONAL: Na koji način danas vidite sebe u kontekstu Grupe šestorice, skupine konceptualnih umjetnika koja je djelovala u drugoj polovici sedamdesetih – Vlado Martek, Željko Jerman, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović, kamo vas često smještaju?

Da, u hrvatskom patrijarhalnom glibu čak i struka me često stavlja u ladicu Grupe šestorice i čak bi htjeli da se rad Vlaste Delimar počinje kontekstualizirati kroz Grupu šestorice, tj. da bi se Vlasta Delimar trebala voditi kao sedmi član ili dio Grupe. Istina je da sam živjela s Jermanom i Martekom kao članovima Grupe, ali to ne znači da bi se moj rad trebao kontekstualizirati kroz njih.

Uz njih jesam ubrzala proces svojeg umjetničkog napredovanja te brže spoznala kako što bolje graditi sebe, kako obogatiti i oplemeniti vlastita načela. Uz Jermana sam brže i lakše uspostavila kontakte s nekim galerijama i kustosima te mnogim drugim važnim umjetnicima, što mi je omogućilo da preskočim taj mučan prodor do institucija bez kojih se ipak nije moglo. No već u svojim prvim biografijama naglašavala sam da ne podržavam pripadnost niti jednoj ideologiji, organizaciji, političkoj stranci, državi pa čak niti obitelji. Zašto bih onda birokratski trebala biti dio Grupe šestorice?

Dečki iz Grupe šestorice nikada nisu prihvaćali takvu besmislicu, tj. mene kao dio Grupe jer su uvažavali i poštovali moju samostalnost, moju autonomiju. Jednom je Jerman izjavio: ‘’Izgleda da nas je Delimar nadmašila’’. Dakle, ako hoćemo birokratski, onda se može reći Vlasta Delimar i Grupa šestorice. A konačno, unutar Grupe šestorice svaki autor ima autonomiju. Kao grupa oni su počeli raditi iz čisto praktičnih razloga, da budu u javnosti vidljiviji. Meni nije trebala nikakva grupa. Moja je umjetnost bila dovoljno snažna i vidljiva da djelujem samostalno. Početkom osamdesetih mnogi umjetnici okupljeni oko Podrooma i PM Galerije radili su slične radove, to je bio naprosto znak vremena.

NACIONAL: Način na koji se prisjećate pojedinih umjetnika ili osoba iz prošlosti podsjetio me na kolumne Željka Jermana pisane za Jutarnji list koje je objavio Meandar. Kao da zajedno sastavljaju širu, složeniju sliku…

Da, spominjem mnoge osobe koje su dolazile u Voćarsku jer to je naprosto činjenica. S mnogima sam zajedno odrastala, zajedno smo se gradili, utjecali jedni na druge. Bez svih tih osoba o kojima pišem ‘’Voćarska’’ zaista ne bi bila cjelovita. Jerman nikada nije bio autoritet „iznad mene, „već je bio onaj koji je bio „sa mnom“ uz apsolutnu podršku.

Zanimljivo je da sam se najviše družila s muškarcima i u tom muškom svijetu uvijek sam se osjećala dobro zato što su me doživljavali ravnopravno. Nikada me nitko nije gledao kao ženski seksualni objekt. Mogli smo jednakovrijedno bančiti i opijati se bez predrasuda.

To se poklapalo s mojim uvjerenjem da je ljudsko biće univerzalno. Jer niti sam žena niti muškarac, ja sam zapravo oboje, iskonsko jedinstvo i zato se ne obazirem na one koji su me doživljavali samo kao simbol ženskog tjelesnog užitka.

Zato sam mogla patetično, ali iskreno i istinito završiti zadnju rečenicu u knjizi: ‘’Ah, moji prijatelji, moji ljubavnici, moji umjetnici’’.

NACIONAL: Recite nam nešto o filmu ‘’Diptih’’ koji će biti prikazan na promociji knjige.

Film ‘’Diptih: iz ljubavi u ljubav’’ nastavak je velikog projekta ‘’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’’, nije u cijelosti realiziran zbog pandemije, a kroz mozaik arhivskih snimaka, fotografija te mojih kratkih eseja podsjeća na djelovanje tijekom četrdeset godina.

Film je osvrt na stare radove, prijatelje, događaje uz sentimentalnost, nježnost i sjećanje na sve ono što sam živjela kroz četrdesetak godina stvaranja ne samo umjetnosti, nego i sebe. To je sjećanje na prvu menstruaciju, ljubav s Jermanom i Martekom pa onda s Milanom Božićem, sjećanje na fotografsku inicijaciju koju sam prošla s Jermanom u dugačkim šetnjama i snimanjima na groblju Mirogoj. Izrečeni su moji stavovi i načela o značaju tjelesnosti, seksualnosti i erotici. U drugom dijelu osvrnula sam se na zagrebački potres 2020.

Performansom ‘’Tišina živih skulptura u tišini oštećenih kuća’’ Milan Božić i ja htjeli smo se poistovjetiti s oštećenim kućama. Obojenih tijela – Božić roza a ja plavo – stajali smo ispred odabranih oštećenih kuća, a u ruci smo držali natpis DOSTOJANSTVO. Mi smo se ponašali kao žive skulpture i na taj način oštećenim kućama prenosili svoju energiju kao pokušaj revitalizacije i obnove. To su bile zgrade nama važne, primjerice Škola primijenjene umjetnosti, dramsko kazalište Gavella, atelier Tošo Dabac i kino Europa.