Te večeri, u petak, petog veljače ove godine, ispred kuće Marijane Trogrlić došla su dva policijska vozila.

Obiteljska kuća je u naselju Studenci, u općini Lovreć kod Imotskog.

Nešto niže, u uskoj dalmatinskoj kali koja nosi ime Domovinskoga rata, nalazi se i njezin kafić Aquarius.

Kafić je trenutno, zbog koronamjera, zatvoren.

Kafić “Aquarius” u Studencima kod Imotskog. Photo: Privatni album

Buka vozila i jarko uperena policijska svjetla nagnali su Marijanu da iziđe iz kuće. Bila je već u pidžami, pokušavajući uspavati bolesnu kćer. Marijana, naime, ima troje malodobne djece, koji su tih dana uhvatili nekakvu virozu. S njima je bila i mala nećakinja.

„Koga trebate“, upitala je Marijana policiju.
„Ne tiče vas se“, dobila je odgovor.
„Kako me se ne tiče, ako ste ispred moje kuće s tolikim svijetlima“, kazala je.
„Imamo dojavu da je kafić otvoren“, rekao je službenik.
„Ja sam vlasnica, evo vidite da nije otvoren i da sam ja doma u pidžami“, pokazala je rukom Marijana na zatvoreni objekt.
„Otvorite ga, otključajte vrata“, naložio je policajac.
„Ako nemate nalog, neću ga otvoriti, kafić je zatvoren i ne radi“, ponovila je Marijana.

Susjedi su čuli buku i izišli su vidjeti što se događa. Idite u kuću, ponovio je policijski službenik te je ušao za njom.

„Gospođo, vi ste uhićeni“, kazao je. „Oduzimamo vam i mobitel“.

Sve to uzbuđenim glasom opisuje nam Marijana Trogrlić, koja, kako kaže, ni tri tjedna kasnije nije dobila pojašnjenja za grube događaje koji su uslijedili.

Kafić “Aquarius” u Studencima kod Imotskog. Photo: Privatni album

Poštuje koronamjere

A uslijedilo je sljedeće: Marijani su uzeli mobitel, uspjela je dohvatiti osobnu torbu, zamolila je susjedu Luciju da ostane s bolesnom djecom, a djeci je poručila da će se mama brzo vratiti.

Posjeli su je u policijsko vozilo, gdje je sjedila 15 minuta. Nitko ništa nije rekao. Uto je došlo treće policijsko vozilo, Marijanu su premjestili u njega i svi su se uputili u policijsku postaju PGP Imotski.

Samo koji sat ranije, njezin suprug Nikola Trogrlić s prijateljima je otišao pomoći susjedu koji se prevrnuo s ceste. Marijana je samo znala da je Nikola, s ostalim susjedima, otišao pomoći ovome što je upao u nezgodu na cesti. Bili su ondje Nikola i još njih petorica. Te je večeri MAXtv prenosio talijansku nogometnu ligu, susret Intera i Fiorentine.

Budući da nitko u susjedstvu nema MAXtv paket, Nikola je pozvao susjede da dođu u zatvoreni kafić i pogledaju kraj utakmice. Ukupno je u prostoru bilo šest odraslih i troje maloljetne djece. Upalili su televizor i pogledali utakmicu do kraja.

Marijana Trogrlić, kaže, to nije ni znala.

Marijana Trogrlić i suprug Nikola Trogrlić. Photo: Privatni album

“Niti sam vidjela svjetlo televizora, niti sam znala da su unutra i da žele uloviti kraj utakmice, nakon što su čupali susjeda koji je bio upao u neku nevolju na cesti. Ja sam vlasnica kafića i kafić ne radi. I znate što ću vam reći, ja sam veliki pobornik koronamjera. Iako nam je financijski škripavo, meni osobno sada odgovara da ne radimo.

Radim aktivno od 2003. godine, pokrivala sam sezone u Makarskoj. Onda je došlo troje djece, jedno za drugim, pa sam 2009. godine otvorila svoj kafić. Ja sam vlasnica, ali sam i radnik u jednoj smjeni. Toliko mi se umora nakupilo sve te godine, da sam ovaj period u kojem smo zatvoreni, čak doživjela kao odmor kojeg inače ne bih imala“, opisuje Marijana drhtavim glasom.

Ona u tom trenutku nije znala da je suprug u kafiću.

„Kafić je zatvoren, zaključan, ne služi mušterije, mi ne radimo. Ali, prostor kafića ponekad koristimo. Na primjer, ja pijem tursku kavu, ali suprug pije espresso. Uđe u lokal i spremi sebi espresso. Kad hoće pivo, ne ide u dućan, nego uzme iz kafića. Ponekad ručamo za stolom u lokalu, to je dio naše kuće. Ali objekt ne radi“, pojašnjava Marijana.

Tri policijska vozila došla po nju

Te večeri, oko 23 sata, petog veljače, posjeli su je u policijski automobil, a da ni sama, kako kaže, nije znala zašto. Bila je u pidžami. Mobitel su joj uzeli, susjedi Luciji je doviknula da pripazi djecu, a djeci da će se brzo vratiti.

„Policajac je rekao ispred svih, „gospođo, vi ste uhićeni“, ali nijedan papir mi nije dao da potpišem. Trebala sam valjda potpisati nekakav obrazac o uhićenju“, govori nam Marijana.

Tri policijska vozila, kaže, odvela su je u Postaju granične policije Imotski (PGP Imotski).

„Ondje su mi rekli da će me vratiti kući, ako im otključam kafić. Ja sam odbila to učiniti, jer je lokal zatvoren, što su mogli i vidjeti. Počela sam plakati, rekla sam im da mi je troje maloljetne djece ostalo samo kod kuće. Na to su mi rekli da ako se zbog toga uključi socijalna služba, da mogu imati još većih problema.

Kasnije sam saznala da me nisu ni smjeli odvesti, ako iza mene djeca ostaju sama. Tješila sam se da će na njih pripaziti Lucija, 26-godišnja susjeda, nadala sam se i da će muž brzo doći doma. Stajala sam tamo u pidžami i plakala. Čak je jedan od službenika rekao “pustite ženu, dica su joj doma sama i bolesna”. No, ponovili su da sam uhićena, a mobitel su mi već bili oduzeli”, opisuje Marijana.

Marijana Trogrlić. Photo: Privatni album

Pravo na jedan poziv

Zbunjena, Marijana je pitala hoće li je pustiti. Dobila je odgovor da će noć morati provesti u postaji i da ima pravo na jedan poziv.

“Nazvala sam Luciju, ispričala sam joj na brzinu da sam uhićena i da ću morati ostati u policiji, da utješi djecu, da javi mužu i da mi donesu vodu, cigarete i lijekove. Bolujem od povremenih napada panike i uzimam za to propisane tablete. Uto je prošla jedna minuta na koju imam pravo i poziv se prekinuo”, kaže Marijana.

Tek idući dan će Marijana saznati da je istu večer, u ponoć i pet minuta, njezin suprug Nikola Trogrlić policajcima otvorio vrata kafića Aquarius. U kafiću je bilo njih devet. Policijski službenici su ušli i sastavili zapisnik.

U zapisniku piše da su u prostoru kafića zatekli devet osoba – pri čemu je važno naglasiti da to nije kršenje mjera, jer je dozvoljeno okupljanje do deset osoba – i da gosti nisu posluženi pićem! To je naveo turistički inspektor Ivica Rebić u zapisniku od 8. veljače ove godine. Kao državni inspektor, Rebić je u svom nalazu citirao policijski zapisnik.

Iako su očito imali zapisnik s terena da kafić ne radi, da je ondje zatečen dozvoljen broj osoba i da nema posluživanja pića, policijski službenici PGP Imotski nisu pustili Marijanu Trogrlić da ide kući i djeci.

Zbunjen i liječnik

Odlučili su je zadržati i, prema proceduri, odveli su je na Hitnu, da liječnik ustanovi može li se ostati u postaji. Bilo je to 20 minuta nakon ponoći.

“Liječnik je pitao policiju zbog čega su me doveli. Oni nisu znali reći. Šutjeli su. Nisam znala ni ja. Liječnik je bio zbunjen, pitao me je koji su razlozi, jer on to mora napisati, primjerice, je li bilo alkohola, nasilja … Odgovorila sam da nije bilo ništa takvoga. Pitao me za eventualne bolesti, spomenula sam mu povremene napade panike. Napisao je potvrdu da me mogu zadržati u postaji“, otkriva Marijana.

Vratili su je, kaže, u prostorije policije, uzeli torbicu i zatražili mobitel.

„Pa već ste mi ga uzeli prije sat vremena“, odgovorila im je.

Podrumska ćelija

Spustili su je u podrumsku ćeliju. To je mala prljava prostorija, opisuje Marijana, samica, s visokim zidovima i visokim stropom. Na podu je nekakva strunjača i stara deka po kojoj plaze bube. Nema grijanja. Nema svjetla, ni prozora, samo vrata s rešetkama. Na zidovima je nešto ispisano, imena i poruke, vide se i tragovi posušene krvi.

Jedan kut tog sobička kamera ne lovi, pa su u tom ćošku tragovi osušene mokraće. Očito ondje pritvorenici obave nuždu, opisuje Marijana.

Bila je u laganom stanju šoka, kaže, i ništa joj nije bilo jasno. U pidžami se našla u podrumskoj ćeliji, glavom su joj odzvanjale riječi, “gospođo, vi ste uhićeni”. Već je imala napade panike i plašila se da će ovo biti situacija u kojoj će se napad ponoviti. Svaki jači stres za nju je, kaže, izvor straha da će je uhvatiti panika.

“Već mi se to događalo. Bojala sam se da se ne ukočim. Imala sam takve situacije, srce lupa ko ludo, a sva se zaledim. Užasno stanje, toga me bilo strah. Tresla sam rešetke na tom otvoru na vratima i mahala im u kameru da mi donesu lijekove, ali nitko nije reagirao“, opisuje Marijana.

Besana noć na strunjači

Provela je besanu noć, malo je hodala, malo bi se sklupčala na toj strunjači, malo sebe, kako kaže, hrabrila da se ne zaledi, bjesomučno vrteći po glavi cijelu situaciju.

“Teška noć, čudno stanje. Najgore što ne znaš ni koliko je sati, ni koliko ćeš biti ondje. U jednom trenutku došla sam do vrata i vidjela kroz otvor niz taj podrumski hodnik, da dolazi nešto svjetla. Zaključila sam da je svanulo i uhvatila tresti rešetkama i dozivati. Došao je policajac, rekla sam mu da moram na WC. Rekao je da će poslati nekoga”, kaže Marijana.

Došla su, kako kaže, dva ljubazna mladića. Izveli su je. Koliko je uopće sati, pitala je Marijana, devet ujutro, odgovorili su.

“Pokazali su mi WC, ali kad sam vidjela u kakvom je stanju i na što to liči, nisam mogla ništa obaviti”, kaže Marijana. Dozvolili su joj da zapali cigaretu.

Oko 9:20 ujutro, te subote, 6. veljače, policija je rekla da će je pustiti.

“Kasnije mi je muž rekao da je on iste večeri donio lijekove, nisu mi ih dali. Muž je ponovno došao u 15 do 8 ujutro, pitajući može li me vidjeti. Rekli su mu da sam na ispitivanju, koje će jako dugo trajati. Nisu mu dali da me vidi.

To nije istina. Uopće nije bilo nikakvog ispitivanja, bila sam sama u podrumskoj ćeliji,  a kad su došla ona dva dečka, rekli su mi da je devet ujutro. Dakle, mužu nisu rekli istinu, a niti su meni donijeli lijekove”, tvrdi Marijana.

Krim policija u čudu

Nešto iz devet ujutro došao je službenik i odveo je Marijanu na razgovor sa krim inspektorima.

“Kada sam ušla u sobu za ispitivanje, jedan od dvojice službenika približio je električnu peć i pitao me jesam li cijelo vrijeme bila u pidžami. Rekla sam mu da jesam. Razgovor je bio kratak, službenici su bili puni razumijevanja, svjesni situacije. Obrazložili su da je ovaj slučaj eventualno prekršajni predmet, a ne kazneni.

Komentirala sam pomalo ironično da bi možda najbolje bilo ugasiti moj ugostiteljski objekt, da sam umorna što sve kao vlasnik prolazim i da samo želim ići svojoj kući i djeci”, rekla je Marijana.

Nakon toga službenici PGP Imotski pustili su je da ode.

“Ništa nisam potpisala, niti kad su me uhitili, niti kad su me pustili. Jedino me se može vidjeti na kameri valjda. Ništa mi nije bilo jasno”, tvrdi Marijana.

Nešto kasnije čula se s jednim prijateljem policajcem, ispričala mu je što joj se dogodilo, rekao je da u trideset godina rada nije čuo za takvo što.

Državni inspektorat: “Kafić nije kršio mjere”

Državni inspektorat došao je u ponedjeljak, 8. veljače. Predmet nadzora bila je, stoji u zapisniku, “kontrola pridržavanja Odluke o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja zbog sprječavanja prijenosa bolesti covid-19”. Nadzor je obavio viši turistički inspektor Ivica Rebić, koji je u nalazu napisao da je ugostiteljski objekt zatvoren.

Nažalost, nakupljeni stres ostavio je posljedice na Marijanu. Dan nakon što je puštena iz pritvora, nije se mogla sabrati, strahovala je da će joj se vratiti napadi panike, nije imala odgovore na pitanja i osjetila je da ne može normalno funkcionirati.

“Osjećala sam trnce u rukama i nogama, izmjerila sam temperaturu, bila je 35 stupnjeva, prepala sam se da će opet nastupiti napad panike, kada se sva zaledim. Najviše sam se prepala kad sam vidjela da mi ni lijekovi, koje u tim slučajevima uzmem, ne pomažu”, kaže Marijana.

Otišla je na hitni pregled u Šestanovac, oni su je uputili psihijatru u Split.

Psihijatar: “Doživjela nepravdu, poniženje i sram”

Psihijatar je napisao da je Marijana Trogrlić doživjela “nepravdu, poniženje, maltretiranje, bespomoćnost, prazninu, tugu, bijes i sram”.

“Ne spava i ne funkcionira, moli za pomoć. Pri svijesti je, psihomotorno napeta, sniženog raspoloženja, nema destruktivnih promišljanja, potrebna je kontrola”, stoji u nalazu.

Pogođena nepravdom, Marijana Trogrlić poslala je dopis o svom slučaju na više adresa. Pisala je PU splitsko-dalmatinskoj i MUP-u Republike Hrvatske.

“Pisala sam Božinoviću na više mail adresa koji su navedeni na njihovim stranicama. Zvala sam na telefon, ništa određeno nije mi rečeno. Pisala sam i Ministarstvu gospodarstva, zašto ovakvo nešto doživljavam, ako se pridržavam propisanih mjera, što su oba zapisnika kasnije i potvrdila: policijski i onaj državnog inspektorata“, kaže Marijana.

Nitko joj nije odgovorio.

Dopis Marijane Trogrlić MUP-u. Snimka zaslona ekrana

“Je li gospodin Kerum bio u zatvoru? Nismo jednaki pred zakonom”

„Zanimaju me odgovori na vrlo jednostavna pitanja: Zašto su me, kao vlasnicu kafića, priveli policajci PGP Imotski i zašto nisam dobila obrazac na potpis? Zašto nisam upoznata s razlozima oduzimanja slobode? Kako je službenik iz PGP Imotskog mogao ući u moj privatni posjed, bez naloga, nakon 22 sata? Narušava li se moje dostojanstvo, ako me se kao uhićenu osobu privodi u pidžami i tako ostavlja u podrumskoj ćeliji?“, pita Marijana Trogrlić, ali odgovora nema.

“Žao mi je što moram reći, da pravna država ne funkcionira i da nismo svi jednaki pred zakonom. Gospodina Keruma i njegovo društvo svi smo vidjeli na snimci, jesu li proveli noć u zatvoru? Zatečeno je i ono visoko društvo u restoranu u Zagrebu, kako jedu, piju i druže se protivno epidemiološkim mjerama, je li netko od njih bio u zatvoru?

U mom slučaju nije bilo kršenja mjera, a prošla sam veliko poniženje i stres. Nitko od nadležnih ne reagira na moje dopise i zato priču dajem novinarima“, poručuje Marijana Trogrlić iz Studenaca kod Imotskog.

Vezano za njezin slučaj, poslali smo upit PGP Imotski, PU splitsko-dalmatinskoj i MUP-u RH. Čim stignu odgovori, objavit ćemo ih.