U testnom bazenu za podvodnu robotiku stroj inficiran nepoznatim biološkim konglomeratom izvodi fatalan manevar. Novi sklopovi stvaraju svoje oblike, samoodržive, samooblikujuće i adaptabilne. Antropocen, ljudska tvorevina, otvorila je prostor da se na ekstenziju tijela bez organa nasele drugi oblici života, neljudski, začudni i nepredvidivi.“ Ovo je kratak sadržaj novog animirano-eksperimentalnog VR znanstveno-fantastičnog filma Vladislava Kneževića, koji je predstavljen kao jedan od najistaknutijih autora hrvatske filmske znanstvene fantastike, čije vrhunce danas treba tražiti u polju eksperimentalnog filma.

Još od njegovih ranih radova poput „Convergence“ ili eksperimentalnog filma „A.D.A.M.“ iz 2014. godine, u kojem se bavio padom bespilotne letjelice kodnog imena A.D.A.M. (Autonomous Drone for Asteroid Mining) i koja je tim padom uzrokovala jačanje njezinih kognitivnih procesa, autonomno djelovanje te odbijanje komunikacije s operaterima satelitske kompanije, Knežević se sustavno nastavio baviti robotikom i tematikom znanstvene fantastike, ulazeći ponajprije kroz medij filma u samu srž umjetne inteligencije i egzistencijalno-filozofske tematike robota i robotike u odnosu s ljudima, što je činio od filma „A.D.A.M.“, pa preko filmova „Arheo 29“, „Binary Pitch“ do naslova „Dokument Parakozmik“. Novi film „Aqualia“ nastajao je skoro pune dvije godine.

NACIONAL: Kako biste nekome potpuno neupućenom u vaše dosadašnje stvaralaštvo najjednostavnije opisali film „Aqualia“?

Proces znanstveno-tehnološkog ispitivanja podvodne kinetike, komunikacijskih faktora te operativnost ljudi i robota s posebnim naglaskom na međudjelovanje između samih robota u podvodnom okružju osnova su filma „Aqualia“. Interakcija ronioca i grupe robota odvija se prema predviđenim protokolima, no jedna greška pokreće fatalan digitalni proces koji uzrokuje infekciju stroja nepoznatim biološkim materijalom. Narativnu strukturu karakterizira, recimo, zatvorenija varijanta dramaturgije film noira s dvostrukim ubojstvom, a eksperiment koji se odvija u bazenu stvara osjećaj prisutnosti u nekom gotovo okultnom ritualu. Film je realiziran 3D animacijom, a kao medijski eksperiment napravljena je i kraća, potpuno imerzivna varijanta koja se gleda na HTC sustavu s VR naočalama i iz tog razloga u konačnici ostavlja prilično različit dojam.

NACIONAL: Kroz sve svoje dosadašnje filmove na neki način provlačite taj aspekt teorijske fizike kao nekog rubnog područja ljudske stvarnosti. Što je to što vas posebno privlači robotici i njihovoj egzistencijalnoj filozofiji?

Zapravo sam se samo u filmu „Dokument Parakozmik“ iz 2018. godine direktno bavio područjem teorijske fizike i mogućom detekcijom nepoznate dimenzije. Rezultat je bio stereoskopski filmski eksperiment, gotovo apstraktni SF/horor, pri čemu su znanstveni podaci o gravitacijskim valovima korišteni kao osnova umjetničkog koncepta. Verifikacija, taksativnost i dokazivost temelj su znanstvene paradigme. No teorijska fizika dolazi do graničnih pozicija i ulazi u onostrano.

NACIONAL: Po svemu sudeći, u vašim djelima izuzetno vam je važna upravo ta znanstvena paradigma?

Neopisivo su važni promišljanje, skepsa i kritička svijest, koji stoje u opoziciji prema dogmi ili ideologiji. No istovremeno je krucijalna i svijest o problematici radikalne promjene uvjeta tijekom znanstvenog istraživanja pri identičnim ulaznim parametrima, koji urušavaju dokazivost rezultata, a time i isključivo racionalnu kategoriju kao jedinu istinu. Te pukotine stanja su intrigantne i poticajne za umjetničko djelovanje koje nema utilitarnu i obligatornu dimenziju. Umjetnost može funkcionirati poput alkemijskog djelovanja, pri čemu su proces, misao i svijest fundamentalni generatori rada. Proces kao princip, kao stanje, ključan je za smislenost egzistencije.

NACIONAL: Koliko smo mi kao ljudska vrsta uopće spremni na život s umjetnom inteligencijom?

Mi ipak živimo u ne pretjerano uspješnom socijalnom konstruktu, a robotika, umjetna inteligencija, potpuna hipermedijatiziranost, kao i sveprisutno prožimanje tijela i tehnologije, u ovoj ranoj fazi stvaraju snažne psihosocijalne tektonike za koje očito nismo pretjerano spremni.

NACIONAL: Zapravo još od filma „A.D.A.M.“ iz 2014. godine istražujete svojevrsnu pobunu mašina i njihov život izvan naše percepcije.

Da, taj interes za problematiku umjetne inteligencije imam još od kraja osamdesetih. Zanimalo me to prvenstveno kao fenomen, intuiranje izvjesne budućnosti. Nisam se nikad vidio u programerskom ili tehničkom tipu posla, ali sam snažno osjećao i pratio sveukupni razvoj koji eksponencijalno raste po dekadama. Pripadam generaciji odrasloj na nekom progresivističkom zanosu, energiji, odjeku šezdesetih i povjerenju u znanstveno-tehnološki napredak, koji je bio globalno sveprisutan bez obzira na politički konfrontirane ideološke blokove. Sjećam se sjajnog zbornika tekstova u kojem sam prvi put imao prilike pročitati tekstove pionira na području AI-ja kao što su Minsky, Dennet ili Fodor. Nisam sklon stavu pro/kontra, ali mislim da je stvari dobro promatrati i u ekstremima kako nam se kao vrsti ne bi dogodilo samoubojstvo iz zasjede.

NACIONAL: Koliko je to o čemu govorite zapravo neka distopija?

Da, danas smo suočeni s gotovo distopijskim realitetom. U ovom trenutku postoje deseci za sada benignih umjetnih jezika kojima strojevi komuniciraju, a čija značenja i principe ne mogu odrediti ni upućeni programeri i sistemski stručnjaci. Formiranje sustava koji podrazumijevanju uporabu kvantnih kompjutora uz funkcionalnu robotiku stvara situaciju koju mi kao vrsta dugoročno ne možemo kontrolirati. U filmu „A.D.A.M.“ mali autonomni uređaj namijenjen za geološka istraživanja na asteroidu pada natrag na zemlju i uspostavlja potpuno autonomno djelovanje te odbija svaku komunikaciju s korporacijskim operaterima. To zvuči prilično nevino, ali ukazuje na suštinu potencijalnog problema. Na kraju filma on sam, nepripremljen za prijem ogromne količine podataka nađenih na našoj planeti, odumire u nefunkcionalnosti.

NACIONAL: A odakle uopće ideja za priču „Aqualije“?

Imao sam jedinstvenu priliku prisustvovati prvim pokusima podvodne robotike u kontekstu projekta Labust, koji je vrlo uspješno razvijen na FER-u. Intrigantna i stimulativna situacija bila mi je poticaj za razmišljanje i konceptualizaciju ideje koju sam želio snimiti podvodnim kamerama u realnom bazenu na Brodarskom institutu. Stvar je bila izuzetno uzbudljiva, ali je iz razloga promjene upravljačke strukture mogućnost snimanja otpala. Sve je postupno palo u zaborav. Mladi znanstvenici su uspješno, u nekim drugim varijantama, razvijali svoj projekt. Nakon što je prošlo nešto više od godinu dana, osvježen i potaknut novim idejama i spoznajama odlučio sam napisati i pripremiti animirani film. To je podrazumijevalo sasvim drugu vrstu kompleksnosti izvedbe, ali je otvorilo mnoge nove, fantastične režijske mogućnosti.

NACIONAL: Priči u filmu pristupili ste kao realnom problemu, navodeći buduće gledatelje da se zamisle, pa ste čak angažirali i dr. sc. Tomislava Pletenca, redovitog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju, te književnika, publicista i blogera Zorana Roška da prigodnim tekstovima gledatelje uvedu u srž problema. Zašto?

Nakon finaliziranog filma imam običaj napraviti seriju od stotinjak knjižica malog formata s puno vizuala, a koje su istovremeno promotivni materijal, ali i dodatna elaboracija ostvarenog projekta. U ovom slučaju nisam želio uobičajeni opis filma ili neku vrst kustoskog teksta/opservacije.

NACIONAL: Kako je izbor pao na Pletenca i Roška?

Zamolio sam profesora i teoretičara Tomislava Pletenca i književnika dobro upućenog u suvremenu teoriju Zorana Roška, s kojima sam često znao diskutirati o različitim fenomenima, da nakon što pogledaju film sasvim slobodno detektiraju ono što vide i napišu koje zaključke i asocijacije je generirao pogledani audiovizualni uradak. S ova dva mikroliterarna rada sam bio izuzetno zadovoljan a predstavljaju i sjajan primjer intermedijskog djelovanja.

NACIONAL: O kakvim je zapravo tekstovima riječ?

Jedan tekst je po svom karakteru pravi teorijski, s ozbiljnim referencama, a drugi je hibrid kratke priče i korporacijskog izvješća s radikalnom tezom. Ta razina promišljanja i interakcije s nepredvidivim rezultatom, ovdje u pisanom mediju, ekvivalent je neočekivanoj mutaciji digitalno-mehaničko-biološkog entiteta na kraju filma, koji upućuje na neizvjesnost procesa izvan racionalnog. Izuzetno zadovoljstvo mi je bilo da su obojica s velikom voljom i strašću prihvatili predloženo. Važno je da kroz interakciju različitih energija i medija pokušamo stvoriti kontekst za moguća promišljanja i detektiranja fenomena koji su trenutno izvan fokusa. Tekstovi dakle ne opisuju film, već ukazuju na nove i moguće diskurse.

NACIONAL: Svejedno, dramatici ste filma pristupili kao da ste režirali holivudski blockbuster pa će gledatelji uz svu tu filozofiju oko same radnje doživjeti i vrlo napetu priču. Što mislite, bi li se uz dovoljno velika financijska sredstva priča mogla realizirati kroz dvosatni znanstveno-fantastični film i biste li uopće htjeli da postane dugometražni, a ne kratki animirani film?

Da, želio sam postići tu vrst ambivalentnosti da film na jednoj razini ima neku zavodljivost. U nekom smislu koristim veliku gestu, atraktivne vizuale, puno totala i, kao takav, film korespondira s visokobudžetnim produkcijama. Istovremeno, kroz sporo odvijanje radnji i pokreta inducira začudan osjećaj hermetičnosti, tajnovitosti i nepreglednosti. Intrigirala me upravo pozicija kreiranja začudna konglomerata.

NACIONAL: Što mislite, bi li to mogla postati televizijska serija koja bi zainteresirala zaljubljenike u znanstvenu fantastiku širom svijeta?

U razgovoru s čovjekom koji ima kontakte s Netflixom doznao sam da animirani SF-oidni sadržaji imaju dobar komercijalni faktor ako su postavljeni kao serijal. E sad, u postojećim produkcijskim odnosima na lokalnoj razini realizacija pet epizoda bi trajala otprilike sedam godina, a to je apsolutno previše. Trudim se uspostaviti nove odnose i optike izvan pretjerane transparentnosti sadržaja. Dramaturgiju „Aqualije“ radio sam s Dijanom Protić i ovaj film ima prilično razumljivu narativnu liniju, a ono što izmiče je primarno u vezi s kompleksnim znanstvenim aspektom. Uz određene scenarističke zahvate, uvjeren sam da bi se na ovim osnovama mogao ostvariti kvalitetan proizvod za širu publiku.

NACIONAL: Koliko je uopće bilo teško pronaći financijska sredstva za realizaciju ovakvog filma, koji izgleda kao da je na njemu u najmanju ruku radila neka respektabilna kompanija s barem stotinu zaposlenih stručnjaka?

U Hrvatskoj produkcija funkcionira potpuno linearno. Pripremite sinopsis, scenarij, elemente scenografije i dizajn, napravite knjigu snimanja i uz potrebnu dokumentaciju producentska kuća preda projekt Hrvatskom audiovizualnom centru ili u Gradski ured za kulturu i sport filmskoj komisiji. Čekate neko vrijeme da vam odobre sredstva i, ako prođete, krećete oformiti ekipu i radite konkretnu produkciju. Mi ovdje nemamo manevarski prostor za bilo koju drugu ili treću varijantu, a kompletna je filmska djelatnost iz nekog arhaičnog razloga višestruko slabije tretirana od npr. kazališta. O pojmu hrvatske filmske „industrije“ možemo govoriti samo pod ovim navodnicima. Čak je i nadležno ministarstvo u vlastiti naslov inkorporiralo riječ mediji, ali do povećanja financijskih sredstava za film ili nove medije nije došlo, što je znakovito. Toliko o razumijevanju vremena u kojem živimo i kreativnih industrija koje se odnose na film, gaming, platforme, VR i sve potencijale koje medijski panoptikum posjeduje.

NACIONAL: A ekipa s kojom ste radili novi film?

Jezgra kreativnog tima filma „Aqualia“ bila je šest do sedam ljudi. Važan doprinos dali su ansambl Antiphonus i njihov fantastični voditelj Tomislav Fačini, koji je pripremio skice za vokalnu izvedbu posebno snimljenu za potrebe filma. S obzirom na ostvareni rezultat, mi smo izuzetno mala ekipa jer usporedive produkcije u Europi podrazumijevanju od 25 do 40 ljudi, moguće i više, pogotovo ako se uzmu u obzir programeri za VR sustav. Komparativno, kompletan budžet bi bio i deset puta veći od onoga što smo mi imali na raspolaganju. To je realno stanje stvari i fascinantno je što smo uspjeli napraviti.

NACIONAL: Koliko dugo ste radili na ovom filmu i koje su bile najveće poteškoće u realizaciji?

Stvaranje filma je divan proces, ali pretjerano dugotrajan. U pripremnoj fazi puno sam radio sa svojim art direktorom i sjajnim dizajnerom objekata Davidom Perošem Bonnotom. Tipologija robota je u ovom slučaju karakterizacija likova i to je bilo važno za daljnju razradu ideje i odnosa. Najveći dio posla obavio je fantastični 3D animator Boris Goreta, s kojim sam taj neugodni period pandemije proveo na Skypeu, radeći na različitim aspektima vizuala. Kompleksne radnje finalizacije objekata, teksturiranja i animacije Boris je ostvario velikom vještinom i voljom, ali i nabavom najmoćnijih postojećih grafičkih kartica, koje su nam omogućile brzo renderiranje, odnosno izračunavanje kvadrata filma i raniju finalizaciju filma od predviđenog roka. Moj stalni suradnik Mario Kalogjera dizajnirao je i animirao izvrsne 2D sekvence koje su u filmu važne kao sustavi znakova kojim se uspostavlja interakcija ronioca i robota. Elektronički ambijent i dizajn zvuka radili smo Hrvoje Pelicarić i ja. Prekrasna vokalizacija na kraju filma, a koja uspostavlja iznenađujući obrat, ostvarena je kroz suradnju ansambla Antiphonus i turskog umjetnika Gorkema Šena, koji je dionicu odsvirao na neobičnom instrumentu koji je sam izradio. Produkcijska kuća koja stoji iza „Aqualije“ je Zagreb film. Rezime, eto, da, puno posla je napravljeno, ali je sam proces bio poticajan i zanimljiv za sve suradnike i ta dimenzija mi je izuzetno važna. Ipak, na samom kraju, posljednjih tjedana osjetite kumulativni zamor nakon 18 mjeseci produkcije i ipak želite što prije privesti kraju cijelu stvar.

NACIONAL: Premijera filma održat će se na ovogodišnjem Animafestu, no čini mi se da je vaša želja da film bude prikazan uz najsuvremeniju kinoprikazivačku opremu, jer ipak je riječ o filmu napravljenom kao virtualna stvarnost. Zapravo bi, za potpuni doživljaj filma ,gledatelji trebali nositi specijalne VR naočale. Hoće li posjetitelji Animafesta imati priliku film doživjeti u svoj njegovoj raskoši?

Na ovogodišnjem Animafestu premijerno će u selekciji biti predstavljen „Aqualia VR“, a ne film. Film će se moći vidjeti 17. lipnja u Branimir centru, dakle nakon završetka ovogodišnjeg Animafesta.

NACIONAL: Kako to?

Još od ranih devedesetih VR mi je bio intrigantan medij koji je tada postojao samo na univerzitetima, istraživačkim institutima i u korporacijama. Inicijalna namjera je bila da napravimo stereoskopski film, ali spletom okolnosti upoznao sam mladu, energičnu i talentiranu Martu Stražičić aka Pirate Sheep. Ona je s velikom voljom prihvatila veliki izazov izrade VR-a. Ušao sam u taj segment produkcije s velikom idejom i minimalnim znanjem o tom novom mediju, koji me podsjetio na ranu fazu razvoja filmske umjetnosti, kada stvari još nisu bile sasvim jasne. Neke scene su senzacionalne, dok s drugima nisam potpuno zadovoljan, ali s obzirom na prvo iskustvo, rezultat je jako dobar. Razlika u mediju filma i VR-a je ogromna, iako na prvu ne djeluje tako. Dok sam probleme u filmu rješavao gotovo rutinski, u VR-u mi nije bilo sve pregledno. Taj medij podrazumijeva barem nekoliko programera i meni je bilo gotovo nevjerojatno što je Marta kao VR developer uspjela sama izvesti. Ta verzija je u konačnici dvostruko kraća od filmske i prilično različita. Ovaj komparativni eksperiment pokazuje koje su dodirne točke jednog i drugog medija te što je autentični potencijal totalne imerzije VR sustava.

NACIONAL: Planirate li već neki novi film ili prvo namjeravate nabaviti covid-putovnicu i predstaviti ovaj film ostatku svijeta?

Očekujem neka mala sredstva za treći dio filmske trilogije koja se referira na ranu umjetničku avangardu. Napisao sam sinopsis za animirani nastavak, zapravo prequel „Aqualia at the Point Nemo“, koji se odvija u dubinama južnog Pacifika i u laboratoriju istraživačkog broda.

NACIONAL: A možda jednog dana i dugometražni igrani znanstveno-fantastični film?

Postoje i obrisi nekog budućeg scenarija za jedan komorni igrano-animirani hibridni znanstveno-fantastični film, ali ovdje je dugometražna forma velika avantura. Za taj projekt imam neke sheme, tablice i idejne skice. Zove se „Compost Memory“. Reklo bi se da se radi puno, iako vremena u kojima živimo nisu pretjerano obećavajuća, ali umjetničko djelovanje je stalni proces u kojem, ako je dosljedan, nema predaje.